Intimni oproštaj s ocem i pomirba s djetinjstvom

23. Zagreb film festival, 10.–16. studenog 2025.: Kako je ovdje tako zeleno?, red. Nikola Ležaić, Hrvatska, Srbija, 2025.

• 

  Vijest da je Nikola Ležaić, autor najrazvikanijeg (ali s razlogom) srpskog filma prošlog desetljeća Tilva Roš (snimljen 2010., film priča o demotiviranim i deziluzioniranim omladincima skejterima iz srpskoga rudarskog mjesta Bor, odakle potječe sam redatelj) konačno snimio drugi cjelovečernji igrani film pod nazivom Kako je ovdje tako zeleno?, velika je regionalna filmska vijest. Autor je u međuvremenu producirao film Neposlušni 2014. godine, koji je promoviran na velikom Sundance Film Festivalu te je snimio bezbroj video-spotova i reklama. Sam novi film započinje pričom o redatelju videospotova i reklama (snima o samom sebi, Nikoli Ležaiću, a tumači ga odlični Filip Đurić) koji je u nekom međuprostoru i takozvanom umjetničkom vakuumu. Davno je snimio dugi igrani film koji ga je proslavio ali ne zna kako dalje. Radnja je smještena u 2015. – dakle pet godina od njegova prvijenca, a autor također iščekuje svoje prvo dijete.

  Je li vrijedilo čekati tih dugih 15 godina na novi naslov Ležaića? Odgovor je kompleksan. Ali da, da se odmah izjasnim. Ležaićev alter-ego u filmu (srpsko-hrvatsko-bugarska koprodukcija), sam on – ali u tumačenju kako rekoh profesionalnoga glumca, snima dakle komercijalne spotove ali želi snimiti drugi cjelovečernji igrani film. Želja mu je snimiti film smješten u Iran 1982. godine, nakon njegova rođenja, gdje bi snimao gradnju vjetroelektrana (doznajemo da to ima također autobiografskih elemenata jer je njegov otac radio u Iranu prije ili oko njegova rođenja). Usto na snimanju reklame spomene kolegi da je to visokobudžetna zamisao te stoga on nikako ne može biti David Lean (autor raskošnih dramskih spektakala) no uvijek i jedino Želimir Žilnik (autor niskobudžetnih autobiografskih filmova). Kolega mu odvrati da nije loše biti Žilnik, čemu svakako aplaudiram. Inače, u ovaj film redatelj je postavio scenu vjetroelektrana ali na području hrvatske Dalmatinske zagore, zavidno lijepu scenu inače zavičaja njegovih predaka, oko mjesta Đevrske.

  

  Kako je i prvi film prožet autobiografijom, tako je i ovaj drugi, iako sam Ležaić veli da nije želio raditi dnevnik pa je uzeo profesionalne glumce ne bi li režirao ne potpuno sebe nego svoje emocije i sjećanja. Kako je ovdje tako zeleno? zapravo je njegov oproštaj s ocem koji je preminuo za vrijeme korone te sam autor nije dospio stići na njegov pogreb. Zadnja sekvenca filma (kada otac klone i zaspe u autu tijekom vožnje nakon dirljivog razgovora o budućnosti i prošlosti, o životu uostalom) nam otkriva da ovaj film doista jest njegov suptilni i visokoemocionalni oproštaj s ocem, ali možda i pomirba s djetinjstvom (koje je definitivno gotovo – u filmu Ležaić treba postati otac), tradicijom (ostaje vječna povezanost sa zavičajem iz kojeg potječu njegovi, ali ništa konotacijsko nacionalistički ili ograničavajuće, što bi trebalo biti i logično za jednog umjetnika) i političkim kolopletima koji su zbog rata i izgona njegove obitelji s područja Dalmacije u Srbiju za vrijeme Oluje bili itekako složeni.

  Plot počinje 2015. kada Nikolin otac (glumi ga sugestivno i mirno Izudin Bajrović) i stric (neizbježni regionalni superstar Stojan Matavulj) skupa s njim dolaze u Dalmaciju, na djedovinu ukopati babine ostatke skupa s djedom. Film ne nudi šou od događanja, nikakve priproste seljačke fore nego suptilnu nježnu priču o susretu s nostalgijom, djetinjstvom i nekim starim finim pričama koje nas sve, htjeli-ne htjeli, određuju.

  Ležaić u filmu dakle ne zna što su fritule pa ih zove uštipcima, upiša se od smijeha ali pomalo i raspekmezi pri ukopu bakinih ostataka u zajedničku grobnicu s djedom (tu se izvodi zahvat koji nije legalan, ali tko te pita, sve ne bi li se kosti babe i djeda ukopale skupa u isti sanduk a  izvlači se pritom i djedov kožni kaiš koji je netaknut a čovjeka tamo nema već 34 godine) dok fotka zajedničku fotografiju oca, strica i rođaka uz nadgrobni spomenik obitelji Ležaić.

  

  Mješavina teških emocija koje su na rubu plača i smijeha, koje su na rubu života i onostranog, kada nam se potajno obraćaju pokojni duhovi prošlosti kojima i jest i nije mjesto u sadašnjosti, može iznenaditi svakog čovjeka koji reagira iskonski i individualistički osobito. Zbunjujuće i pomalo iracionalne su reakcije glavnog protagonista na te konkretne smjene generacija, na nostalgijski obojenom terenu koji je surov i kamenit ali i zelen (na ostacima prve kuće Ležajićevih usred ničijeg ničega, krša i sivila, odjednom je sve jarko zeleno i buja pa se sam glavni lik pita ključnu naslovnu: „Kako je ovdje tako zeleno?“), znači posve kontradiktoran, baš kao i bujice tih istih opozitnih osjećaja. Hrastovi pod kojima su organizirane fešte a koji stoje tu od pamtivijeka, od nekog tamo djedovoga djeda, bademi pred kućom kojih više nema jer su strunuli i jedan regalčić gdje nikad nije stajao televizor ali ga je junak izmaštao, scene su to iz raznih djetinjstava. Zelenom i bujnom metaforikom redatelj objašnjava sve ono što nas veže, svu suptilnu dinamiku obiteljskog trenutka jer, budimo realni, na Balkanu obitelj je zadnji stup obrane ali i prvi stup razmirice. Ni s kim ne možeš biti tako bolno iskren, bolno svoj, bolno posvađan kao s familijom. Ipak, kao i svaki umjetnik, i Ležaić, vjerujem, zna da se obitelj bira a ne stječe rođenjem, pa ukazuje na sve one ljude koji su naša obitelj zbog zajedničkih stremljenja, osobina, uvjerenja ali i filigranskih niti koje teku našim krvotocima.

  Usred crnila današnjice nada je u zelenoj metafori dobrostivosti i altruističkoj prirodi čovjeka. Tako se redatelj referira i na današnju situaciju u Srbiji gdje narod protiv vlasti protestira već mjesecima i kao da veli kroz svoje intervjue: nisu li svi oni jedna velika obitelj? Tu slijedi referenca s politikom i stremljenjima ili ne, Srbije da uđe u EU. Veli Ležajić da narod želi živjeti dobro te da njih geopolitička opredjeljenja ne zanimaju. Ako će EU donijeti da žive dobro, onda je to legitimno.

  Posve jasno, narod jest topovsko meso a ne želi razumski biti tim topovskim mesom; ipak uvijek nekako završi kao pečenka na stolu odabranih koji filozofiraju o pečenki i kako je pečena.

  

  Apsurd života koji se začne tamo pod nekim orahom, bademom ili dudom, nastavi se kroz proljeće života na fešti, pa idu djeca, unuci i vječni smiraj u autu ili pod 100 posto  vunenom dekom sa šarama kakve su se nekada proizvodile u bivšoj državi ili u sanduku skupa s babom.

  Ostaje samo nada iz te šarene Pandorine kutije, a kako vele neki zafrkanti: Nada je triput lomila nogu, ali još uvijek trči zbog čarobne riječi JOGGING. To je ta nada – ponekad se uspava, ponekad plamti, a pomaže nam da vjerujemo da se opet možemo osjećati kao djeca: nevino i spokojno, jer samo tako vrijedi živjeti.

  Ležaićev film je zreo, suptilan i nikako gorljivo uporan i naporan. On skoro ležerno priča tešku, našu i vašu životnu priču, naše i vaše susrete s kosturima, jer svugdje ih ima i kako kad na njih nabasamo. On priča i priču o našoj budućoj djeci i pokoljenjima koji će stajati na istoj toj nečijoj zemlji i slušati priče predaka. Folklor je lijep i ne treba ga zatomiti, no treba razlikovati istinu od junačkih preuveličavanja, jer anegdote su takve. Naći svoju izabranu obitelj kroz život, njegovati ambivalentan odnos s biološkom obitelji nam je svima (male zamjerke uvijek postoje) sve do nekog tamo onostranog susreta baš kao u filmovima. Što ćemo ponijeti na onaj svijet možda i ne znamo, no podsvjesno znamo kategorički i imperativno. Jer taj kofer slažemo cijeli život.

  

  Junakovom ocu bit će to fešta ispod hrasta, junakovom stricu možda onaj oteti kruh iz vojne pekare u Oluji, a njemu samomu možda ona slika obitelji pored spomenika na koju se tako iskreno upiškio od smijeha.

  Ili slika dječaka oca, koji nije otac, no možda neki rođak ili on sam? Tarkovijansko- zvjagincevski završavam ovaj tekst u nadi da Ležaić neće čekati narednih 15 godina da snimi taj leanovski film o Iranu.

  Film je na Filmskom festivalu u Puli 2025. dobio 3 nagrade u kategoriji manjinskih koprodukcija (uključujući one za najbolji film i glavnoga glumca) a prikazan je u Glavnoj igranoj konkurenciji za nagradu Zlatna kolica na netom održanom Zagreb Film Festivalu.

  © Ivana Perić, FILMOVI.hr, 17. listopada 2025.

Piše:

Ivana
Perić