Umjetnost kao posljednji prostor slobode

8. Arteria – tjedan filma o umjetnosti, 17. – 21. veljače 2026.: Sentimentalno putovanje na planet Paradžanov (Sentymentalna Podorozh do Planety Parajanova), red. Taras Tomenko, Ukrajina, 2024.

• 

  Kako opstati u svijetu, koji to i nije? Na koji način osmisliti svoje postojanje u sveopćem kaosu što je odmijenio nekad, čini se, davno opstojeći kozmos? I, je li se još uopće moguće vratiti smislu naše egzistencije kakav je bio prije nezaustavljive provale bijesa, mržnje… ratova i užasa… besmisla i „neuništive gluposti“, koji vladaju oko nas, ali i u nama? 

  Naravno, bilo bi poželjno učiniti tek jedno: vratiti ljepotu. Tek jedno? Da, jednostavno je. Ali svi znamo da je to jednostavno ujedno i najteže. Možda i nemoguće? Naravno, kao pravi idealisti, utječemo se onome izvoru što odvajkada nosi u sebi tajnu lijepoga. Naime, umjetnosti.

  U okviru programa Arteria, tjedna umjetnosti na filmu, prikazan je film o ultimativnome armenskom artistu prošlog stoljeća, Sergeju Josipoviču Paradžanovu (1924–1990). Ovaj je filmaš postao sinonimom tzv. poetskog filma. U njegovu opusu dominiraju snolike, fantastičke, ali i nadrealno lijepe slike, koje često dolaze iz davnih vremena i nama – europocentričnim pojedincima, egzotičnih geografsko-povijesnih koordinata. U slučaju Paradžanova, sve je to još podcrtano i faktografijom jednog nesretnog, gotovo mučeničkog života. Naime, u stalnome sukobu s vladajućim režimom negdašnjeg imperija Sovjetskog Saveza, triput je završavao u zatvoru. Najtragičnije, onamo je interniran zbog svoje licentia poetica.

  Što je to, uopće, umjetnička sloboda? Iako su nam često puna usta ovih riječi, nisam siguran može li se o ovome fenomenu uopće govoriti na racionalan način. Prije, reklo bi se da se radi o punini ostvaraja ljudskog bića. A za ovaj samoostvaraj sposobni su tek rijetki i malobrojni. Paradžanov jest jedan od tih. Njegova je umjetnost sazdana od neukrotive težnje za navlastitom stvaralačkom i idejnom slobodom. Legenda o njemu kazuje da je sve svoje prijašnje uratke na planu filma zanemario nakon susreta s filmom Ivanovo djetinjstvo Andreja Arsenjeviča Tarkovskog (1962.). Ako i nije činjenično točno, ovo nam puno otkriva. 

  

  Sentimentalno putovanje na planet Paradžanov (2024.) Tarasa Tomenka dokumentarac je koji pokušava, te najvećim dijelom i uspijeva, slijediti poetiku velikog pjesnika svjetskog kina. Umnogome, djeluje kao da je doista u duhovnom srodstvu s poetikom autora Sjenki zaboravljenih predaka (1964.). Kao autorski postupak, Tomenko koristi paralelno lutka-film i dokumentarne slike. Naravno, poznavatelji Paradžanovljeva opusa znat će da je on i sam radio lutkarske filmove. No, ne samo to… Kroz cijeli njegov habitus prisutan je kolaž. U velikoj mjeri moglo bi se reći da je gesammtkunstwerk velikog Armenca kolažne naravi. Naime, i dokumentirani (auto)biografski momenti pokazuju njegovu sklonost kaleidoskopskom i kolažnom imaginiranju svojih filmskih priča. Tomenko u Sentimentalnom putovanju na planet Paradžanov pokušava sve to slijediti.

  Na početku filma, njegov autor uvodi lutka-figuru Sergeja Paradžanova. Nakon toga, sav kino-univerzum bit će usredotočen oko ove lutke na koncu strašnih usudbenih koordinata. Mnoštvo materijala bit će vrlo raritetno i autentično. Stoga će priča ukrajinskog autora biti usredotočena na redateljeve nesretne sukobe s režimom SSSR-a, te NKVD-a i KGB-a kao označitelja totalitarnog sindroma. Pritom, ne štedi se u niti jednom momentu niti signifikant onoga „ruskoga sàmog“. Kako je to autor ovog Sentimentalnog putovanja učinio? Pa tako što je apostrofirao (apokrifni?) detalj Paradžanovljeva života, onaj da nikad nije dobro naučio ruski jezik. Iako suptilno uveden, naznačeni motiv pozornom gledatelju neće promaknuti. 

  Kakav je životni put velikog redatelja? Rođen u Tbilisiju, dakle u Gruziji, ovaj Armenac veći će dio svog djetinjstva provesti u ukrajinskoj prijestolnici Kijevu. Tamo je njegov otac bio skupljač i trgovac antikvitetima. Izravni, pak, umjetnički gen dobio je od majke, koja je bila glumica. Međutim, ono što je Paradžanova posebično oblikovalo jest to što veliki njemački romantičarski filozof, Schelling, posebično označuje kao umjetnički genij. Naime, ako filozof svijetu pristupa na jednako idealan i racionalan način, pravu bit i sukus istinskog doživljaja tog svijeta kao jedinstva, zapravo identiteta materijalnog i duhovnog, može pojmiti i osjetiti jedino umjetnik. I to onaj koji je božanski obdaren genijalnošću. Paradžanovljev je genij od samih početaka obilježen mnoštvom umjetničkih medija: minijature, tapiserije, reljefi… konačno, kolaži. Sve to karakterizirat će i njegovo filmsko stvaralaštvo kao bitno arhetipski-tabloidno pokretno slikarstvo. Ali i skulptorstvo, što je posebično naglašeno u njegovim uzničkim danima, kada je – kako bi ostao normalan okružen pravim lopovima, kriminalcima, ubojicama, nastojao ostati u dostojanstvu Čovjeka koji stvara Ljepotu. Općenito uzevši, Tomenko stalno nastoji u svom artefaktu oblikovati ovaj motiv Paradžanova kao nepatvorenoga genija umjetnosti, žrtvovanog na oltar politike. Zapravo niti u jednom momentu gledatelj nije stavljen u poziciju neutralnog promatrača i procjenitelja povijesnih okolnosti, nego je sugestivno vođen u percepciji.

  

  Kreativna vizija i pobuna protiv sovjetskih društvenih normi, međutim, nije poštedjela niti samog armenskog umjetnika od navlastite sebemistifikacije. Dajući u dokumentarnim dijelovima svog filma riječ samom Paradžanovu, gledatelj ipak nije lišen i ove dimenzije promatranja. Ali, indikativan je jedan važan moment filma. U klasičnom vrednovanju četiriju remek-djela kino-maga iz Tiflisa – što na starogruzijskom znači grad vrućih voda, dakle, Boje nara (1971.), Legende o suramskoj tvrđavi (1984.), te posljednjeg filma, inače posvećenog Andreju Tarkovskom, Ašik Kerib (1988.) – nijedan se film ne spominje u naraciji osim Sjenki zaboravljenih predaka. Iako nesumnjivo jedno od presudnih djela u opusu, zanimljivo je da taj ukrajinski film prema pripovijetkama Mihaila Kocjubinskog, gotovo jedini nosi politički naboj žrtvovanja u naraciji Tomenkova filma. Indikativan je u tom smislu i motiv razgovora eterične lutke Paradžanova s prizemljenom lutkom Lili Brik, udovice velikog ruskog pjesnika Majakovskog. Tamo s ponositim(?) smijehom redatelj kazuje kako nikad nije čitao ne samo njegovu poeziju nego niti bilo što drugo na ruskome jeziku.

  Nije li ovdje – iako suptilno prikriven, prisutan i motiv današnjeg cancelinga svega ruskog? Arhetipski, no zapravo formalno-apstraktno, tako je izvršena i svojevrsna sotonizacija neprijatelja. Sve Zlo jest, ne samo sovjetsko, nego i rusko. Mea maxima culpa, ali slutim tako kao potpisnik ovih redaka o filmu.

  Bit ću, za kraj, vrlo subjektivan, baš kakav je, čini mi se, i autor Sentimentalnog putovanja na planet Paradžanov. Naravno, slažem se s visprenom ocjenom najvećeg među pripovjedačima historije svjetskog filma, Jean-Luca Godarda, u ocjeni značaja armenskoga kino-artista za sam fenomen „forme koja misli“ (što je Godardova definicija kino-umjetnosti): „U hramu filma su slike, svjetlo i zbilja. Sergej Paradžanov bio je vrhovni svećenik tog hrama“.

  

  Za pisca ovih redaka, međutim, veći od njega bio je „kipar u Vremenu“ Andrej Tarkovski. Naravno, ovo je vrlo pristran i sasvim subjektivan stav o vrednovanju umjetnosti. Ali, ponajvećma uživam gledati filmove potonjeg, kao i piti crni (ruski) čaj u malom restoranu na zagrebačkom tzv. Europskom trgu, uz Babuške i Kazačku. Opet, mea culpa, Rusko Bistro, uz ruski jezik njegovih domaćica, omiljena mi je oaza opuštanja.

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 30. ožujka 2026.

Piše:

Marijan
Krivak