Toplina, strah i nada u dječjoj ratnoj prozi

17. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Anđele moj dragi, red. Tomislav Radić, 1995., prema romanu Bijeg u košari Maje Gluščević, Alfa, Zagreb, 1992., 1/2

• Maja Gluščević (1932. – 2021.) slovila je za jednu od najboljih književnica animalističke proze i scenaristica u SFRJ, a kasnije i u neovisnoj Hrvatskoj. Najveću je popularnost svojevremeno stekla scenarijem za rado gledanu dječju televizijsku seriju Jelenko (1981.) i igrani film Vuk samotnjak (1972.), iz kojih će naknadno nastati i njezini istoimeni romani. Afirmirala se kao spisateljica dječjih detektivskih i pustolovnih romana (Neman u gradskom parku, Tko je oteo Dolores, Klopka za medvjedića, Tajanstveni svjetionik, Lovci na potonulo blago itd.), a posebnoj kategoriji pripadaju romani s ratnom tematikom. Domovinski rat tematiziraju romani Bijeg u košari (1992.), adaptiran za film Anđele moj dragi  (Tomislava Radić, 1995.) i Ivin Vučko (1995.). Doričin dnevnik (2011.) pak obrađuje temu Drugoga svjetskog rata.

  Bijeg u košari topao je, uzbudljiv i katarzično ispisan roman o početku rata u Hrvatskoj i prognaništvu, iznenesen dvjema pripovjednim perspektivama: očima sveznajućega i pouzdanoga naratora koji u dinamičnim dijalogizacijama otvara mjesta za dva glavna nositelja radnje: dječačića Jerka i magarca Sivka. I dok se rat zahuktava, a bradati četnici s kokardama silaze s brda u sela, polja i vinograde, jedna baka brzo smišlja plan kako spasiti unučića od stradanja: Sivkov samar s povećom košarom postat će Jerkovo utočište i privremeni dom na cesti do dolaska osloboditelja Ivana, mladoga hrvatskog vojnika u gardijskoj uniformi s križićem oko vrata.

  Pustolovina preživljavanja u ratom zahvaćenoj sredini ispripovijedana je gradacijski: iz jedne opasne epizode u drugu (neposredni susreti s bradatim spodobama u blizini seoske gostionice; prolazak kroz polja i vinograde kojima odjekuje unakrsna topovska paljba) raste i Jerkov strah koji biva amortiziran vještim Sivkovim manevrima i u nemogućim situacijama. Sivko je u romanu konotiran i kao simbol hrabrosti i mudrosti, u njem se slijeva sva dječja nepatvorena nada u dobar ishod.

  Nostalgično i sentimentalno oblikovani likovi bake i djeda nestaju već na početku djela – i to je tuga koju i najmlađi čitatelj mora prihvatiti kao (životnu) činjenicu. Slika neprijateljske strane u vidu bradatih i nerazumnih spodoba koje nadiru, pustoše i pale također je realno koncipirana, s izuzetkom dječaka srpske nacionalnosti koji u određenom trenutku postaje Jerkov saveznik. Kontrastno je postavljena u odnosu na pojavu mladoga golobradog osloboditelja u gardijskoj uniformi s kojim će otpočeti Jerkova prognanička epopeja (bez Sivka) u dalmatinskom hotelu s ostalom djecom iz ratom zahvaćenih područja.

  Autorica vrlo emotivno i autentično predstavlja Jerkov unutarnji svijet: povlačenje od druge djece, osamljenost, sklonost šutnji i crnim mislima: gdje su baka i djed, zašto se tata i mama nisu vratili kad su se uputili do bolnice neposredno prije naviranja neprijateljske vojske... Božić u hotelu tužan je za Jerka, ali i prilika za traženje utjehe u figurici magarčića postavljenoj u skromnim jaslicama. S tim keramičkim „Sivkom“ u ruci, traumatizirani dječak Jerko jednoga će dana doživjeti i pravo čudo: očev nenadani dolazak i susret s majkom i novorođenom sestricom u sportskoj dvorani u Rijeci. Pod protektoratom Plavih šljemova mnoge će se obitelji uskoro vraćati svojim ognjištima. Ravnoteža bolnim i teškim uspomenama gradnja je novoga doma i povratak junaka Sivka u Jerkovu svakodnevicu.

  Sretan završetak romana nije međutim nikakav ustupak čitatelju, kao što bi se na prvu moglo zaključiti, već kognitivno i odgojno promišljen literarni postupak kojim se najmlađe štiti od prevelike izloženosti temi ratnoga stradanja. Dinamično pripovijedanje u kojem dvojica junaka moraju prijeći mnoge prepreke iskušani je obrazac s kojim se mladi čitatelji susreću u svijetu bajki i čudnovatih priča s uvijek mogućim povoljnim ishodima. Jerko je dijete koje je imalo sreću u nesreći i taj je trenutak, dakako, i sama književnica uzela kao spiritus movens svoje nakane: da popularizira inače bolnu ratnu temu na način na koji je to učinio slavni Roberto Benigni u filmskoj industriji, režirajući jedan od najinteligentnijih crnohumornih drama o holokaustu: Život je lijep (1997.). Umijeće je, naime, ratne strahote prikazati kao dječju pustolovinu – svojevsnu igru u kojoj pobjeđuju mudri i hrabri.

  

  Bijeg u košari Maje Gluščević uzbudljivo je štivo za mlađe čitatelje (i ne samo mlađe), nastalo na podlozi stvarnih priča iz vremena Domovinskoga rata i ranoga poraća, društveno angažirana knjiga (uz to i obvezna lektira) koju je vrlo izražajno ilustrirao Joško Marušić. Ekspresivnošću svojih crteža Marušić nadograđuje afektivnu piramidu poimanja bolne nacionalne teme dovodeći u ravnotežu negativne osjećaje straha i neizvjesnosti s opuštajućim emocijama sigurnosti, zaštite i vedrine. Ilustracijski detalji kojima osvaja naprvu svakako su prikazi očiju i ruku: njima dječja psiha zahvaća sav okolni svijet tražeći u njemu potvrdu za ljubav, ushit i zajedništvo. Svaka sila za vremena! idejna je potka Bijega u košari, romana koji iz dječje perspektive progovara o mogućnostima preživljavanja i najtežih životnih udaraca.

  Pročitajte sljedeći nastavak...

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 3. studenog 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica