Budućnost franšize između tradicije i transhumanog
Alien: Earth, sezona 1, SAD, Tailand, HBO MAX, 2025.
-
Što nama danas znači serijal Alien, posebice u odnosu na činjenicu da se kroz desetljeća po nastanku prvoga filma opasno srozao? Nakon Aliena 3 (1992) Davida Finchera, kojem su prethodila dva vrhunska ostvarenja – Alien (1978) Ridleyja Scotta te Aliens (1986) Jamesa Camerona, koji su ostavili nezanemariv trag na razvoj filmske znanstvene fantastike, serijal je trebalo umiroviti, što se skoro i dogodili nakon Alien: Resurrection (1997) Jeana-Pierrea Jeuneta. Ridley Scott u svojoj redateljskoj hiperprodukciji nije imao mira pa je odlučio napraviti spin off serijala nastojeći kod publike pobuditi novi interes, što je rezultiralo dvama naslovima – Prometheus (2012) i Alien: Covenant (2017), čije su priče prethodile onima iznesenima u serijalu Alien. Scott je odavno izgubio svaki redateljski kompas pa su spomenuta ostvarenja, a posebice prvo, primjer znanstveno-fantastičnoga kiča upakiranoga u pseudofilozofsko ruho, koje je najbolje izbjegavati u širokom luku. Prometejski serijal predstavlja besramnu eksploataciju kultnoga naslijeđa u ime dodatne zarade, što je rezultiralo uradcima koji toga naslijeđa nisi vrijedni.
Situacija se donekle promijenila prošle godine s Alien: Romulus (2024) Fedea Alvareza. Scott je napokon redateljsku i scenarističku funkciju prepustio mlađim autorima, koji su nastojali u projekt ubrizgati svježu krv. To je imalo svoje pozitivne i negativne posljedice. Romulus je solidno i dinamično ostvarenje, vizualno dobro postavljeno te ne vrijeđa inteligenciju publike kao i naslijeđe prvih filmova iz serijala te im jednim dijelom predstavlja posvetu. S druge stane, upada u tipičnu zamku recentnih oživljavanja filmske klasike. Posrijedi je spoj remakea i reboota pa jednim dijelom film predstavlja rekreaciju i preradu originalne priče s novim i mlađim likovima, što mu jamči dozu novine. Temeljno je posrijedi prenesena te neznatno izmijenjena priča Aliena koja treba biti vizualno dopadljiva suvremenoj, napose mlađoj publici koja neće posegnuti za originalnim naslovom.
Kako se danas serijali i njihovi spin offovi kao i rebootovi nastoje ulančati u filmske univerzume, slična se situacija događa i s Alienom. Ovaj proces podrazumijeva mogućnost interakcije između različitih medija te formata, što omogućuje jednostavnije marketinške akcije te praktički isti proizvod provlači kroz različite niše. U slučaju Aliena osim filmova posrijedi su romani koji su adaptacije filmskih predložaka, dakle dolazi do romansiranja filmova, te daljnja razrada njihovih priča. Osim popularne i žanrovske književnosti, treba spomenuti i računalne igre. Tom se korpusu sada pridružila i televizijska serija, što je donekle bilo za očekivati jer je taj format danas za gledatelje relevantniji od mainstream holivudskoga filma.
Disneyjeva kupovina Foxa dopustila je ovoj korporaciji da besramno raspolaže njegovim filmskim katalogom te dovela do mogućnosti unovčavanja poznatih priča u drugim formatima. Izvrstan primjer su Ratovi zvijezda koji su danas zastupljeniji u formatu televizijskih serija nego dugometražnih igranih filmova pa se njihov kulturni kapital naveliko eksploatira u brojnih serijalnim spin offovima filmskih ostvarenja (The Acolyte, The Mandalorian, Andor, Star Wars: Skeleton Crew, Obi-Wan Kenobi, The Book of Boba Fett, Ashoka). Nadamo se da takva eksploatacija i hiperprodukcija neće zadesiti i Aliena jer je serija Alien: Earth (2025) najbolje što se franšizi dogodilo nakon prvotnih filmskih ostvarenja.
U alienovskom univerzumu radnje filmova izbjegavale su Zemlju te su mahom bile vezane uz svemirska prostranstva, a kako naslov serije sugerira, sada se ksenomorf dovodi u vezu s našim planetom. Serija od osam nastavaka koju autorski potpisuje Noah Hawley (Fargo, Bones) priču smješta u vrijeme neposredno prije radnje prvoga filma. Posrijedi je distopijski intonirana budućnost u kojoj koncept nacionalnih država ne postoji, a planetom vlada pet korporacija: Prodigy, Dynamic, Lynch, Treshold te naravno Weyland-Yutani, koje su sklone smicalicama te borbama za prevlast i teritorij.
Pritom se priča grana u nekoliko krakova. Weyland-Yutani šalje istraživački svemirski brod Maginot u daleki svemir kako bi prikupili nepoznate i izvanzemaljske oblike života. Letjelica doživljava havariju te se ruši na New Siam, područje koje je u vlasništvu korporacije Prodigy, koju vodi ekscentrični Boy Kavalier (Samuel Blenkin). Prodigy prisvaja ostatke letjelice te njezin teret, što izaziva negodovanje i posljedično akciju Wayland-Yutanija. Istodobno je Prodigy u procesu ostvarivanja inovativnoga projekta u kojem se ljudska svijest može preseliti u sintetička tijela, čime dolazi do stvaranja novih bića – hibrida, koji konkuriraju cyborzima (ljudima u čija su tijela u svrhu njihova unaprjeđenja ugrađeni strojni dijelovi) i synthetics (artificijelna bića temeljena na umjetnoj inteligenciji ali s ljudskim izgledom). Posrijedi je grupa od šest hibridnih prototipova koje Kavalier naziva Lost Boys prema likovima iz dječjega romanesknoga klasika Peter Pan J. M. Barrieja, kojeg im čita. Prototipovi naime imaju svijest djece umrle od neizlječivih bolesti, a koja je presađena u odrasla tijela, a prvi se, kao referenca na spomenuti roman, naziva Wendy (Sydney Chandler). Fabularni rukavac prati nastojanje bića da se emancipiraju od tvorca. Naposljetku, Maginot je osim ksenomorfa donio na Zemlju i neka druga, nova i do sada u franšizi nepoznata bića koja pokazuju znakove kako krvoločnosti tako i inteligencije te se vrše njihova ispitivanja i istraživanja na otoku usred oceana, koji djeluje kao distopijska i high-tech inačica Neverlanda, koja ubrzo poprima košmarne obrise.
Alien: Earth koristi poznate motive i preokupacije iz serijala, no nastoji ih rekonceptualizirati te povezati s recentnim kulturnim trendovima. Ljudska je vrsta u seriji gotovo na zalazu te predstavlja društveno niže rangiranu radnu snagu. Naglasak je na nastojanjima da se ide onkraj humanoga, odnosno u transhumano područje, gdje će nedostaci ljudskoga tijela i uma biti nadomješteni prvotno strojno a potom i putem umjetne inteligencije, a u svrhu poboljšanja ljudskih kapaciteta, od čega će najviše koristi imati korporacije kao ultimativni negativci suvremenih popularnokulturnih audiovizualnih ostvarenja.
Referenca na Berrijeva Petra Pana, dječaka koji nije htio odrasti, odlično je protkana kroz priču. Djeca su maštovita bića koja nisu sasvim racionalizirana utjecajem kulture pa takva nesputana stvorenja imaju širinu duha i maštu, što je nužno za vizionarsko poimanje budućnosti. S druge stane držati nekoga u nedoraslom stanju, kao što to čini Kavalier, koja je u svojoj fanatičnosti i aroganciji nalik na futurističkoga Victora Frankensteina s ADHD-om, znači držati ga ovisnim i neslobodnim. Za razliku od doktora Frankensteina, koji odbacuje Čudovište, dakle dijete koje je stvorio/rodio, Boy Kavalier sebe smatra vlasnikom ali i predvodnikom družine izgubljenih dječaka, nešto poput Petra Pana u budućnosti, što je izvrsno dočarano izgledom, kostimografijom te glumom Samuela Blenkina. Provokativna razmatranja o hibridnim bićima i njihovoj emancipaciji te identitetska problematika potom su protkani referencama na Blade Runnera, posebice u kontekstu odnosa ljudskoga te strojnoga i artificijelnoga, što je dodatno usložnjeno jer se javljaju tri inačice transhumanih bića. Serija nije tehnofobična, nego je usmjerena na propitivanje zlouporabe moći i tehnologije, napose iz rakursa korporacija, što nije pretjerana novina, no uvjerljivo postavlja dramsku premisu koju postepeno kroz radnju razlaže, a temeljena je na pomaku od ksenomorfa prema hibridnim bićima.
Ispravna je odluka bila u priču unijeti i nova izvanzemaljska bića jer ksenomorf sam po sebi, nakon dugovječne franšize, nije osobito strašna niti intrigantna pojava. Nova stvorenja izazivaju znatiželju u gledatelja pa je uočljivo odmjereno i funkcionalizirano doziranje činjenica o njihovom ponašanju i inteligenciji. Za pretpostaviti je da će u narednoj ili narednim sezonama, do kojih će zbog otvorenoga kraja zasigurno doći, imati značajniju ulogu u razvoju fabule. Korelacija između hibrida i aliena dobro je podcrtana – ne samo na idejnoj nego i doslovnoj, komunikacijskoj razini – jer i jedni i drugi predstavljaju određenu vrstu drugoga u odnosu na čovjeka pa mogu izazvati sličnu vrstu zazora.
Serija je vizualno dobro ostvarena, a izmjena svega triju redatelja (Noah Hawley, Dana Gonzales, Ugla Hauksdottir) vjerojatno je pripomogla vizualnoj izbalansiranosti. Efektno je iskorišten prostor otoka, gdje izoliranost svemirskoga broda u ranim filmovima sada zamjenjuje izdvojeno mjesto na Zemlji. Autor sugestivno stvara atmosferu izoliranosti gdje u svijetu koji je naoko siguran počinju eskalirati neočekivani događaji. Stoga prvobitna sporost ritma i kontemplativnost biva postepeno zamijenjena kaosom. Soundtrack temeljen na alt-rock klasicima iz devedesetih godina prošloga stoljeća odlično je uklopljen u završnicu svake epizode.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 10. studenog 2025.
