Uvjerljivi kroničar sumornog razdoblja ljudske povijesti

Konrad Wolf: Zvijezde (1959), Imao sam 19 godina (1968), Solo Sunny (1980)

• Konrad Wolf sin je dramatičara i diplomata Friedricha Wolfa, njemačkog Židova i komunista koji se s obitelji 1933. s dolaskom kancelara Hitlera na vlast preselio u ideološku domovinu SSSR, koja tako postaje i domovina njegovih sinova. Konrad će se 1945. sa 19 godina vratiti u svoju rodnu domovinu, kada će se Crvenom armijom zauzimati dio po dio nacističke Njemačke koja tone u bezdan.

  Iz tog životnog iskustva netom završenog pubertetlije Konrad Wolf 1968. snimit će svoj ponajbolji film Imao sam 19 godina, gdje će susresti svoja dva identiteta, sazrijevanje u nemogućim uvjetima bezumnog rata te shvatiti kako je ratovanje logički potpuno besmisleno.

  Wolf će stasati u jednog od najupečatljivijih njemačkih (napomenimo: istočnonjemačkih) redatelja kasnih 1950-ih i pretežito 1960-ih te 1970-ih godina. Uz ipak puno mlađe Wernera Herzoga, Wima Wendersa i Rainera Fassbindera utjelovit će najepohalnije redatelje germanskog područja, daleko oštećenog – što materijalno što duhovno, velikim porazom u 2. svjetskom ratu. Opustošena zemlja naglo se izdigla kao industrijsko čudo 30-ak godina nakon velikog pada, no ostala je ideološki duboko podijeljena u komunistički DDR te zapadnonjemačku SRNJ sve do pada Berlinskog zida 1989.

  Nedavno je na HRT 3, prijestolnici kulture na hrvatskoj dalekovidnici, prikazan mali ciklus velikog Konrada Wolfa. Radi se o njegova tri kronološki poredana filma: Zvijezde (Sterne) iz 1959., Imao sam 19 godina (Ich war neunzehn) iz 1968. te Solo Sunny iz 1980., samo dvije godine prije smrti samog autora.

  Tako smo dobili slobodni prijelom tri desetljeća rada priznatog redatelja kojeg u ranim radovima možemo usporediti s ratnim filmovima neorealiste Roberta Rosselinija i njegovim radovima Rim, otvoreni grad i Njemačka, godine nulte. Sve je to ogledano u trpko realističkom i zorno uvjerljivom prikazu sumornog razdoblja svjetske ljudske povijesti, kada su mnogi preživljavali pukom slučajnosti ali su i umirali isto tako.

  Njegov početni opus također nalikuje svojom decidiranošću, smjernošću i dokumentarnim prosedeom na filmove legendarnih Roberta Bressona te C. T. Dreyera. A opet, kao u filmovima svih priznatih redatelja, ta kvazi-dokumentaristika susreće poeziju i tek u tom kolopletu čini se potpunom.

  Prvi prikazani film jest Zvijezde iz 1959. (dobitnik Velike nagrade žirija u Cannesu), logoraški film smješten u Bugarsku 2. svjetskog rata koji prikazuje ljubav njemačkog dočasnika kojeg su svi zvali Walter jer mu nitko nije znao pravo ime, te Ruth, grčke Židovke krupnih očiju koja je skončala u vlaku za Auschwitz. U Auschwitz su ti zarobljeni trebali ići brati kupus, kako su im Nijemci lagali, brati kupus u velikom poljskom vrtu užasa. Ruth je znala gdje vodi ruta iz Auschwitza i da od tamo povratka nema. Dočasnik Walter, za razliku od svog nadređenog Kurta koji na prvi pogled djeluje bezbrižno banalan (dokaz da je zlo banalno, kako filozofkinja Hannah Arendt reče), čovjek je s velikim č, ali su ljudi tog doba većinom (a možda i sadašnjeg) čimpanze s malim č, vrijeđajući pritom čimpanze i uspoređujući ih olako s ljudima. Walter je slikar, loš kako reče, a sada vojnik, također loš po svoju vrhušku, kako će se ispostaviti. On smatra da ljudi tadašnjice u globalu nisu daleko od pećinskog čovjeka te da su čak ispod, zbog svih svojih djelovanja nauštrb samog čovjeka. Kurt također baci oko na logorašicu, učiteljicu Ruth i ne želi je prepustiti Walteru nego pak vlaku smrti. Walter će malo po malo otkrivati čovjeka u sebi pomažući lokalni Pokret otpora s neophodnim potrepštinama, čak i po cijenu svoje reputacije i čina. Ipak, dok on i Ruth filozofiraju o čovjeku – je li odgovoran ili ne za sva svoja djela/nedjela, što je uopće čovjek i postoji li dobro koje će zauvijek izbrisati zlo koje se stalno vraća, uz hodanje po mjesečini i strasno zaljubljivanje, nad njima se nadvijaju zvijezde s neba ali i jedna zlokobna zvijezda ušivena na kaput učiteljice Ruth, židovska zloslutna zvijezda koja znači smrt.

  I baš kao mnogi ispričani logoraški filmovi, ovaj nudi dozu patosa i neke tihe dostojanstvenosti, respekta prema žrtvama, koji rađa misao o tolikom ljudstvu pogubljenom radi pogrešne vjere, nacije, spolnog ili političkog opredjeljenja, ne samo tada nego i sada, nego i ubuduće. Rađa respekt prema žrtvama ali i gnjusnu opaku misao o mržnji prema svima koji su stali na stranu mraka. Na stranu mraka ne staju samo slabiji i pokvareniji nego i oni poslušni. Banalnost zla kao činjenica iskazana je u sekvenci kad neopterećeni i pomalo debeo od hedonizma Kurt leškari na bugarskom brežuljku i govori da je rat odmor dok zapovijeda konc-logorom, a Walter mu kazuje da nije dalje odmakao od pećinskog čovjeka. Kurt leškari i šalje poruku da je i on čovjek ali odan i poslušan, učinit će sve poradi odanosti aparatu koji naređuje gnjusnost, poslat će vlakove pune ljudi u povrtnjak smrti i pri tome se značajno nasmjehnuti dok penje dječaka u vagon kao da upravo nije ubio život.

  

  Je li zlo uvijek ponavljajuće u tom ljudskome rodu, može li se stati na kraj povijesnom mraku jednom zauvijek ili će podrumi tame uvijek zasjenjivati i najljepše sunčane svjetlosti Zemlje? I tako perpetuum mobile, vječno. Jer, veli Walter: eno ga, ide avion koji će posijati bombe i mrak. Veli Ruth: ali nakon što ode, i dalje će biti proljeće i cvrkutat će ptice. A veli Walter: no doći će drugi avion. I ispočetka, sve je relativno, a ljudsko postojanje usprkos svemu i svojoj moćnosti na kraju nebitno i krhko.

  Na ovu filozofsku tematiku naslanja se i drugi po redu prikazani film, Imao sam 19 godina o kojem sam pisala u biografiji samog redatelja jer je zasnovan na autobiografskim činjenicama. Naime film prikazuje mladića Gregora, Nijemca odraslog u Rusiji, gdje mu je prebjegao otac zbog političkih razloga pred nacizmom. Vraća se u djedovinu kao vojnik i prevodilac jer vrsno govori njemački. On je onaj govornik tečnim jezikom na radiju koji Nijemce upozorava trezvenim ali opet malo prijetećim tonom da je rat gotov i da je bolje da se predaju oslobodilačkim/okupacijskim silama. Usput će mladi Griša postati privremeni komandant, upotrijebiti pucalačko umijeće uz ono govorničko, sprijateljiti se sa svojim suborcima kako to biva ali i osvijestiti svu bezidejnost rata i svrstati se na stranu onih koji znaju i tvrde da je čovjek – čovjek, s bilo koje strane bio, a sve ostalo prokleta propaganda.

  I to shvaća naš Griša, već internacionalac/kozmopolit, rođen u Njemačkoj – zemlji Goethea i Heinea, ali i zemlji Hitlera i Goebbelsa, odrastao u Rusiji – zemlji Dostojevskog i Gogolja, ali i zemlji Staljina i gulaga.

  Kad se tako ruski oslobodioci nađu u sobi bogatog Nijemca koji je živio uz logor smrti i nije se obazirao, čude se kako je Njemačka visokih dostignuća u umjetnosti i znanosti a zemlja tako tvrdog sustava vrijednosti i odanosti vlasti koja je trula i zadrigla. Tu leži ta kolektivna svijest iliti odgovornost onih koji recimo nisu bacali cvijeće na Hitlera ali bogme nisu bacali niti kamenje, nego su povijali glave nad svirepošću stoljeća.

  

  Filmski kuriozitet je insertiranje dokumentarnog filmića u kojem jedan izvršilac smrtnih plinskih komora opisuje kako su se smaknuća događala; o svemu priča kao da je ugasio svijeće a ne ljudske živote, kao da je pomorio nepotrebne piliće ili svinjčad, ali i za tu rabotu trebalo bi se imati više odgovornosti i suosjećanja.

  I dok se kroz ta dva filma koji negiraju čovječnost u jednom dijelu a opet ga slave zbog svih dostignuća u drugom, jer sve je relativno, znači dok se raspreda o ključnim filozofskim životnim pitanjima, u trećem prikazanom filmu sve nam se u početku doima itekako light i nepovezano s prva dva djela. Ipak, humorno-glazbeno tonirano djelo Solo Sunny o pjevačici Ingrid u DDR-u kasnih 1970-ih (izvrsna Renate Krossner osvojila je Srebrnog medvjeda na Berlinaleu za tu kultnu ulogu) nije nimalo smiješno niti konačno light. Priča o pogubljenoj i ljubavi željnoj djevojci kojoj naizgled ništa ne ide od ruke, osim skandaliziranja ćudoredne DDR okoline, ispočetka je spora i polagana. No, zamah dobiva kad se pjevačica šlagera (možda nedovoljno talentirana i uporna, možda smo nesretna), neobična Ingrid zvana Sunny spetlja s filozofom i saksofonistom koji zamjenjuje člana benda. Cijelo vrijeme joj se udvara stanoviti bogati Harry koji je ne privlači a kojem je jedinom stalo do nje i želi je oženiti. Ona pak zapinje za saksofonista koji je vara, a bend je odluči zamijeniti drugom pjevačicom.

  Sunny ima 27 godina i sve važne događaje iz svog života zna po datumima, siroče je, traži ljubav ali je teško nalazi. Možda je naivna, što odbija ozbiljne muškarce, možda ne dovoljno lijepa, možda ne dovoljno staložena. No ona je beskrajno šarmantna i sanja uspjeh s engleskom pjesmom napisanom samo za nju, naslova Sunny. I to je opet ta priča, potpuno ista kao prve dvije, samo u drugom okružju, o malom i beznačajnom čovjeku, jednom od nas koji želi živjeti u ovom nesigurnom krhkom svijetu. Ali izgleda kao da svi životare bez prave priče i vječno čekaju nešto bolje, bilo u ljubavi ili poslu.

  

  Za razliku od Altmanovog Nashvillea, koji također prikazuje pogubljene glazbene junake ali one country scene Nashvillea iz sličnog razdoblja kao i Solo Sunny, ovo je ipak unikatna priča o jednoj djevojci, glavnoj junakinji koju sreća ne mazi a koja pokušava svašta, pa i suicid, no niti u tome nije uspješna. Je li dotaknula dno kada daje šansu dobrom ali njoj neprivlačnom Harryju pa se pretvori u kladu u krevetu s njime? Proplamsaji bolje budućnosti očitavaju se ipak kada s novim bendom otpjeva svoj prvi hit i tako bih voljela misliti da je Sunny u nastavku filma koji nikada nije snimljen postala ozbiljna priznata zvijezda s uspješnim financijskim i ljubavnim računom, ali ne vjerujem. Sunny je gubitnica, ali toliko divna i šarmantna poput onog creepa iz Radioheadove pjesme kojem je dovoljno da postoji na dnu, ali tom dovraga i bestraga privlačnom i tako karakterističnom dnu koji zovemo patos.  

  © Ivana Perić, FILMOVI.hr, 18. listopada 2025.

Piše:

Ivana
Perić