Idejni simbolizam i deluzijski mit o napretku

19. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Luka, red. Tomislav Radić, 1992., prema istoimenom romanu Antuna Šoljana iz 1974., 1/2

• Antun Šoljan (1932. – 1993.) u hrvatskoj je književnosti najviše traga ostavio kao idejni predvodnik svojega naraštaja, pišući ponajbolje varijante hrvatske proze u trapericama. Roman Kratki izlet iz 1965. pripovijeda, naime, o sukobu svijeta odraslih sa svijetom mladih kroz egzistencijalnu prizmu. No, studentska ekskurzija u Istri nije tek realistična potka fabule nego i svojevrsna metafora života jedne cijele generacije, ispripovijedana žargonskim idiomom. Četiri godine kasnije Šoljan objavljuje novelistički ciklus Izdajice, čiji su protagonisti opterećeni prošlošću, stoga i vakuumski paralizirani u nastojanju da pronađu sebe i esenciju življenja. Sizifovska sudbina nametnula se tako općim mjestom Šoljanove proze.

  Sljedeći roman Luka (1974.) označio je autorovo snažnije usmjerenje aktualnoj tematici iz socijalističke prakse: bespravnu gradnju, doduše, inaugurirao je u hrvatsku književnost još Ivan Kušan svojim romanom Toranj (1970.), dočim će Šoljan još dublje zagrebati po ekološkoj problematici iz koje će na kraju isplivati društvena samovolja. Nerazumnom političko-birokratskom odlukom počinje, naime, izgradnja tankerske luke u Murvici, protivno zdravom razumu i uvažavanju krajobraznih karakteristika. Gradnja luke dvostruko je konotirana: s jedne strane predstavlja devastaciju okoliša, s druge je ulaganje u budućnost i napredak.

  Voditelj gradnje ključnog objekta (a u biti još jedne socijalistički promašene investicije) jest ujedno i glavni protagonist romana: inženjer Slobodan Despot, Murvičanin, nakon 12 godina vraća se u rodno mjesto naoružan ambicijom i entuzijazmom. Murvica postaje njegovim projektom, životnim snom i dnevnim smislom. No, i Slobodan će tijekom romana isplivati kao jedna u nizu tipičnih Šoljanovih nesretnih svijesti: okružen ljudima toksična ponašanja, Despot postupno gubi radni elan koji zamjenjuje poveće razočarenje u posao. Inženjerov život doima se Prokrustovom posteljom: od njega se, naime, zahtijeva da uništi rodno mjesto, tj. prepoznatljiv, tradicijski način života u njemu. I dok se osobni ideali ruše kao kula od karata, svijet kakav je priželjkivao sve je udaljeniji, a život kakvom se nadao odjednom postaje bolnom deziluzijom.

  Šoljanov sveznajući pripovjedač u trećem licu čitatelju već na prvim stranicama otkriva urušavanje jednog projekta, oduzimajući priči time i nešto od napetosti kako bi čisti mimetizam došao do izražaja, a s njime i usredotočenost na tijek zbivanja, karaktere i zapreke: „Možda je, kažem, u početku bio san; ne samo zakonit nego i zanosan razlog, da se tu gradi Luka. Ali brzo, strašno brzo, san se pretvorio u podmukli postupak ostvarenja, i od njegove jasne geometrije nije ostalo ništa osim zapletenih trivijalnosti: san je zaboravljen, i ostala je jedino okrutna omnivorna Gradnja, sama sebi dovoljna, sama sebi svrhom... Svakako, nakrkali su se tu janjetine do grla, ljudski se napričali, načestitali jedni drugima, možda koju i zapjevali, i Luka bi. O da, i inženjer Despot je jeo i pio s njima, i smješkajući se zbunjeno u cijeloj toj oduševljenoj galami, nazdravljanju i bratimljenju, vidio u žućkastoj vinskoj maglici obrise velikog lukobrana...“.

  

  Šoljanovskim jezikom rečeno, sa Slobodanovom je nadom bilo kao s vulkanom: proradi svako nekoliko, a onda sve oko sebe zaspe lavom i pepelom. Autorova kolokvijalnost i sugestivna slikovitost u risanju duhovnih previranja glavnoga protagonista najjači su aduti ove egzistencijalističke proze koja snažno stavlja u opoziciju pojedinca i društvene strukture: „Trećeg posljednjeg dana ujutro, ni sam se inženjer ne bi mogao sjetiti što je gradio da ga je tko upitao... Lutao je tako, zadubljen u sebe, zastajkujući, sudarajući se sa zidovima ili stupovima, koji su tu i tamo besmisleno stršili iz tla, i pokušavao uhvatiti nit u labirintu znanja, nešto na čemu bi se mogao zaustaviti, nešto od čega bi mogao poći. Ali ništa više nije pomagalo“.

  Od gradnje luke, dakle, na kraju nema ništa, no Murvica je u međuvremenu već raseljena, opustošena i uništena. Despotova sudbina na tragu je instrumentalizacije osobnog uloga u društveno-koristan rad koji ga međutim odvodi u potpuni krah i na osobnom i na društvenom planu. Iako Šoljanov roman nije majstorski izveden na svim razinama: likovi podliježu crno-bijeloj karakterizaciji, tendencioznost je ponegdje i jače izražena, ipak je idejno najsloženiji njegov roman jer otvara mjesta složenoj problematici. Jedna od motivski najistaknutijih jest čovjekovo otpadništvo, tj. trajna mogućnost gubljenja životnoga kormila, autsajderstvo koje dolazi u obliku društvene izdaje u trenutcima vaganja: zadržati tradiciju ili ići za progresom. Ima i nečega kafkijanskog u opisu Despotove preobrazbe praćene dehumanizirajućim osjećajima u efektnome finalu: „Praznim ljeskavim očima buljio je u more, kao da bulji u samo vrijeme...“.

  

  Šoljanu kao pripovjedaču nije stran manevar umnažanja osobne nesreće (Despotov bračni brodolom, pomalo skandalozna veza sa studenticom Vikicom, ovisnost o alkoholu) koja se preklapa s društvenom: jednoga dana svi će radovi stati, a Grašino ime (lokalni predstavnik vlasti koji je Slobodana gurao u rubne situacije rušenja obiteljskih kuća i mjesne kapelice) provlačit će se mjesecima dnevnim tiskovinama zbog obustavljenih radova u Murvici. Naposljetku, i moto Šoljanova romana – ulomak iz Kranjčevićeve pjesme Groblje na umoru, semantički upotpunjuje sliku rušenja osobnih ideala u uvjetima društveno-političke nezrelosti, poznatije pod pojmom socijalističkog voluntarizma.

  Pročitajte sljedeći nastavak...

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 5. studenog 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica