Sjećanje protiv zaborava i revizionizma

Izgubljeni Dream Team, red. Jure Pavlović, Hrvatska, Italija, Slovenija, Srbija, 2025.

• 

  „Jedan, dva, tri, četiri… izgubljeni… Ima nas još“. Početni stihovi himničke pjesme Leta 3 s njihova prva albuma, kasnije postaju i refrenski i znakoviti. Da, istina je – „ima nas još“. No već sljedeći, koji kazuju: „Godinama pričaju ima nas malo, a sve nas je više“ (Let 3 – Izgubljeni) odavno nisu više dijelom istine. Nostalgija za nekim prošlim vremenima ostaje tek u još rijetkim preživjelima koji se… sjećaju. No, smrt (empatije?) i zaborav neumitno ostavljaju praznima mjesta nostalgije, a sjećanje posustaje pred kolektivnom memorijom, tj. pamćenjem. 

  Izgubljeni Dream Team Jure Pavlovića (2025.) film je koji se smješta u period sjećanja. Kako je autor generacijski negdje na pragu svojih 40-ih, njegovo je sjećanje o razdoblju između 1987. i 1991. – a o kojemu govori njegov dokumentarni film – tek ono putem sačuvanih arhivskih materijala, fotografija i VHS-presnimki TV-programa, te nužnih mu prisjećanja živućih aktera tog doba. Konačno, radi se o sjajnoj generaciji jugoslavenskih reprezentativaca koja je dominirala europskom i svjetskom košarkom upravo u tih nepunih pet godina. Pavlovićev film pred kamere dovodi sve preživjele, ali i one koji više nisu među nama – tako će govoriti i trener pobjedničkog naraštaja Dušan Ivković, menadžer Vinko Bajrović i košarkaš Zoran Sretenović, što znači da je film bio dugogodišnji work-in-progress.

  

  Kako Pavlović pristupa svojoj temi i njezinu sadržaju? S dignitetom i poštovanjem. Naravno, jer košarkaška je reprezentacija stavljena u „koš povijesti“ (što posebice ističe jedan prikaz filma), kao i zemlja za koju su igrali, Jugoslavija. Autori su filma željeli selektiranu memoriju nacije – posebno one kojoj Pavlović pripada, dakle, hrvatske – ponovno usmjeriti k prisjećanju, ali i, jasno je, podučiti i mlađe gledatelje. Naravno, ne samo o faktografiji, koja je vrlo precizno posložena, nego i o „jednoj mladosti“ koja je na sportskom terenu pokazivala skoro pa i umjetničku genijalnost u svojoj izvedbi Igre.

  Dakle, na koji je način autor postavio dijegezu svoje priče? Skoro pa klasično. Naime, nakon kratkog uvoda, pred kameru u fotelju sjedaju jedan po jedan igrač kako bi evocirali svoju verziju zapravo zajedničke pripovijesti. Najprije je tu Jure Zdovc. Slovenac, svojedobno smatran ponajboljim europskim obrambenim igračem, prvi je morao napustiti Italiju kao poprište Europskog prvenstva 1991. Naime, njemu stiže poziv iz Ljubljane u kojemu ga se „diskretno upozorava(!?)“ da ne nastupa za reprezentaciju države koja je prije koji dan izvršila vojnu agresiju na Sloveniju. Šok je velik… Jer, Jurij je jedan od najdugovječnijih aktera ovog naraštaja. No, politička neumitnost zbivanja i ratne strasti mnogo su jače. Slične će emocije pred kamerama iznijeti i Velimir Perasović, no njemu neće stići „jedan poziv (koji) menja sve“.

  

  Košarkaška ekipa pod egidom zemlje koja upravo nestaje stvarala se niz godina. Već 1987., na Svjetskom prvenstvu – ispod 19 u Bormiju, prvi su put naši klinci pobijedili Amerikance. Od tada traje simfonija šarma, sportske drskosti i nadasve zajedništva koje ih je krasilo. I to tijekom svih tih magičnih, ali i sudbonosnih godina. Igrači najdraže mi splitske Jugoplastike: Toni Kukoč, Dino Rađa, Zoran Savić, te već spomenuti Sretenović i Perasović, udružili su se sa svojim ljutim protivnicima iz tog doba, sjajne generacije Partizana. U beogradskom su klubu tada igrali Vlade Divac, Žarko Paspalj, Saša Đorđević i Predrag Danilović. I, moram reći, uživao sam tada u tome što su sve važne utakmice ovih dvaju klubova dobivali Žuti sa Gripa. Da, Jugoplastika je bila moj voljeni klub. I to, kako zbog sjajne imaginacije, tako i zbog intuitivnog uvida mi još tada u ona vremena, tj. da ova ekipa predstavlja sve ono najbolje, dominantno i univerzalno u okviru ideje jedne višenacionalnosti i, već spomenuta, zajedništva. Primjerice, Jugoplastiku onog doba – a to je bio dominantni klub ne samo u državi, nego je bio klupski prvak Europe tri godine uzastopce, od 1989. do 1991. – vodili su beogradski stručnjaci, najprije Zoran Moka Slavnić, a ogromnu većinu uspjeha klub je ostvario pod vodstvom genijalnog stručnjaka Božidara Maljkovića. (last but not least, tko se ne sjeća i sjajnih Crnogoraca, šutera Duška Ivanovića i pleja Luke Pavičevića).    

  Po pitanju ovog zajedništva, bilježimo i nostalgično-humorni element samog intra u film. Naime, prije same špice svjedočimo isječku iz tada popularne dječje serije koju vodi Branko Kockica. S klincima, on utvrđuje gradivo iz školskih udžbenika diljem tadašnje SFRJ. Naravoučenije, ove – sada utopijske! – storije glasi: republika, svaka po sebi, krhka je i lomljiva grančica. No zajedno, svezane u zajednički snop, sve grane postaju beskrajno snažne i gotovo neslomljive. (Asocijacija na snop, kao fascio, što su neki primijetili kao motiv, moguća je ovdje, no pokazuje tek dvosmislenost svake naracije o nekom jedinstvu singulariteta.)

  

  Nema puno priče o ovom djelu u okviru danas opstojećeg diskursa HR-kritike. (Jedan od boljih prikaza filma govori o „pasivnoj slici briljantne posljednje generacije jugoslavenskih košarkaša“). Ali, je li Pavlović – koji je debitirao 2019. na HR-sceni dugometražnog igranog filma s ostvarenjem Mater (a gdje je primijenio zanimljivu i složenu gestalt-psihologizaciju te je na neki način eksperimentirao: Mater, 2019., red. Jure Pavlović) mogao i drukčije posložiti svoju, ultimativno nostalgičnu priču? On se odriče te nakane. Očito, kod autora je postojao veliki respekt prema temi. Njemu je primaran cilj bio ispraviti revizionistički historijski zaborav, te stigmatizaciju svake javne osobe koja je svoj najveći, bilo sportski bilo umjetnički napor(!) stavila pod egidu Jugoslavije.

  Jer, iako košarkaši iz Hrvatske koji su nastupali za ovaj Izgubljeni Dream Team, nisu bili ostracizirani poput književnica, kasnije apostrofiranih kao Vještice iz Rija, ostaje, ipak, dojam o nekom autorskom stavu. On je ponajprije prisutan u naglasku na sekvenci slavlja u Zagrebu nakon što je ova generacija 1989. osvojila svoju prethodnu europsku titulu. Čuje se bučno: „Ju-go-slavija, Ju-go-slavija!“ Također, tu je i slučaj fake hrvatskoga stijega, kojega je Vlade Divac oteo i maknuo iz ruku dvojice provokatora tijekom osvajanja titule svjetskog prvaka, godine 1990. Ovdje, pak, stoji i priziv, po piscu ovih redaka, najvažnije knjige o tom sindromu koji od samih začetaka obilježuje mi zavičaj: naime, Kulture laži Dubravke Ugrešić.

  

  Je li Pavlović mogao podastrijeti drukčiji film? Je li mogao biti provokativniji i kritičkiji prema sadašnjem zaboravu ove teme i stigmatizaciji Jugoslavije, an sich? Svakako, ali tada bismo bili društvo na višoj razini svijesti/samosvijesti… savjesti. A to sadašnja mi domaja, kao niti bilo koja bivša zemlja iz SFRJ, nikako nisu. Nažalost…

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 19. studenog 2025.

Piše:

Marijan
Krivak