Estetika i struktura Vrdoljakova omnibusa po Marinkoviću
21. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Karneval, anđeo i prah, red. Antun Vrdoljak, prema pripovijetkama iz zbirke Ruke Ranka Marinkovića, 1953., 1/2
-
1990. godine Antun Vrdoljak snimio je prilično neobičan dugometražni film utemeljen na proznim novelama Ranka Marinkovića u formi filmskog omnibusa pod nazivom Karneval, anđeo i prah. Okupio je oko sebe iznimnu glumačku ekipu: Radu Šerbeđiju, Borisa Dvornika, Ivicu Vidovića, Nadu Abrus, Asju Jovanović, Tonka Lonzu, Enu Begović, Danka Ljuštinu, Žarka Potočnjaka, Milku Podrug Kokotović, Alena Liverića i Sinišu Popovića. Neki od njih velikani su hrvatskoga glumišta. Glazbu za film radio je Arsen Dedić, a maske Zlatko Bourek. Ništa nije prepustio slučaju, jer vjerojatno ekranizacija klasika naše književnosti zahtijeva određenu razinu kvalitete – ne samo zbog pristojnosti niti korektnosti ni odgovornosti, ona zahtijeva izvanrednost jer je riječ o djelu literarnog genijalca Ranka Marinkovića.
Ranko Marinković je osoba koja je imala prilično zanimljiv život. Rođen je na Visu gdje je završio pučku školu, a potom završava gimnaziju u Splitu i Zagrebu, da bi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio romanistiku. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je uhićen od Talijana i interniran u logor Ferramonte u Kalabriji, a nakon pada Italije 1943. odlazi u Bari i prebacuje se u sinajski zbjeg u El Shatt. Nakon Drugog svjetskog rata radi u Nakladnom zavodu Hrvatske i postaje direktor Drame zagrebačkog HNK-a sve do 1950., a nakon toga radi kao profesor sve do umirovljenja na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost, te je bio redoviti član HAZU-a i dobitnik više nagrada i priznanja. Popis njegove bibliografije je svakako podugačak, ali ako možemo govoriti o književnim hitovima ili kultnom proznom ostvarenju, tada možemo pričati o njegovom Kiklopu, Gloriji, te novelama u zbirci Ruke. Njegov opus pripada moderni i među najutjecajnijim je autorima koji su ikada pisali na ovim prostorima. Pažnju ćemo ipak ograničiti na zbirku Ruke, koja iako pripada pod obvezatnu lektiru, toliko je kompleksna da nisam sigurna može li u toj dobi uopće biti shvaćena slojevitost njezina značenja. Većina priča smještena je u mediteranski ugođaj (u nekima se prepoznaju smjernice koje upućuju na Vis i Split), a tri priče vezane su topografski uz Zagreb. Zbirku priča ne ujedinjuje niti vrijeme radnje, niti joj daje kontinuitet, jer ono varira od razdoblja prije Drugog svjetskog rata, pa tu je vrijeme talijanske okupacije, zatim razdoblje poratne socijalističke Jugoslavije, predratno razdoblje. Kad i gdje kod Marinkovića daju naznaku koju ne treba ignorirati, ali nije toliko primarna, jer njegov opus posjeduje bezvremenost i ustvari tematizira univerzalna pitanja. Kod njega je bitniji stil kojim piše i način kako pristupa tekstu odnosno izgradnji glavnih likova i temama. Koristio je metatekstualnu igru, nerijetko se služio ironijom, sarkazmom i crnim humorom, metaforama, u mnogočemu je bio napredan i nenadmašan. Besprijekorno ponire u dubine ljudske psihe. Često koristi fragmentarnost kroz koju stvara svjetove i zaplete nevjerojatnom pronicljivošću. Precizan je i apstraktan u pisanju, te zbog te dinamike ostvaruje književnu virtuoznost. Međutim, kroz Ruke se provlači motiv ruku i drugih dijelova tijela koje poetski i simbolički ujedinjuju pažljivo vezeno tkivo ovoga teksta. I tu su teme koje se provlače kroz priče i obrađuju kroz različite životne perspektive, a tematiziraju samoću, prolaznost ljudskog života, gubitak, hipokriziju pojedinca i društva, ljudsku slabost i labilnost koja ponekad nema veze s tijelom, a ponekad ima u potpunosti. Koliko je Marinković bio tvrdoglav i pedantan u pisanju može se vidjeti iz novele Samotni život moj, na kojoj je prilično dugo radio, skoro deset godina ju je dorađivao dok je na kraju nije napisao i bio zadovoljan njome. Osobno su mi najdraže Suknja i Anđeo, iako sam svjesna koliko su savršene Ruke i Prah.
Ne znam po kojem je ključu Antun Vrdoljak odlučio iz zbirke odabrati Karneval, Anđeo i Prah; možda bi to bilo dobro pitanje za neki intervju, ali ponekad nije loše ni da neke stvari ostanu tajna. Kakogod, vjerujem da mu nije bilo lako izabrati, jer se prema svakoj Marinkovićevoj noveli može stvoriti potentan filmski materijal. Odluka da struktura filma bude u formi omnibusa je pravi pogodak i slaže se kao mlijeko i maslac s proznim oblikom novele. Omnibus je definiran time što se sastoji od nekoliko dijelova, epizoda koje mogu stajati kao samostalne cjeline, a snimaju se od začetaka kinematografije, te sam im nažalost i privatno sklona jer im forma omogućava ekspresivnost i uspostavljanje dramatične filmske estetike i kod omnibusa nevjerojatno dolazi do izražaja originalnost i jezik redatelja. Različite epizode omnibusa spaja opća tema, likovi, mjesto ili vrijeme radnje, iako se epizode znaju razlikovati po stilu, vremenu radnje, pa i žanru. Zbog svega rečenog, jasnije je zašto je omnibus bio i više nego pun pogodak u pristupu ekranizaciji Marinkovićevih djela.
Vrdoljak je uspješno preuzeo u Karneval, anđeo i prah glavne ideje i teme koje su okupirale Marinkovića u Rukama, sve ih je topografski smjestio u mediteransko okružje, a pojedine epizode ujedinio je naracijom koja ima aluziju i doslovno preuzete neke citate iz novele Samotan život moj i Zagrljaj. Naraciju tog lika, umjetnika i pisca, Vrdoljak je povjerio ulogom Radi Šerbedžiji koji cijeli film svojom koncentriranom i maestralnom izvedbom podiže na dodatnu razinu, ali također zahvaljujući postavljenom njegovom liku, uspostavljen je i odnos prema metatekstualnoj igri toliko karakterističnoj za Marinkovića, čime se poštuje njegov kreativan duh i literarno obilježje.
Karneval, anđeo i prah ujedno je i posljednji film koji je Vrdoljak snimio u Jugoslaviji, u vremenu tranzicije prije osamostaljenja Hrvatske i prije svoje političke karijere u produkciji Jadran filma i TV Zagreba. Kao redatelj je debitirao pričom u omnibusu Ključ, iako se njegov cjelovečernjim debijem smatra Kada čuješ zvona prema Ratnom dnevniku Ivana Šibla. On sam je legenda iza koje stoje mnogi uspješni hrvatski filmski klasici (U gori raste zelen bor, Mećava, Kiklop, Glembajevi, Duga mračna noć). U radu koji je prethodio Karnevalu, anđelu i prahu dosta je posvećen i zaokupljen ekranizacijama i kroz njegov rad zanatski je uvelike stekao iskustva koja su u pomogla prilikom adaptacije Marinkovićevih Ruku. U Karnevalu, anđelu i prahu promišljeno je izgrađena estetika filma, tu su prozori i zavjese, voajerstvo, igre svjetla i sjene kroz škure, tu su zvonici i satovi. Kroz scenografiju i kostimografiju daje naznake vremena i jedan je od alata uz pomoć kojih gradi atmosferu.
Pročitajte sljedeći nastavak...
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 10. studenog 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija