Početci hrvatske ratne kinematografije

18. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Anđele moj dragi, red. Tomislav Radić, 1995., prema romanu Bijeg u košari Maje Gluščević, Alfa, Zagreb, 1992., 2/2

• Nesumnjivo je bio veliki izazov za redatelja i scenarista Tomislava Radića režirati film koji govori o stradanju hrvatskoga civilnog stanovništva i njegovim prognaničkim danima netom pred sam kraj Domovinskoga rata. Autentični, gotovo dokumentaristički snimljeni segmenti filma (bojišnica ili blizina bojišnice, prihvatni hotel za djecu u Dubrovniku) nastali su zahvaljujući suradnji s Hrvatskom vojskom i golemu odazivu svih ljudi uključenih u zbrinjavanje prognanih civila.

  Fabula Radićeva filma (oslonjena na dječji roman Bijeg u košari) rastvara se in medias res u jednome hotelu na jugu Hrvatske gdje su smještena djeca nestalih ili pogubljenih hrvatskih obitelji s područja srpske pobune u koja su postupno ulazili paravojni četnički odredi i Jugoslavenska narodna armija. Glavni je junak filma traumatizirani dječačić Jerko čija šutnja konstantno zabrinjava empatičnu i toplu psihologinju Bernardu (skladno je utelovljuje Sunčana Zelenika). Dječak Milan Grabovac nevjerojatnom je lakoćom utjelovio Jerka kojega kao dijete more nesanica, PTSP u vidu izolacije od vršnjaka, strahovi i nemir. Njegova sadašnjost utkana je u širi kontekst aktualnoga društvenoga trenutka: svakodnevno se s TV-a sluša o razaranjima, stradanjima, razmjenama civila i identifikacijama poginulih.

  I premda su dani u hotelskom prihvatilištu uhodano monotoni, filmska napetost izvire iz činjenice što nitko ne zna otkuda je Jerko i čije je dijete. Njegova privremena nijemost, kao posljedica šoka zbog odvajanja od roditelja usred neprijateljske, otvorene paljbe po njihovoj kući, najintrigantnija je sižejna poluga s kojom simultano izranjaju kadrovi Jerkova traumatična prisjećanja na bijeg iz sela na magarcu. Jerkova prošlost nije samo obiteljska prošlost – retrospekciju redatelj rabi kako bi skrenuo pozornost na temu hrvatske emigracije i njezin obol u obrani Domovine. I dok roman Maje Gluščević počiva na sigurnom i kronološkom pripovijedanju, Radić dinamiku cijeloga filma gradi na vremenskim skokovima i kontrastnoj „panorami“ hrvatske stvarnosti čija je percepcija apostrofirana dvojako: medijski nerijetko nepouzdano (skepsa Plavih šljemova oko legimiteta Domovinskoga rata) i direktno s terena.

  „Nepomičnost“ sadašnjega trenutka (dječji dani teku u nekom automatizmu hranjenja, igre i spavanja) ustupa mjesta Jerkovim uspomenama na rano djetinjstvo u Njemačkoj i na najtraumatičniji događaj: ubojstvo strica Joze, nekadašnjega političkoga zatvorenika, pred novoizgrađenom kućom u Hrvatskoj. Ovih dijelova fabule u samome romanu nema, a izmijenjena su imena nekih likova ili su filmski kreirani kao složeniji portreti. Vrhunac napetosti filmski je najdojmljiviji u prijelomnoj točki početka Jerkove promjene, naime u susretu s mladim gardistom Vjekom (srčano ga  utjelovljuje, premda ne i dosljedno autentično, Vjekoslav Janković) koji uskoro započinje ljubavnu vezu s Bernardom.  Sugestivno je i pomalo otužno prikazana škrta ljubav dvoje emocionalno uzdrmanih i nesigurnih mladih ljudi kojima rat polako, ali sigurno oduzima snove.

  

  Scena u vlaku prepunom gardista, zrcalo je ratnog ništavila koje u času odnosi nečiji život: u jednome trenutku bezazleni mladenački smijeh na Vjekinu najvažniju životnu „ispovijest“, pretvara se u najgoru noćnu moru i njegovo brzo zbrinjavanje od posljedica udara granate. Slika života u Radićevu je filmu u jednome trenutku ratni kuršlus, u drugome prilika za izlaz iz tunela negativnih osjećaja (u Vjekinoj je blizini Jerko i progovorio). Filmski obrat u znaku je složenih događaja protkanih i radošću i tugom – Jerkov susret s majkom i ocem u prihvatilištu za ratnu siročad jedna je od najupečatljivijih scena.

  Dubravka Ostojić i Matko Raguž sugestivno utjelovljuju likove duševno ranjenih i izbezumljenih roditelja kojima susret sa sinčićem djeluje potpuno nestvarno. Uz izražajnu glazbu Tonija Ostojića motiv povratka domu i nada u svjetliju budućnost tek je intermezzo suočavanju cijele obitelji s posljedicama rata: onim duševnim, tjelesnim i, neminovno, materijalnim.

  

  I dok je roman Maje Gluščević u potpunosti prilagođen najmlađem uzrastu, Radićev film označava početak nacionalne kinematografije u neovisnoj Hrvatskoj, izrasloj na okrutnoj stvarnosti rata i depresivnoga poraća. I premda film boluje od nekih nedostataka u motivskoj razradi i glumačkom nijansiranju pojedinih karaktera, međašna je i društveno angažirana pojava koja je trebala biti snimljena kako bi i sama istina o Domovinskom ratu u svijetu odjeknula na afirmativan način.

  I premda je Radićev film 1995. na Filmskome festivalu u Puli nagrađen tek Zlatnom arenom za scenografiju (Ivica Trpčić), njegov je društveni značaj neosporan, poglavito zbog osude rata kao najvećeg ništavila, a posebice zbog senzibiliziranja javnosti za problematiku PTSP-a koja će postati gorućom brigom mnogobrojnih hrvatskih obitelji i institucija. Šutnja u obitelji, o kojoj potresno zbori Jerkova majka, pripovijedajući Bernardi za kavom o ratnim užasima kroz koja su ona i muž prošli (silovanje, premlaćivanje u logorima), rak-rana je ratom pogođenih obitelji i jedna od najvažnijih tema hrvatske i bosanskohercegovačke kinematografije u idućim desetljećima.

  

  Pročitajte prethodni nastavak...

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 4. studenog 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica