Bizarna stvarnost i društvene paranoje

24. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Školjka šumi, red. Miroslav Međimorec, 1990., prema romanu Izvanbrodski dnevnik Sobodana Novaka, Globus, Zagreb, 1990., 2/2

• Pad Berlinskoga zida u noći između 9. i 10. studenoga 1989. za cijeli je svijet označio kraj jedne epohe blokovske podijeljenosti. Naznake postupna odumiranja jugoslavenskoga saveza socijalističkih republika oslobodilo je mnoge umjetnike-disidente i u Hrvatskoj, omogućivši im slobodan govor o društveno-političkim temama. Pad tabua naročito se osjetio u dugometražnoj igranofilmskoj produkciji početkom 90-ih godina prošloga stoljeća. Miroslav Međimorec latio se prilično teška zadatka: režirati, naime, film prema jednom od alegorijski najzgusnutijih romana poslijeratne hrvatske književnosti, bilo je istovremeno i hrabro i izazovno s obzirom na to kako je riječ o uznemirujućem i vrlo kompleksno napisanome drugome dijelu romana Izvanbrodski dnevnik Slobodana Novaka.

  Treba priznati kako je Školjka šumi većinom vrlo nezahvalan jezični medij za filmsko uprizorenje, ponajviše zbog manjka cjelovite karakterizacije likova, od kojih dvojica (Magister i doktor Rorauer) izgovaraju teško prohodne i dvosmislene rečenice, kojima je napose vrlo teško udahnuti život kolokvijalne rečenice. Audio-vizualni segment filma skladno je i nenametljivo uklopljen u ne odveć uspjelu režiju sadržaja koji bi i na kazališnim daskama teško postao vitalnim u interakciji s publikom. Ono u čemu je Međimorec uspio (na temelju svojega i Novakova scenarija) oživljavanje je atmosfere egzistencijalne tjeskobe u svakodnevici jednoga političkog funkcionara i intelektualca koji pod krinkom paranoidne shizofrenije istražuje mehanizme društvenih odnosa, ne libeći se detronizirati sve negativne pojave.

  Napetost radnje ponajviše je iskorištena u epizodi putovanja vlakom: kupe je prostor sukobljavanja dvojice srednjovječnih muškaraca, poslovnog čovjeka (s kodnim imenom Sirena), člana Komore, i Magistra pod prismotrom, buntovna kritičara društvenoga sustava. Njihova je komunikacija prispodobljena kao gotovo nemoguć čin, ipak nije lišena ni nekakve dobrohotnosti i simpatična humora koji je plastičniji na samu filmu negoli u romanu. I dok se likovi Magistra i doktora Rorauera doimaju više kao ljudi-sjene, čudaci istrgnuti iz stvarnosti koji se još samo ironijom brane od okolna svijeta, lik Sirene u potpunosti je životna pojava, čovjek uronjen u svaku poru svakodnevice, svjestan svoje uloge u društvu.

  

  Sven Lasta, koji utjelovljuje Magistrov lik, i Špiro Guberina, u ulozi pogubljenoga doktora, glumački izvode „iščašen“ i pomalo nestvaran dijalog koji ostaje u okvirima teatralnosti, prenaglašene paranoje i opsjednutosti identitetom. Josip Genda autentično je i s puno urođenoga šarma utjelovio mudra poslovnjaka čija svijest teško može doprijeti do cinična i metaforična Magistrova govora i zagonetne doktorove retorike praćene govornom manom. Ta dva oprečna svijeta podcrtana su hiperboliziranom glumom Svena Laste koji je glumački najsugestivniji u epizodi prikaza njegova boravka na psihijatrijskom odjelu bolnice Vrapče, a shizofreni dvojac upečatljiv je i u naturalistično obojenim kadrovima uživanja u školjkama na buzari.

  Dijelovi fabule koji su u romanu prilično zahtjevni čitatelju, filmskim prikazom su ipak dobili na jasnoći u smislu uzročno-posljedičnog slijeda zbivanja, dočim su „šifrirane“ Magistrove refleksije zadržale svu aluzivnost koja negdje sartreovski zadire u apsurdan doživljaj čovjekove egzistencije. Nestanak dokumenata u vlaku samo je nakratko bio pokretačem mogućih kriminalističkih zbivanja u filmu, no sve se brzo stišalo, koliko u bizarnom, toliko i u očekivanom smislu razdvajanja triju sudbina pod kapom socijalističkog napretka. Iako je Međimorec donekle „olabavio“ hermetičnost Novakova teksta, ni filmska drama nije lišena zagonetnosti ni čudnovate nedostupnosti razlaganju stvarnosti, koja je ponajviše vidljiva u prikazu otežana asertivna komuniciranja, izostanku stvarne empatije i potisnutu strahu –  tipičnim znacima totalitarne represije. Diktature ne podnose ni originalnost ni svojeglavost: jedna je od temeljnih poruka Međimorčeva filma.

  U efektnu filmskom završetku, koji se razlikuje od romaneskna završetka, režijski je u određenome smislu i tendencioznije naglašena stvarna čovjekova ugroza i egzistencijalna nesigurnost u vremenu političkoga mraka. Novakova školjka primarno je simbolom uzavrele i ranjene Magistrove svijesti, Međimorec joj pak daje stvarnu dimenziju zavičajnoga motiva, ali i aluzivna podsjetnika na stišane i skrivene govore o čovjeku.

  Školjka šumi u najmanju je ruku jedan od bizarnije režiranih hrvatskih filmova, kojim se pokušalo dohvatiti trenutak hrvatskog duhovnog klonuća i cinično ismijati gluposti onih koji posjeduju pravorijek društva. Ozračju otuđenja i površnosti u međuljudskim odnosima doprinijele su svojim epizodnim pojavljivanjem i Jadranka Matković, Mia Begović te Vera Zima. Glumački trojac, kao najvažnija karika u filmu, bio je pred nimalo laganim izazovom, no iako je karakterno ostao u okvirima tipičnosti, uspio je oživjeti stanje društvenoga vakuuma i neizvjesnosti.

  Pročitajte prethodni nastavak...

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 21. studenog 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica