Ženski svjetovi i tihi erotski naboj

23. Zagreb film festival, 10.–16. studenog 2025.: Snovi (Drømmer), red. Dag Johan Haugerud, Norveška, 2024.

• Najnagrađivaniji dio norveške ljubavne filmske trilogije pisca i redatelja Daga Johana Haugeruda, film Snovi (Drømmer, uslijedio nakon Seksa i Ljubavi) trebao je po svoj logici stvari biti najtrijumfalniji dio (film je ipak osvojio Zlatnog medvjeda na Berlinaleu 2025). No ostavio me pomalo u nedoumici. Bez rezerve, fina je to i suptilna priča o prvom zaljubljivanju, otkrivanju seksualnosti i pametno poigravanje s očekivanjima/snovima i neispunjenjima istih, zapravo jednostavna a opet kompleksno individualna priča o odrastanju (u svakom segmentu). No film zaista oscilira između površnih filozofiranja o životu/ljubavi/sazrijevanju/seksu po tipskom standardu jednog Woodyja Allena (samo s više dubine i manje humora i cinizma) te pokušaja da bude nešto poput moderne verzije Erica Rohmera, ali nikad ne dostiže njegovu lakoću, konačnu oštrinu i suptilno otkrivenje ili katarzu.

  I činjenično, ovaj je film bolje napisan (Haugerud je poznati pisac) nego što je režiran, jer oscilacije su značajne. No da ne budem prestroga, naslov pametno nijansira priču o prvoj ljubavi tinejdžerice Johanne (Ella Overbye), 17-godišnjakinje koja odrasta u ženskoj obitelji s majkom koja neuspješno dejta te bakom koja pokušava pisati ne bi li razbila usamljenost. I djevojka koketira s pisanjem, a kad se zaljubi u nastavnicu norveškog i francuskog (Selome Emnetu) počet će zapisivati svoje dojmove. Tad postane opsjednuta svojim osjećajima i doživljajima te novim otkrićima o sebi i svijetu oko nje i cijelo iskustvo s nastavnicom (zanimljivost filma jest da se postepeno otkriva što se zapravo desilo između njih ili nije) ispriča u formi romana. Što je istina a što pretjerivanje ili fikcija ostaje na gledatelju da prosudi u konačnici. Jedan kritičar filma dobro je zapisao da se najuzbudljivija radnja cijele te erotskim patosom nabijene drame odvija u jednoj sceni dok se djevojka ušuškava u džemper voljene nastavnice te da dalje i ne ide. Djevojka osjeća silinu prvih nevinih emocija a misli da nastavnica osjeća isto. Ipak, je li to baš istina?

  Nakon što dopusti baki (Anne Marit Jacobsen) da pročita njezin dnevnik/roman, baka ne ostaje u šoku od te istospolne fascinacije svoje unuke (u Skandinaviji je to već dobro prežvakana tema desetljećima) ali kada majka (Ane Dahl Torp) pročita isto, ona počinje koketirati sa stvarnošću u drugom smjeru. Naime smatra da je djevojka/djevojčica zavedena, povrijeđena i iskorištena od starije i značajno iskusnije nastavnice.

  Majka i nastavnica susrest će se na neobaveznoj kavici gdje će raspredati/raspravljati o djevojci i cijelom događaju opisanom u romanu. Nastavnica se upita nije li pak i ona iskorištena te svedena na objekt nečije žudnje i emocije koja ipak nije bila uzvraćena. Naklonost se može čitati kroz razne prizme, a škakljivost same seksualnosti vezane za odnos nastavnica/učenica ipak je vjerojatno bila ta koja je presudila u korist vrhovnog dometa emocije u suptilnom i mekanom džemper-zagrljaju.

  

  Djevojka će objaviti roman, odljubiti se od nastavnice koja će krenuti svojim putem i udati se, a sve će ostati pohranjeno – osim u tiskanoj knjizi, i na jednom simpatičnom sticku u elektronskom obliku. To će za maloljetnicu biti dokaz emocije, jake i strašne osjećajne lavine koju više ne osjeća ali je se rado sjeća čim primi taj mali metalno-plastični stick. I tako se osjeća živom.

  Junakinja će naći i neinspirativnog dečka koji voli pokazivati svoju guzicu i slikati se u patetičnim Titanik-pozama, no sve će je to malo zadovoljavati. Do jednog slučajnog susreta. Kada će i maleni stick biti zaboravljen, a možda će uslijediti i jedna nova lavina  emocija. Ovaj put snažnija ili je prvi put ipak najsnažnije ikada? Ovaj put uzvraćena? Nećemo saznati, ali je dosje ljubavna emocija ipak svladan i profilozofiran u ovome filmu do najtanjih filigranskih grančica.

  Uloge glavnih junakinja, triju generacija žena (baka, majka i unuka) nijansirane su i dobro odigrane, svaka u svom fazonu i dobi, a ovaj ženski film kao da muške protagoniste stavlja izvan fokusa i izvan dimenzije shvaćanja pa je lik psihijatra kojeg Johanna posjećuje na kraju filma prikazan kao jednodimenzionalan, krut i nepogodan za junakinju. Pomalo nenaklon muškarcima, ovaj femina film i počinje referencom na Male žene spisateljice Louise May Alcott koju junakinja spominje, tu feminističku Bibliju za sve teen-djevojke o odrastanju jedne američke ženske obitelji dok je otac vojnik u Američkom građanskom ratu.

  

  I glavna junakinja, lišena muškog utjecaja u neposrednoj okolini, zaljubljuje se baš u snažnu žensku figuru, nastavnicu, a taj se erotski moment nastavlja na snažene žene iz njezina života dok su muškarci pomalo smiješni, nepotrebni i karikaturalni (primjer kasnijeg dečka naslovne junakinje).

  Ta gotovo matrijarhalna, ne bih rekla mizandrijska ali muško-eliminirajuća energija filma koketira dosta s područjem s kojeg dolazi – Skandinavija jest eponim za jake i samosvjesne,  samostalne žene gdje je istospolna ljubav davno ozakonjena i potpuno lišena predrasuda, pa će možda film postati obvezna lektira za nove djevojke u nastajanju.

  Snovi i što ostaje od naših snova, čime se zadovoljavamo kroz život (kroz primjer majke i bake) a što zapravo želimo, glavna su potka filma.

  Poigravanje fikcijom i stvarnošću i neigranje na prvu loptu s otkrivanjem što je točno bilo glavni su jaki elementi filma, ovog – rekoh, jakosno ženskog filma o prvoj ljubavi ali i snovima. Suptilni prikaz odnosa glavnih junakinja ili junakinja nikada do kraja razjašnjenog odnosa, nastavnice i djevojke, ta lagana zagrljajna erotika u ugodnom ambijentu divno dekoriranog stana i jednog bokala s čajem, daje atmosferu potpune izoliranosti od današnjeg svijeta. Upravo je atmosfera ona koja diže film, a nepregledna filozofiranja u stilu odraslijeg i usredotočenijeg Woodyja Allena nešto je što od filma odbija.

  

  Smatram da je film Ljubav uspjeliji u prikazu stvarnosti odnosa odraslih ljudi u srednjim godinama te da ovaj dio trilogije ipak nije preskočio niti dovinuo se visoko postavljenoj ljestvici očekivanja unatoč krasnoj tematici neispunjenja snova i kako se s time nositi. Zlatni medvjed je tu, domašaj solidan, ali nikako katarzičan.

  © Ivana Perić, FILMOVI.hr, 19. listopada 2025.

Piše:

Ivana
Perić