Provokativan, hrabar, drzak, ali ne i bez mana
Žene, luđaci i malo dobrih pedera, red. Ivan Salaj, Hrvatska, 2025.
-
Zagrebački redatelj Ivan Salaj se s najnovijim igranim filmom Žene, luđaci i malo dobrih pedera u mnogočemu udaljio od svojih ranih studentskih radova i žanra dokumentarnog filma, ali istovremeno je i ostao vjeran surovom realizmu. Adaptacija Baretićeva hit romana Osmi povjerenik donijela mu je te 2018. širu vidljivost i priznanje, no valjalo je prethodno dobro zasukati rukave kako bi scenaristički i atmosferično u filmu uspješno ulovio snažan autorov satirični pečat, sudar birokracije i apsurdnosti sustava, centra i periferije, sve s fokusom na malog čovjeka u neobičnim okolnostima i njegovu borbu s identitetom, jezikom i komunikacijom. Publika i kritika bili su oduševljeni, sam autor knjige baš i ne, ali to je ipak materijal za neku drugu priču.
Materijal za novi film Salaj je pak pronašao u stvarnom liku, prijatelju iz davnih dramaturških dana s ADU-a, Robertu Rokliceru. Točnije, materijal je ležao u Roklicerovom nagrađivanom autobiografskom romanu Žene, luđaci i malo dobrih pedera godinama prije negoli je uopće objavljen. Naime, sam je autor tijekom pisanja knjige lovio prijatelja Salaja za ruku i nagovarao ga da snimi film, ovaj je konačno tu ideju i prigrlio, no onda je uslijedio šok. Roklicer nas je napustio. Salaj se nije mirio s tom spoznajom, ostao je dužan prijatelju ma koliko god njegov roman bio politički nekorektan, sirov, surov i eksplicitno slikovit. Roklicer je za života bio iznimno talentiran pisac, pjesnik i novinar, ali istovremeno i veteran domovinskog rata iz kojeg je uz fizičke ožiljke sa sobom donio i one mentalne.
PTSP i neizdrživi bolovi uzrokovani ostacima gelera smještenih uz kičmu navukli su ga na analgetike i čašicu, no nije volio osobito pisati o ratu i traumama koje je tamo proživio. Kako je sam Salaj u nekim intervjuima izjavio, parafraziram: „PTSP je usamljeno mjesto koje najčešće smrdi na alkohol. Teško je objasniti koliko apsurdno zvuči politička korektnost nekom tko se vratio s ratišta.“ Roklicer je bio uistinu zanimljiv lik koji je prštao od talenta dok je paralelno bio i sinonim za autodestrukciju kao i opću destrukciju. U službenom sinopsisu za film navodi se kako je u središtu radnje Robert, pisac, novinar i alkoholičar s PTSP-om, koji je dobio otkaz kao novinar, zaposlio se kao scenarist, postao otac i krsni kum, potukao se, zaradio spolne bolesti i opekline, uzrokovao otkaz prijateljici i još mnogo gore stvari u samo četiri pijana dana.
Mnogi Roklicerovi prijatelji, suradnici, ali i neprijatelji apsolutno bi se složili s takvim opisom, a neki bi čak i rekli kako je Salaj s filmom bio preblag. Njegov film je u konačnici ispao poprilično kaotičan, istovremeno i krajnje provokativan, u mnogočemu atipičan za pojmove hrvatske produkcije; estetski negdje na međi Gilliamovoga psihodeličnog ludila viđenog u remek-djelu Strah i prezir u Las Vegasu, S. Bairdove krimi komedije Prljavo, možda čak i Schroederove Barske mušice. Da, Robert je u svojoj autodestrukciji trpao u sebe sve i svašta, ali alkohol mu je ipak bio najdraži. Kad je bio pod gasom Robert nije osobito mario hoće li se uputiti u seksualni klinč s empatičnom konobaricom, njezinom maloljetnom kćerkom (!) ili djevojkom njegova najbolja prijatelja. Potući se s nekim, prevariti ga, pokrasti – samo birajte. Reklo bi se: pravi luzer, čovjek koji unatoč nevjerojatnom talentu jednostavno živi od danas do sutra, bez ciljeva ili ambicija. Onako, baš u stilu jednog Charlesa Bukowskog.
Teško je takvog tipa zavoljeti ili imati razumijevanja za njegovu unutarnju borbu, ali kroz hrabru i šaka u lice glumačku izvedbu sjajnoga Filipa Detelića, empatija i smijeh ipak se mogu kako-tako izvući kod pojedinih gledatelja. Kad se kroz prste i uši provuku i sve njegove izrečene psovke, nemoralna djela i epitet prave hulje, razaznaje se i Robert kao talent, izmučena duša. Imao je jednostavno pojavnost zbog koje su se ljudi i žene lijepili za njega. Naravno, unutar navedena četiri turbulentna dana izvučena iz kaotična mu života, ne nalaze se samo ružni događaji i svakodnevni crnjak. Skriva se tu i mnogo crnog humora i kvalitetne priče o međuljudskim odnosima te kritika o društvu koje ne prašta i lako zaboravlja.
Salaj je po tako zahtjevnom predlošku složio sasvim solidan scenarij. Gledajući njegovu redateljsku tehniku, pristup je gotovo identičan kao i sam materijal – kaotičan i neuredan, ujedno i brutalno realističan. Direktor fotografije, Slobodan Trninić, pridonio je s nekim uistinu pamtljivim kadrovima, a još jednu kvalitetnu glazbenu podlogu osmislila su braća Sinkauz, dok je zapažen trag montažom ostavio i Tomislav Pavlic, jer ruku na srce, ovakve filmove Hrvati baš i ne snimaju često. Pamćenje mi priziva Rušinovićev Mondo Bobo, no ta usporedba ne bi bila osobito slična niti točna.
Salaj u sridu također pogađa i kritikom poratnog ili bolje rečeno posttranzicijskog društva, a na satiričan način se obračunava i s korporativnom politikom velikih medijskih kuća i njihovih površno osmišljenih projekata te na kraju i zdravstvenim sustavom koji probleme PTSPS-a gura pod tepih. Što se tiče ostataka glumačke ekipe koju među ostalima čine i: Frano Mašković kao Robertov najbolji prijatelj, Živko Anočić kao njegov bivši urednik koji pokušava kapitalizirati Robertovu lakoću pisanja i Janko Popović Volarić u ulozi njihova prijatelja poduzetnika koji nevješto skriva svoju seksualnu opredijeljenost, najbolji dojam je ipak ostavio ženski dio ansambla i to posebice Ana Maras Harmander kao konobarica Anita koja jedina ima želudac za Robertov način života, odnosno debitantica Dora Dimić Rakar kao njezina kći tinejdžerica na koju Robert također baca oko. Da, dobro ste pročitali, njegova moralna vertikala u filmu praktički ne postoji. Barem ne do samog svršetka filma, ali to vam naravno neću otkriti.
Teško je zavoljeti ovakvog lika i ovako gadan film, kolikogod na trenutke bio zabavan i duhovit. Mnogi bi se mogli zgroziti, a neki i ugledati refleksiju samih sebe. Da je još živ i da je uspio pogledati film, Robert Roklicer bi takvima vjerojatno uputio nešto u stilu: „J***te se svi! Hajmo, Salaj, sad na pivu!“
© Ivica Perinović, FILMOVI.hr, 1. travnja 2026.