Jedan od najekspresivnijih filmova hrvatske kinematografije

26. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Sedma kronika, red. Bruno Gamulin, 1996., prema nedovršenom rukopisu romana Sedma knjiga ljetopisa Grge Gamulina, 2/2

• Sedma kronika najuspjeliji je Gamulinov film, nastao prema očevu rukopisu nedovršena romana Sedma knjiga ljetopisa. Srodni duhovni gabariti oca i sina itekako su zamjetni u ovome filmu – Gamulin kao povjesničar umjetnosti i kao redatelj u njemu spaja ljubav prema umjetnosti i Bogu, stilski začinjenu u sveobuhvatnu teatarskom pogledu na čovjekovu sudbinu. Moglo bi se reći kako je riječ i o „etnografskome“ filmu, uronjenu u nacionalnu baštinu (kakvi su, primjerice, Babajini i Mimičini filmovi), posebice u sredozemni bazen likovne i glazbene umjetnosti, ali i u pasionsku baštinu kvarnerskih otoka (Rab). Sedma kronika vizualno je i auditivno vrlo dojmljiv film, uz izvrsnu scenografiju Željka Senečića fabula se postupno razvija od direktna suočavanja gledatelja s martirijem golootočkih uznika, dovedenih na otok u svrhu preodgoja od subverzivna djelovanja prema državi i Partiji, do papilonskoga zapleta i (ne)očekivana raspleta. Glavni je (anti)junak filma Bjegunac, u zatvorskome sustavu NITKO, tek broj 1714, benigna mladolika pojava ni zbog čega dovedena u Zemaljski pakao višestrukoga maltretiranja na prisilni rad u kamenolomu. Svakodnevni gaslighting, emocionalno i tjelesno zlostavljanje ostavljaju neizbrisiv trag u dušama zarobljenika kojima se nerijetko događaju rubne situacije. Bezimeni 1714 (i ovo je dijelom karakterne filmske interpunkcije) teško se nosi sa sveopćom dehumanizacijom, a najteže s činjenicom što je gurnut u zločin koji nije mogao izbjeći: kamenom usmrti prijatelja iz kolone uznika prisiljenih ozljeđivati pridošlice ili „prijestupnike“ na radu. Gamulin već s prvim kadrovima izaziva golemu suosjećajnost upravo biblijskim motivom osude i ponižavanja pravednika. Mučenja zarobljenika zrcala su kristovske patnje i bezumlja mučitelja. Ivo Grgurević maestralno je utjelovio cinična i okrutna Kapa, lišena svake empatije prema izmučenim ljudima, paranoična spram pojave možebitnih staljinista i u godini njegove smrti.

  Početak je filma, dakle, u znaku križnoga puta i slave tiranskoga jednoumlja. Kapova je „svaka druga“ turpističko-ponižavajuća: Bando! Mrš!

  Mračni dio fima zamjenjuje Bjegunčeva pustolovina bijega s Gologa otoka i njegov odisejski dolazak na obalu Raba u čijoj je blizini smješten samostanski kompleks s crkvom. Alma Prica senzualno je utjelovila redovnicu Klaru čiji je susret s ozlijeđenim i poluslijepim Bjeguncem umjetnički kadriran: dirljiva je to filmska pieta koja dugo perzistira u gledateljevoj svijesti.

  U prostorima samostana i crkve gdje je Bog u svakome kutku tišine prizvan predanim molitvama klarisa i sestre Benedikte (stamena pojava Milke Podrug-Kokotović), poglavarice odlučne u stavu kako progonjenome treba pomoći i skriti ga od pomahnitalih komunističkih „pasa“, prisutna je i Sotona, koja vreba iskušavajući sve sestre u njihovu poimanju milosrđa (autentične glume Urše Raukar i Doris Šarić Kukuljice). Pojava novoga čovjeka u intimi njihove „kuće“ izaziva nemir, tjeskobu i iskre malodušnosti, a kod jedne sestre i potrebu za brzom, nepromišljenom izdajom. Fra Odoriko međutim zna s kojim vjetrom Sotona dolazi i to baš pred Vazam kad i najviše izaziva vjernike maloga rapskog mjesta. Sonorna teatarska „deklamacija“ Josipa Gende (uz ekspresivnu glazbenu matricu) savršeno podcrtava otočki mir u kojemu je on posvećen svojim kronikama i ljekovitosti pisanja. U njegovu liku Gamulin daje primjer Crkve koja je i u mraku jugoslavenskoga komunizma bila uz svoj hrvatski narod, svjesna potrebe da povijest žrtve nikada ne klizne u zaborav!

  Začetak platonske veze između sestre Klare i Bjegunca napetoj radnji donosi nakratko smiraj i prava je šteta što je ta epizoda dramaturški ostala „visjeti u zraku“, bez obzira na to što bi nekakav ljubavni ishod između njih dvoje bio promašeni ustupak gledatelju. Klara utjelovljuje bezuvjetnu ljubav, istinski caritas, ona je spremna na koljenima klečati pokornički, idući uz strmi šljunčani put, samo kako bi od lokalnoga liječnika (sugestivno ga utjelovljuje Tonko Lonza) izmamila nekoliko doza penicilina za Ranjenika čiji lik filmski iznosi mladi Rene Medvešek, vrlo uspješan u ekspresiji Bjegunčeve duševne i tjelesne boli. Od njegova dolaska u samostan, u kojem se stvarnosno ogleda križni put osuđenika, na kojemu ima i onih koji ga ne žele podržavati (neurotična ponašanja pojedinih sestara), ali ima jedna Veronika (Klara), jedan Šimun (fra Odoriko) - otočani više ne žive u miru.

  

  Noćno glasanje idilična ćuka miješa se s Bjegunčevim košmarima od noćnih mora: sve je spremno za posljednjih 12 sati njegova puta koji će se spojiti s mjesnom procesijom Velikoga petka koji umnogome podsjeća po bijelim kukuljicama hodočasnika na kadrove Posljednjih Stipančića, potresno lijepog filma Eduarda Galića. Filmski je obrat u znaku UDBA-e i prispodobi njezina djelovanja u narodu. Zloglasna agenta nonšalantno i šarmerski utjelovljuje Sven Medvešek, ne slučajno baš kicoški jer se i Nečastivi takvim prikazuje, zavodeći naivne i malodušne. Dramatski se naboj obistinjuje u Odorikovim povicima puku: Zapt prid Vazam! Došli smo do kraja! Goli otok i Rab kao da su u ringu za otkupljenje grijeha, filmska priča ište oslobođenje od okova i progona. Gledatelj priželjkuje da se Bjegunčeva epopeja okonča smirajem i spasenjem od daljnjih muka, umjesto toga redatelj poseže za posvemašnjom ironizacijom i grotesknim obračunom s UDBA-inim agentom: sve se vraća na početak. Iza rešetaka će se naći i progonjeni i progonitelj, a to je okrutna stvarnost jednopartijskoga totalitarnog sustava.

  

  Gamulinova je slika svijeta razbijeno zrcalo, krhotine su to egzistencije premrežene borbom za moć i utjecaj, mjesta je tu za društvenu solidarnost malo, a osobna je sloboda uvjetovana onom „ili se ukloni ili se pokloni“. Idejna je potka Gamulinova scenarija u potpunosti razrađena sociološkim prikazom, ali i teatarsko-litanijskom estetikom koja duboko zadire u složenost međuljudskih odnosa: gdje je zajednica, tu je i mogućnost progona slobodoumnih, tu izviru izdaja i neoprost kao tvrdokorne duhovne manifestacije čovjekova bića. Razdora ima i među časnim sestrama i braćom, ali i na relaciji otac – kći (liječnikovu kći utjelovljuje Suzana Nikolić, kažnjena silovanjem za pokušaj spašavanja muža). I premda su poneki dijelovi filmske radnje ostali nedorečeni (vjerojatno s nakanom zadržavanja tajnovitosti), Gamulinov film ostaje upamćen kao etnografska atrakcija i dramski napeto uprizorenje sukoba između pojedinca i okrutna društvenog sustava koji funkcionira po principu „kadija te tuži, kadija ti sudi“.

  No to  nije i jedina antitetičnost ostvarena u filmu: Gamulin suprotstavlja svjetovnosti, profanosti, nevjeri, a posebno golootočkoj bestijalnosti, samostanski mir, vjeru i svijet uzvišenih ideja. Rapska arkadija, oživotvorena u liku mještanke-pastirice (nevjerojatnom mirnoćom i „glasnom“ afazijom utjelovljuje je izvrsna Selma Sokolović-Bertok), koju Bjegunac susreće pri dolasku i odlasku, zrcalo je izdvojena svijeta koji s oprezom promatra odjeke političke represije na susjednome otoku.

  

  Pulski filmski festival, u osjetljivim godinama poraća, prepoznao je vrijednost Gamulinova filma koji uzvisuje fenomen žrtve nad tiranijom i jednoumljem, stoga su i Zlatne arene posve opravdano otišle u prave ruke: Reneu Medvešeku za glavnu mušku ulogu (kristovski koncipiranu), Josipu Gendi za mušku epizodnu ulogu (teatralno i apologetski osmišljenu) i Snježani Tomljenović za masku (majstorski izvedenu). Egzistencijalna dramatičnost, oprečnost karaktera i smisao karitativna djelovanja u društvu, neosporno su, dakle, bili zamijećeni kao upečatljivi segmenti Sedme kronike, za koji objektivno nije pogrešno ustvrditi kako je riječ o jednome od najekspresivnijih filmova hrvatske kinematografije s temom nacionalne povijesti.

  Pročitajte prethodni nastavak...

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 23. studenog 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica