Tragedija, humor i etika osvete u filmu koji izmiče kategorijama
Jedan običan incident (Yek tasadef sadeh), red. Jafar Panahi, Francuska, Iran, Luksemburg, 2025.
-
Film Jedan običan incident ispao je kao jedno pravo kinematografsko iznenađenje. Od redatelja Jafara Panahija, prekaljenog iranskog autora Bijelog balona, Kruga, Taksija, Tri lica i drugih uradaka, na veliko platno nam je stigao njegov posljednji rad. Inače, on je jedan od rijetkih koji se može pohvaliti trolistom osvojenih filmskih nagrada: Zlatnim lavom, Zlatnim medvjedom a sada i Zlatnom palmom. Jedan običan incident osvojio je žiri Cannesa, ali čini mi se i publiku, sudeći po reakcijama tijekom projekcije u kinodvorani.
Kao i mnogi Panahijevi filmovi, i ovaj je sniman u tajnosti i ilegalno i to nakon višegodišnjega kućnog pritvora, na što ga je osudio iranski državni vrh. Ali nikako ne mora biti tajna da je film napravljen nevjerojatno inteligentno, promišljeno, na uvrnut način je pustolovan, pažljivo balansiran i nevjerojatno duhovit. Čak i kada se kroz humor približava stereotipu, u potpunosti ga krši. Panahi gradira atmosferu dok ti se ne zavrti u glavi od zapleta i poželiš uzeti stanku od svega, izaći iz kinodvorane, uzeti dah čistog zraka, ali ne, to je nemoguća misija, jer si prikovan za stolicu i jedva trepćeš, jer pred sobom imaš nemoguć film koji drobi i gazi sve pred sobom smislenom napetošću kakvu već dugo nisam vidjela.
Jedan običan incident počinje prilično idilično. Tročlana obitelji prikazana iz krupnog plana uz uobičajena obiteljska prepucavanja vozi se usred noći, slučajno pogaze psa koji im izleti na cestu, nakon čega im se pokvari auto usred ničega. Slučajni prolaznik im ponudi pomoć, dovodi ih do svoje radionice i pokušava im popraviti automobil. Unutra u radionici upoznajemo glavnog protagonista Vahida kao očito problematičnog lika, što možemo zaključiti iz njegovih razgovora koje obavlja preko mobitela. Razgovora koji bivaju prekinuti, jer najprije majka i kćer iz pokvarenog automobila odlaze na zahod pokraj njega, a zatim u garažu ulazi otac u potrazi za alatom. Ne vidi, ali čuje Vahida kako mu daje upute gdje da pronađe kutiju s alatom. I tada radnja kreće u neočekivanom smjeru. Naime, Vahid prati obitelj do obiteljske kuće. Jedno jutro prati oca koji auto ostavlja pravom mehaničaru te ga usred bijela dana opali lopatom nasred ceste, stavlja ga u kombi i odlazi s njime u pustinju. Želi ga ubiti i u ovom trenutku gledatelj može prezirati Vahida i biti šokiran, sve do momenta kada se otkrije Vahidova motivacija.
Vahid želi ubiti tog čovjeka s protezom, jer to nije nitko drugi nego njegov tamničar koji se iživljavao na njemu u zatvoru i koji mu je oduzeo najbolje godine života, zdravlje i uništio nadu u sretan život. Međutim, Vahid posumnja je li to zaista njegov tamničar jer mu se čovjek verbalno opirao i preklinjao da ga je zamijenio s nekim. Odlazi kod prijatelja Salara koji ima knjižaru i s kojim je bio zajedno u zatvoru, te ga traži za pomoć kod identifikacije, ali ovaj ne želi imati ništa s time, međutim ipak mu daje savjet jer ga šalje dalje na određenu adresu. On s kombijem ulazi u idilično mirnu ulicu drvoreda, imućno dvorište gdje upoznaje fotografkinju koja baš slika mladence. Ispostavlja se da su ona i mladenka bile također žrtve režima koji ih je nevine strpao u zatvor, a Proteza ih je mučila. Pridružuju mu se u pothvatu, međutim ni one nisu u potpunosti sigurne u njegov identitet, te svi zajedno idu do bivšeg fotografkinje. Ovaj ga bez sumnje identificira i sada počinje pakao. Vrate se na početno mjesto u pustinju i postaje im teško izvršiti osvetu, te rastvaraju filozofsku raspravu o opravdanosti nasilja, međutim prekida ih bizarnost. Protezin mobitel zvoni, njegova kćer je uplakana, majci joj je pozlilo, a majka je trudna. Prekidaju sve i odlaze pomoći kćeri svog tamničara, trudnicu odvode u bolnicu, a Vahid ostaje s malenom dok joj se ne rodi brat. Ekipa za osvetu se posvadi i raziđe nakon bolnice, i kod kombija ostaje Vahid s fotografkinjom. Odvezu se na neko pusto mjesto, izvuku van Protezu i oni koji su bili mučeni, počinju sada mučiti njega zavezanog o drvo, sve dok ne ishode priznanje…
Beznačajna nezgoda pokreće nezamislivu lančanu reakciju i niz događaja za glavne likove. U početku kao gledatelji strahujemo za tu simpatičnu obitelj, jer postoje filmski indikatori kako će im se dogoditi nešto loše. Doslovno odahnemo od olakšanja kada se odvezu i napuste radionicu, međutim tu nije kraj. Redatelj se poigrava s nama, s našom percepcijom i predrasudama, potpuno je nepouzdan i informacije nam daje na kapaljku, a zatim eksplodira, gradeći prevrat za prevratom, razotkrivajući nemilosrdnom snagom fokus filma kroz pukotine i sjećanja trauma nekad zatočenih ljudi. Ništa nije onako kako izgleda. Ništa nije onako kako se čini. Niti je mladenka princeza iz bajke. Niti je fotografkinja karijeristica bez srca. Niti je mladoženja glup. Niti je bivši samo buntovni divljak. Glumci su u filmu doprinijeli izuzetno emotivnim izvedbama i uvjerljivo su portretirali svoje likove (Vahid Mobasseri, Mariam Afshari, Ebrahim Azizi).
Redatelj fantastično koristi humor na različite načine kroz film. Kroz situacije i kroz likove miješaju se satira, crni humor, ironija, ponekad i običan humor. Ismijava kulturološke tabue kroz običaje i preispituje ih usputno i s lakoćom, ali ne bez težine. Humor koliko portretira, daje filmu na živahnosti, ujedno i kritizira šizofrenu situaciju uslijed koje su se našli obični ljudi u Iranu. Kroz svu lepršavost, apsurd i grotesknu situaciju, izbijaju ozbiljne teme. Naši protagonisti, iako su na slobodi, oni su u svojim glavama zatočeni od režima, jer žive život s nezacijeljenim traumama koje ih uvjetuju na reakcije i žive svakodnevnicu u kojoj su i dalje moguće realne mete. Oni egzistiraju sa strahom, ali njegovi mu se likovi odbijaju predati. Panafijevi filmovi zabranjeni su u Iranu i uopće ne začuđuje zašto: prikaz društvene represije, posljedice života s režimom, tematiziranje nepravde i neravnopravnog položaja žene – sve je to prisutno u njegovom radu. Za zavidnu fotografiju u filmu treba također pohvaliti i zaslužnog Amina Jafarija.
Pitanje osvete, prisutno u ovom filmu, inače je prilično staro pitanje koje se kroz umjetnost provlači još od antike, to je također jedno veliko mjesto spoticanja u religijama, ali i zamršeno pitanje u etici, a o filozofiji uopće neću ni početi. Ukrštavaju se vječne dileme i elaboriranja o plemenitosti oprosta, o pitanju pravde, o apstraktnom nizu pitanja što je pravo i pravednost, pitanje zakona, pitanja prava žrtve na zadovoljštinu, pitanje nasilja. S obzirom na okvire iz kojih je autor proizašao, vjerujem kako je ovo Panafiju bila i intimna potraga za svojevrsnim razrješenjem pitanja koja su mu nametnuta kao logična preokupacija uslijed svega što je proživio. Hrabro suočava gledatelje s činjenicom da uzeti pravdu u svoje ruke, ma koliko bilo emotivno ispunjavajuće, ne donosi niti unutarnji mir niti može donijeti zadovoljštinu. Ipak, Panafi se ophodi s pregrštom sućuti i senzibilne humanosti, te nas suočava s teškim pitanjima beskompromisno i suočava nas s time kako je teoretiziranje jedno, a stvarni je život nešto drugo, a ljudska narav nešto treće, pa kada se svo troje ukrsti, kaotičnost je neminovna. Naglašava važnost vlastitog izbora indirektno i direktno. Izbor mu je katalizator. Što učiniti? Što učiniti sad? Što izabrati i učiniti sada kada znaš? Kraj filma pomalo zrcali dileme protagonista na gledatelja i u gledatelju kreira uznemirujuće prostore. Kraj filma nije toliko iznenađujući jer slijedi unutarnju logiku radnje, međutim zbog načina na koji se događa otvoreni kraj, prilično je uznemirujuć i bolan.
Nedugo nakon odgledanog filma, vrtjele su mi se rečenice iz filma, slike, kadrovi, a obično kada me neki film ne želi napustiti neko vrijeme nego ostaje sa mnom, nadam se da je redatelj ostvario svoju svrhu i namjeru, jer nakon upaljenih svjetala, bila je očita zbunjenost i zatečenost publike u kinodvorani, te sam sigurna kako nisam jedina reagirala na film sve do koštane srži. Jedan običan incident definiran je kao triler s elementima pustolovine, akcije i humora, ali on je mnogo više od toga i zbog toga je pravo iznenađenje. To je među ostalim i film ceste koji izmiče kategorijama, a pogađa ravno u dualnost naše ljudske prirode.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 13. studenog 2025.