Lažan uspjeh, stvarna pobuna i iskrene želje
Pjesnik (Un poeta), red. Simón Mesa Soto, Kolumbija, 2025.
-
Od kolumbijskog redatelja i scenarista Simóna Mesa Sota, premijerno prikazan na Zagreb Film Festivalu, nagrađen u kategoriji Izvjestan pogled na Cannesu, te nagrađen na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, zatim na Međunarodnom filmskom festivalu u San Sebastianu i na Sarajevo Film Festivalu 2025., napokon je u kina stigao izuzetno zanimljiv film jednostavnog naslova: Pjesnik.
Ako očekujete biografski film s bajkovitom notom disneyevskog zapleta, ili film koji teoretiziranjem napreže moždane stanice, ili film ispolirane visoke estetike, ili film koji glorificira i mistificira umjetnost, moram vas razočarati – ovo nije takav film, definitivno je drugačiji od svih filmova koje smo pogledali o poeziji, počevši od ikoničnog Društva mrtvih pjesnika pa do Pattersona. Možda sam luda, ali iskreno mi je žao što Pjesnik nije bio nominiran u kategoriji za međunarodni film na Oscarima.
Simón Mesa Soto je ime koje u svakom slučaju obećava i pokazuje interes da stvari radi na svoj način. Istaknuo se kratkometražnim diplomskim filmom Leidi koji je 2014. ovjenčan Zlatnom palmom u Cannesu. Njegov dugometražni prvijenac također nije prošao nezapaženo: Amparo je 2021. premijerno prikazan u Tjednu kritike u Cannesu, gdje je glavna glumica nagrađena priznanjem Zaklade Louis Roederer za zvijezdu u usponu. Pjesnik je njegovo drugo cjelovečernje ostvarenje, te je nastao jer se poigrao mišlju što bi se dogodilo s njime da ne uspije kao filmaš – vjerojatno bi živio mnogo opuštenijim životom i predavao u školi i tu se stvar na kreativnoj bazi zakotrljala kada je pokušavao zamisliti najgoru verziju sebe. Soto priznaje kako je dugo tražio profesionalnoga glumca koji bi utjelovio Oscara, međutim nije ga mogao pronaći, a onda se susreo s Ubmeierom koji je bio savršen, iako nije bio glumac, međutim odlučio je dva mjeseca raditi s njime i pomoći mu izbrusiti potrebno za realiziranje uloge. Svojevremeno, Simón Mesa Soto poznavao je pjesničku scenu Medelina i odlazio na poetska čitanja i okupljanja, te je želio ispričati priču o tim umjetnicima jer ga je privlačio taj svijet, samo onda još nije bio definirao kako pristupiti temi, ali na našu sreću uspio je proći kroz vlastite procese nejasnoća i dilema te stvoriti prekrasan film.
.jpg)
Oscar je očito nekoć imao sve (umjetničkog potencijala, vlastitu obitelj i izgled za karijeru), međutim početak filmske radnje razotkriva ga kao osobu koja rapidno propada potpomognuta alkoholom u sve dublji ponor. Zahvaljujući obiteljskoj intervenciji majke i sestre, koje ga podsjete na postojanje njegove kćeri Daniele, pokušavaju ga izvući s tračnica za nigdje. Sestra ga doslovno ucjeni: ili će početi raditi kao srednjoškolski profesor ili će letjeti van iz stana. Oscar je prisiljen prihvatiti posao koji ne želi. Predavanja ga dovode do susreta s učenicom Yuraldi, koja se razotkriva kao iznimno darovita pjesnikinja, ali koja ima ponešto drugačije želje za svoju budućnost. Oscar je u fazi kada se želi promijeniti i postati bolji čovjek, te obnoviti odnos s vlastitom kćerkom. Ne može ignorirati Yuraldin talent, te joj želi pomoći kako bi ga razvijala, pogotovo kada shvati da ona živi u ekstremno siromašnim uvjetima, kad odlučuje se posvetiti tome da joj omogući bolji život kroz poeziju koristeći svoja poznanstva kako bi je upisao u pjesničku školu i eventualno joj omogućio školarinu. Oscar želi spasiti cijeli svijet oko sebe i zapada u apsurd, jer put najboljih namjera često je onaj koji vodi u pakao. Oscar se bavi spašavanjem, ali ponovno izbjegava zagledati se u sebe i svoje probleme i upliće se u dramu koja zbog običnog pijanstva na zabavi eskalira do neviđenih proporcija.
Iako je Pjesnik film koji se bazira na karakteru glavnog lika, odakle proizlazi djelomična nepredvidljivost i komičnost filma, vrijednost filma ne iscrpljuje se samo u liku Oscara, kojeg nevjerojatno tumači Ubeimar Rios; Pjesnik nadilazi i probija granicu o filmu lika. Tematizira individualna, ali i društvena pitanja. Mislim kako je tu donekle bitno opredjeljenje Simóna Mese Sota kao redatelja i scenarista kojemu su bitni njegovi likovi, ali važno mu je što u umjetnosti vidi i moć terapijskog učinka. Njegovi protagonisti kao pokretači priče nisu crnobijeli, intrigantni su, razotkrivaju se pred nama, ali pomalo ostaju i tajnoviti, no njihove intencije i motivacije su toliko jasno realizirane da izazivaju ekstremnu recepciju kroz empatiju i suosjećanje. Ništa ovdje nije ušminkano niti politički korektno. Često je tragikomično i satirično, kao i sam život.
Juan Sarmiento zadužen je za fotografiju u filmu, koja je autentična, upečatljiva, neposredna i fantastično podržava radnju i likove. Iako je s razlogom hvaljena interpretacija Oscara, nikako ne bih zaobišla ni utjelovljen lik Yurlande koja širi moćnu auru mirnoće ispod koje je očita prisutnost senzibilnih strujanja jedne neobične duše. Rebeca Andrade doslovno plijeni pažnju i suptilno osvaja platno. Također, tu je i lik Daniele, starmalog djeteta koje se pretvara u mudru mladu i snažnu ženu koju ekspresivno tumači Alisson Correa. Casting je pun pogodak. Film je prepun nezaboravnih kadrova i scena koje se urežu pod kožu. Dijalozi u scenariju su jezgroviti, snažni, a neki i za pamćenje. Komično se često doživljava u umjetnosti s dozom podcjenjivanja, ali ostvariti humor na inteligentnoj razini je umijeće, koje Simónu Mesi Sotu izvrsno polazi za rukom.
Na stranu apsurd, satira i ironija; film – kao što sam napomenula, rastvara osjetljive teme. Naučeni smo umjetnost doživljavati mitski, a često u svijetu buržoazije i kao olakotan bijeg od svakodnevnice. Pjesnik relevantnost razvija kroz četiri jednako važne sadržajne linije. Na početku filma Oscar viče da je pjesnik, a njegova sestra viče da je nezaposlen. Također, Yuraldi pita Oscara može li živjeti od poezije. Predstavnici Pjesničke škole su itekako svjesni ekonomskog aspekta umjetnosti i njegovog financiranja. Oni će se u filmu iskristalizirati kao manipulativni predstavnici kulturne elite koji samo štite svoje interese i opstojnost, te ih ne smeta što usput nekog instrumentaliziraju za svoje potrebe ako im to oportunistički odgovara. U eksploataciji odlaze do kraja i zapravo im nije stalo do budućnosti mlade umjetnice niti polaznika svoje škole; stalo im je samo do svoje slike i ugleda (naravno, oni su jako uspješni i cijenjeni članovi društva). Film konstantno promišlja pitanje uspjeha i ostvarivanje snova kroz egzistencijalističku i vrlo konkretno pozicioniranu realnost. Možda karikira neke stvari, ali to ne znači da je daleko od istine. Jako je važno neuvijeno govoriti o ekonomskom aspektu umjetnosti i kulturnoj politici, te je kritizirati. Na drugoj liniji je osobna potraga, kreativna potraga za stvaralaštvom, ali i time kakva osoba želiš postati (korumpirana ili vjerna sebi). Film šalje moćnu poruku, jer izvrsno je biti talentiran za neki aspekt umjetnosti; ona ti može pomoći da shvatiš i opažaš svijet, kao i da shvatiš i izraziš sebe te uspostaviš komunikaciju s drugim, ali ako to nije tvoj san, ako je tvoj san drugačiji, on je itekako jednako vrijedan i poseban.
Treće pitanje koje film dotiče možda je najvažnije, jer zadire u pitanje podrške i razumijevanja. Romantičarski privid neshvaćenog umjetnika zastario je model. Umjetnik danas ne može živjeti izoliran od društva ni na koji način, te mu je itekako potrebna podrška i cijela mreža ljudi: od obiteljskog doma, edukacijskog kadra i prijatelja, da bi nešto postigao. Stoga, treba cijeniti napor redatelja koji je kroz brojne konflikte u dramaturškoj radnji filma ukazao na tu činjenicu na radikalan i beskompromisan način. Četvrta linija filma tiče se same poezije, što me oduševilo u filmu. Poezija koju osobno obožavam, počinje doista odlaziti u dinosaurske sfere i gurnuta je na pomalo opskuran rub u odnosu na ostale umjetničke forme. Poezija nikad nije bila isplativa niti je bila za široke mase, ali čak i čovjek koji ne čita poeziju, bit će sklon poeziji, jer je ona duboko u ljudskoj DNA. Stoga me oduševila uopće i redateljeva ideja da se fokusira na nju i kroz nju rastvori navedene teme.
Koloplet sadržajnih linija, izvedbe glumaca, provokativnost teme – jer ovo nikako nije samo film o umjetnosti, film je prožet toplinom i humanošću, zatim tu je i taj ludi humor koji se provlači kroz zidove, kadrove i ulice, pa i upečatljiva fotografija. To su neki od sastojaka koji Pjesnika izdvajaju i svrstavaju na listu dobrih filmova ove kinematografske sezone. Iako film nije prošao bez priznanja i nagrada, ne mogu se oteti dojmu kako se o njemu nije dovoljno pisalo i govorilo, a možda je trebalo. Danas su svi toliko opterećeni pitanjem uspjeha, jer uspjeh se poistovjećuje s preživljavanjem, pogotovo u ekonomskom smislu, jer postoje oni koji imaju bolje poslove, žive relativno ugodno i neopterećeno, te postoje oni kojih je mnogo više, oni drugi… Pomalo kao da smo zaboravili živjeti zbog toga, a u naravi poezije je vitalnost, pobuna, otkriće i pridavanje značaja detaljima od kojih se sastoji život, a film je to uspio obuhvatiti. Također, koliko je god moćna sila, i kolikogod izvire iz života te je organski s njime povezana, poezija, niti bilo koja umjetnost, ne može zamijeniti sam život. Uspjeh i snovi u životu prilično su individualni, ali zbog njih ne treba postati karikatura sebe, izgubiti dostojanstvo ili ugroziti nekoga drugoga. Pjesnik nas u jednakoj mjeri podsjeća na to, kao i na to da trebamo rušiti klišej onoga što uspjeh ili ostvareni san treba biti, kroz preispitivanje vlastitih težnja i želja. Preobrazba je uvijek moguća, kao i promjena, ali za nju se treba jako i usredotočeno boriti.
Ne mogu se ne osvrnuti na još nešto, a to mi je možda najdraži dio filma. U Pjesniku se prikazuje kako stvari lako izmaknu kontroli zbog obične banalnosti poput pijanstva, kako je lako napuhati stvar i držati se predrasuda kad ti odgovara određena perspektiva, kako lako od obožavanja nečeg brzo zapadnemo u nekritičnu krajnost mržnje, te kako usprkos propagandi liberalnosti, zapravo i dalje imamo malo tolerancije čim nas se nešto neposredno tiče i zadire na osjetljiva mjesta. Interpretacija rijetko odgovara realnom stanju stvari, a najčešće odgovara nekom interesu. Iskrenost je pak ključ i osobna odgovornost, te jedini put do prave promjene, ma koliko god to naivno zvučalo. Čudnovat je put ovog filma, jednako je poseban put jedne bilježnice za pisanje, kao i manikirane ruke; oboje su ljubičasti i sa šljokicama, pomalo nespojivi ali razumljivi, a lik Oscara koji se beskompromisno buni protiv svega lažnog i nepravednog, plemenitošću koja izumire, maestralno je dirljiv i nezaboravan.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 18. ožujka 2026.
