Film kao društvena dijagnoza

20. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Luka, red. Tomislav Radić, 1992., prema istoimenom romanu Antuna Šoljana iz 1974., 2/2

• Radić je iz Šoljanova romana uzeo ono najbolje: intrigantnu temu čovjekove razapetosti između ideala i stvarnosti, s time što društvenu stvarnost koja vraća u vrijeme socijalističkoga samoupravljanja stavlja pod veće povećalo od pojedinačnih sudbina. Točnije bi bilo reći da su i međuljudski odnosi i egzistencije protagonista motivirani prvenstveno ekonomskim čimbenicima. Lela Margitić, primjerice, autentično utjelovljuje dominantnu Despotovu suprugu koja i na vlastitu bračnu zajednicu gleda kao na poduzeće, na „kraju balade“ i na kao propalu investiciju. Gangster Cota (kratko, ali upečatljivo pojavljivanje Ilije Ivezića) i lokalni šerif Grašo (političara zanesena promaknućem i osjećajem moći solidno utjelovljuje Damir Lončar) svoje živote mjere keopsovskim položajem u projektu izgradnje murvičanske (tankerske) luke.

  Radićev film snažno suprotstavlja dva svijeta, pa je u tome smislu i ideološki, tj. tendenciozno obojen: hrvatska baština nalazi se na direktnu udaru socijalističke bezumne samovolje. Dujam Čavčić (njegov lik strastveno na filmu donosi Ljubomir Kapor), Murvičanin i rodoljub, najgorljivije brani njezinu vrijednost, spreman pasti i kao žrtva pod gusjenicama jaružala ne bi li spriječio bagerista u rušenju kapelice sv. Ante. Ovakav koncept režije s oštrom polarizacijom na relaciji: običan puk – moćnici (partijski glavešine) nije nešto što se ne bi uklapalo u duh vremena; naime početkom 90-ih godina prošloga stoljeća kad je Hrvatska raskinula sve državno-pravne sveze sa SFRJ. Taj duh je uključivao i konačan prekid hrvatske šutnje i hrvatski obračun s licem i naličjem bivšeg društvenog uređenja.

  Kod Šoljana je vizura stvarnosti prilično ironizirana (podvrgnuta, dakako, i satiri) ali i s više ležernosti predstavljena. Radić se, pak, ozbiljnije hvata ukoštac s kompetencijama nadređenih u društvu, a tek usput i s pojedinačnim životima, kao što je sudbina glavnoga protagonista, inženjera Despota, kojemu postupno sve stvari izmiču iz ruku: i inženjerska karijera i isforsirani brak s ambicioznom Magdom. Između partijskih funkcionera s vrhuške i zbunjenih mještana, nespremnih za privatizaciju i prisilno iseljavanje, pluta Slobodan Despot, naivni karijerist koji ima svijest o baštini, ali i o stvarnome trenutku pred kojim je i sam kapitulirao prodavši rodnu očevu kuću kako bi se radovi na izgradnji luke mogli nesmetano odvijati. Složenost takva karaktera mogao je iznijeti netko dovoljno zreo u glumačkim vodama i životno vitalan: Ivo Gregurević apsolutno je zasjao delonovskim šarmom i posve zasluženo iste godine na Pulskom filmskom festivalu (1992.) osvojio Povelju za najbolju mušku ulogu.

  

  I dok je u Šoljanovu romanu lik inženjera Despota prikazan kako postupno gubi vezu sa zbiljom osjećajući shizofrenično rasulo u sebi, slično kao i Sartreovi junaci u njegovoj egzistencijalističkoj prozi, filmski Despot je čovjek koji se urušava od trauma (izdajničkih poteza vlasti, raspada braka, Vikičina odlaska), ali ne odustaje od osjećaja odgovornosti prema preostalim Murvičanima i njihovoj djedovini. Epizoda ispijanja alkohola na pustoj plaži ne doima se, naime, i Despotovim krajem.

  Čime je Radićev film naposljetku osvojio Pulu? Sasvim sigurno dobrim odabirom glumaca: i oni koji su se pojavili u epizodnim ulogama zasjali su meteorski, poput Žarka Potočnjaka, Marije Kohn i Zlatka Crnkovića. Mlada Mirta Zečević dobro se snašla u ulozi izgubljene kulturnjakinje i Despotove ljubavnice Viki Čavčić, dezorijentirane očevom okrutnom smrću, ipak dovoljno hrabre da se prepusti životnim izazovima koje više nije mogla dijeliti s inženjerom-gubitnikom. Ili možda dobitnikom u drugoj životnoj rundi? Razrješenje situacije u obliku tragedije ili sretna završetka (barem što se tiče Despotove ljubavne situacije) očito se nije ni Radiću učinilo primamljivom idejom.

  

  Neizvjesnost je pak kao provodni motiv dosljedno ostala zaštitnim znakom ove socijalne drame, koja, između ostaloga, ostaje zapamćena i po živopisnoj scenografiji, a i glazbi koja nostalgično podcrtava kadrove koji pasatistički dozivaju u sjećanje murvičansku davnu prošlost ili zavičajnu baštinu –  kontrastno obojenu prema ružnoći suvremene mehanizacije uzalud otvorenoga gradilišta.

  Bez obzira na to što Radićev film naglašeno i oštro razračunava s političkim voluntarizmom socijalističkoga samoupravljanja, egzistencijalna tematika Šoljanova romana došla je do izražaja u živopisnim dijalozima i centripetalnoj glumi Ive Gregurevića: utjelovljujući izigrana intelektualca nemoćna u borbi protiv prljavštine u ljudima, strpljivo podnosi pritiske u licemjernu braku, ali ih osjeća i u hipokriziji vladajućih struktura. Propalu investiciju u Murvici Radić angažirano svodi na simbol jednoga vremena u kojem se mnogi prirodni resursi žrtvuju radi nekontrolirane industrijalizacije, dok je kompetencija školovanih prvenstveno determinirana poslušnošću i samovoljom partijskih moćnika.

  

  Pročitajte prethodni nastavak...

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 6. studenog 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica