Površan prikaz lika i djela „zločestoga dečka Hollywooda”
AKA Charlie Sheen, red. Andrew F. Renzi, mini-serija, SAD, 2025.
-
Govoriti puno o Charlieju Sheenu, pripadniku poznate glumačke obitelji (Martin Sheen, Emilio Estevez) nema potrebe jer vjerojatno ne postoji osoba koja za njega nije čula: ako ne zbog njegovih glumačkih ostvarenja, onda zasigurno zbog ozloglašenoga ponašanja koje mu je donijelo nadimak „zločestoga dečka Hollywooda”. U trenutku kada mu je glumačka karijera krenula uzlaznom putanjom, napose nakon dvaju filmova društveno angažiranoga Olivera Stonea: Platoon – vod smrti (1986) i Wall Street (1987), glumac je upao u maniju bjesomučnoga tulumarenja, koja je trajala nekoliko desetljeća te punila stupce tračerskih novina i zabavljala svjetsku javnost. Svašta se tu izdogađalo: u rasponu od brojnih ovisnosti o narkoticima, tabletama i alkoholu; skandala s prostitutkama Heidi Fleiss protiv koje je svjedočio na sudu kako bi zaštitio sebe; turbulentnih i često nasilnih veza s primjerice Denise Richards (Starship Troopers) i Brooke Mueller, bizarnih javljanja u radioemisije; te turnejskih nastupa po Sjedinjenim Državama gdje je držao nadrogirane govore. Gotovo da je postao maskota nakaradne slike američke zabavljačke industrije te celebrity kulture.
Slučaj Charlieja Sheena vrlo je fascinantan u povijesti popularne kulture gdje je pojedinac više zbog ponašanja nego glumačkih zasluga postao pravi popularnokulturni fenomen. Slavnim su ličnostima karijere propadale zbog raznih skandala, jer je u Hollywoodu uvijek dobro njegovati privid ispravnosti kakav obiteljska publika cijeni, dok je njegova popularnost iznenađujuće rasla sa svakim novim ispadom. Stoga je u javnosti doživljavan kao dežurni klaun ili čak agens koji ponašanjem i djelovanjem provocira ustaljene norme kulturnoga ponašanja. Za obožavatelje glumac je postao nešto poput antiestablišment figure koja razularenim ponašanjem propituje granice vlastite tjelesne i mentalne izdržljivosti, ali i stupnja tolerantnosti same javnosti.
Nakon sedam godina neporočnoga života, Netflix je zaključio kako svijet treba čuti Sheenovu stranu priče o bogatom egzistencijalnom iskustvu, što je rezultiralo dvodijelnom dokumentarnom serijom naslovljenom AKA Charlie Sheen (2025), koju redateljski potpisuje manje poznati Andrew Renzi (The Benefactor, 2015). Projekt je osmišljen kao niz razgovora, među kojima očekivano dominira onaj sa Sheenom. Uz njega se javljaju prijatelji iz djetinjstva (primjerice Sean Penn), bivše partnerice (spomenute Denise Richards i Brooke Mueller), glumački kolege (Jon Cryer, Marlon Waynes...), filmski djelatnici (Chuck Lorre), članovi obitelji (Ramon Estevez), što je isprepleteno s mnoštvom arhivskoga materijala te ulomaka iz audiovizualnih djela u kojima je glumio. Renzi se opredjeljuje za konvencionalan pristup jer problematično vjeruje da ima snažnu i zanimljivu ličnost ispred kamere koja će bez problema moći dominirati materijalom te na taj način zadržati pažnju gledatelja kroz podugačko vrijeme trajanja.
AKA Charlie Sheen je po pitanju forme stoga vrlo konvencionalan dokumentarac. Naracija je postavljena strogo pravocrtno, dakle linearno-kronološki, te slijedi glumčeve reminiscencije i komentare na vlastiti život od ranoga djetinjstva do suvremenosti. Pritom se izmjenjuju različiti sugovornici koji daju svoje viđenje njegova lika i djela, a većinom su nekako odveć pristojni pa umiveno govore o predmetu razmatranja, što u završnici čak rezultira nepotrebnim potonućem u patetiku kojim se nastoji postići normalizacija lika i djela Charlieja Sheena. Iako između redaka, primjerice u razgovoru s Jonom Cryerom i Denise Richards, uočavamo da je njihovo poimanje glumca ambivalentno, u konačnici prevladavaju pristojni i kompromisni zaključci. Djelo ostavlja dojam kao da nikoga nije htjelo uvrijediti. Renzi se nažalost nije odlučio poigrati s materijalom nego ga je uobličio u predvidljivu formu jer je pogrešno vjerovao kako je dovoljno ispred kamere imati Charlieja Sheena koji priča o bizarnim trenutcima života i karijere. Pomalo to naginje ka eksploatatorstvu i senzacionalizmu, nalik na redateljevo prethodno dokumentarno ostvarenje Monster Inside: America`s Most Extreme Haunted House (2023). Sheen je poiman kao subjekt u čiju egzistencijalnu i psihološku nutrinu trebamo dobiti uvid, a implicitno je tretiran kao ponašajno najekstremniji suvremeni američki glumac pa se Renzi više ponašao kao obožavatelj nego redatelj i medijator materijala.
Što Sheen govori o sebi kao i drugi o njemu manje je ili više poznato iz različitih medijskih natpisa, pa se film zadržava na skandalima i ekscesima kojih je bilo mnoštvo, pa taj aspekt odveć opterećuje materijal. Kao da podilazi javnosti u podržavanju slike kakvu su o glumcu izgradili. Pritom vrlo malo toga ima za reći o njemu kao osobi te njegovim proživljavanjima, strahovima i nedoumicama. Gledatelj pred sobom ima čovjeka koji očito ima određenih problema koje nije uspio proraditi, no Renzi ga gotovo predstavlja kao ikonu koja se prisjeća sretnih dana partijanja jer je sada primoran voditi miran i monoton život. Materijal je zahtijevao hrabroga redatelja, koji će znati postaviti prava pitanja te tražiti dobre odgovore. Često dok Sheen tumači određene aspekte života, dopire redateljev glas izvan kadra te postavlja potpitanja kako bi glumaca naveo da podrobnije nešto objasni. Prema naravi pitanja uočavamo da nisu osobito intrigantna, pa cilj nije podrobnije razložiti fenomen nego se zadržati na površinskoj slici.
AKA Charlie Sheen mogao je trajati upola kraće, dakle devedesetak minuta, a da kaže sve što je rekao u trenutnom trajanju.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 10. studenog 2025.
