Slavonska epopeja o čovjeku i njegovim demonima
16. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Đuka Begović, red. Branko Schmidt, prema istoimenom romanu Ivana Kozarca, 1911., 2/2
-
Roman Ivana Kozarca okarakteriziran je kao egzistencijalistička priča s natruhama naturalizma i pripada svijetu moderne proze objavljene davne 1911. U romanu tematski dolazi do izražaja potraga za vlastitim identitetom, sukob pojedinca i sredine, propadanje seoskog plemstva, borba sa životnim izazovima, nameću se pitanja odgoja na oblikovanje ličnosti, sukob generacija, pitanje patrijarhata, alkoholizam i njegovi učinci, te utjecaj povijesnih promjena na život sela i pojedinca. Spomenute teme daju dubinu priči. Pisac nikada ne osuđuje Đuku, nego čitatelja tjera da razmisli o ljudskoj prirodi i životnim izborima. Metodom toka struje svijesti i svemogućeg pripovjedača želi uzročno-posljedično objasniti radnju i približiti unutarnji svijet protagonista. Đukin karakter je nepredvidljiv, sposoban je donijeti pozitivne odluke, ali uvijek pronalazi razloge kako bi nastavio život po svome i svima u inat. Kroz motive bećarskog života, prirode i propasti imanja, Kozarac gradi kompleksnu kompoziciju romana koja prati uspone i padove osebujnoga Đuke. Kozarac koristi unutarnje monologe, retrospekcije, opise prirode, dijaloge, a ton koji se provlači kroz djelo je težak. Atmosferu gradi kroz napetosti, izmjene strasti i melankolije. Vremensko razdoblje radnje postavljeno na prijelazu stoljeća pogađa slavonsko selo, nestaju stari načini života, a novi se tek pojavljuju. Život sela opisan je beskompromisno i nije uljepšan. Također, to je i vrijeme u kojem se događaju prvi kapitalistički uplivi u život Slavonije. Priroda je u romanu važna ne samo kao okružje, nego izmjene godišnjih doba prate psihološka stanja glavnog lika i često je lirski obojana.
Đuka Begović izuzetno je važno književno ostvarenje. Ono što ga čini posebnim jest univerzalnost njegovih ideja koje ne zastarijevaju i mogu se aktualizirati. Možemo ga shvatiti kao buntovni pokušaj pojedinca da pobjegne iz svoje kože, da bude drugačiji od svoje okoline. Možemo ga shvatiti kao borbu za oslobođenjem i unutarnjim iskupljenjem. Možemo se čak i do neke mjere poistovjetiti s toliko problematičnim likom, jer svatko od nas proživljava turbulenciju egzistencijalnih uspona i padova. Osim toga, nije se rodio onaj koji nije proživio i iskusio generacijsku razliku i sukobe s vlastitim roditeljima.
Maestralno ostvaren književni lik Đuke prikazuje borbu protiv ondašnjih društvenih normi, oštru kritiku klera, težnju za užicima i samouništenjem te potragu za smislom života, ali prije svega ogoljuje ljudsku prirodu koja se ostvaruje kroz stvaralačke i autodestruktivne impulse. Iako Đuka odskače od sredine iz koje je izrastao, pisac je svjestan loših karakteristika te sredine; poput učmale inertnosti, licemjerstva, izostale želje za napretkom, odbijanja prilika za promjenu. Kritizirajući slavonski milje, prema kojemu gaji i mnogo ljubavi, kritizira zapravo ljudski duh i tu dolazi do izražaja ono što se provlači u umjetnosti još od antike u književnosti: „Što li ću ja? Kako ću ja to? Kako da živim? A kako uopće treba živiti? Za koga to treba živiti? Za samog sebe? Za druge? – i tako dalje. Samo se pitao i pitao. Odgovoriti nije znao.“Kada razmišljamo o književnom stvaralaštvu koje je utjecalo na film, ne smije se zaboraviti Josipa Kozarca. On je bio prvi ozbiljan autor koji se uhvatio ukoštac sa slikom Slavonije. U proznim tekstovima koji nisu lišeni idealiziranja, ponekad moraliziranja i često romantiziranja, zadržao je raskoš realističnog pristupa te ne bismo pogriješili ako bismo ga prozvali hrvatskim Tolstojem. U kasnijim tekstovima uvodio je unutarnju psihologizaciju likova, što je danas uobičajeno, ali tada je u književnosti to bio inovativan postupak. Ljepota njegova jezika je tolika da može posramiti neke suvremene pisce.
U njegovim djelima ovjekovječene su prilike i neprilike života u Slavoniji, njezini običaji i pojedinačni usudi koji su pomalo arhetipski predstavljeni. Djela su mu često pretrpjela cenzure zbog burnih političkih prilika onog doba (mađarski i austrijski utjecaji). Ponekad nije dovoljno dinamičan u formiranju pune radnje, ali uvijek iznenađuje. Pruža sociološku sliku mjesta, prekrasno portretira svoje likove, kao i prirodu koju toliko obožava, ali zna biti začuđujuće brutalan u opažanjima i raspletima. Veliki je kritičar građanskog društva onog vremena. Često mu se provlače teme ljubavi koje mu služe kao pozadina za sveopća humana pitanja. Bio je pod utjecajem Darwina i Smitha, te je naš prvi pisac koji je ukazao na važnost ekonomskih i društvenih problema.
Spominjanje ova dva autora nije slučajno i teško je razumjeti puninu i značenje filma Đuke Begovića bez stavljanja u kontekst onoga što mu je prethodilo. Schmidtov Đuka izvire kondenziran iz oba Kozarčeva svijeta. U liku Alije nemoguće je ne pomisliti na priču Josipa Kozarca Moj djed, ali i brojne druge u kojima se iskristalizirao lik koji je bio poglavar obitelji i gazdinstva. Njegove priče su pune protagonista prevrtljiva i nemirna duha (Tena i Luka, primjerice). Josip često piše općenito o onome o čemu je Ivan Kozarac pisao pojedinačno. Postoje doista velike razlike književnog i scenaristički napisanog Đuke Begovića, međutim Fabijan Šovagović i Branko Schmidt napravili su nešto prekrasno jer su poštovali književni duh Kozarca i pogodili u samu srž stvari, te su dotaknuli i obradili sve teme i ključne ideje prisutne u djelima. Kao i knjiga, i film počinje in medias res, postupno otkrivajući radnju. Film je također izrazito intenzivan, dinamičan i ritmičan. Kritika mu je često predbacivala plastičnost i plošnost, ali pitam se jesu ti isti kritičari temeljito zaronili u Kozarčev svijet koji je nerijetko kontrastan, animalan, ruralno okrutan i sirov. Redateljev izbor uključuje način na koji će postaviti određene parametre i vizualno uspostaviti estetiku u ograničenom vremenskom trajanju filma. Branko Schmidt morao je donijeti puno izbora prilikom snimanja; neki su značili rezove za neke stvari, ali dobitak za druge, a niti jedna ekranizacija ne može biti kao knjiga ili kazališni komad.
Međutim, za svaku ekranizaciju najbitnije je da uhvati duh književnog predloška kao i da može egzistirati samostalno za sebe, što se uspješno dogodilo s ovim filmom. Dijalozi su u filmu jezgroviti, ali ubadaju prava mjesta. Glavni likovi su šutljivi jer interpretiraju duševna stanja, ali čak iz scene u scenu tako tihi. Ako ste upoznati s književnim stvaralaštvom Kozarca, bubnjići mogu eksplodirati od prisutne tenzije na filmskom platnu, od neizgovorenih rečenica koje su u knjigama zapisane. Također, mučaljivošću likova postiže se atmosfera na filmu koja korespondira s autentičnošću ozračja u Slavoniji. Veliki je teret u prikazu ove obiteljske sage pao na glumačku ekipu. Njihove izvedbe su besprijekorne, postižu ekspresivnost samo pogledom iz nepomaknutog lica ili eksplodiraju punom snagom točno kada je to potrebno. Kako ne izdvojiti legendarnog Fabijana Šovagovića kao Šimuna koji je vječan ili izvrsnog Slobodana Ćustića? Helena Buljan veličanstvena je kao Mara. Suradnja među glumcima izvrsna je tijekom cijelog filma.
Film obiluje nečim dragocjenim, a to su gotovo etnografski zapisi koji mogu vizualno očuvati baštinu kroz pjesmu i kolo, način na koji su onda bile uređene kuće, te je prisutna autentičnost uporabnih predmeta – doista se vodilo računa kroz scenografiju i kostimografiju do najsitnijih detalja: od šešira do dukata, od lampi do štikanih zavjesa. Zvuk na filmu prati dramu radnje, a u presudnim trenucima čak i izostaje, kako bi tajac naglasio neugodu ili užas situacije. Nažalost, premalo je obrađeno Kozarčevo gnušanje prema kleru. To je stavka koja se mogla više obraditi iako i ona ima svoje naznake (upitni su svećenici koji nemaju vremena za ispovijed za nekoga tko očito pati, a ima vremena laštiti svijećnjake na oltarima).
-wonder-1x-faceai%20v2.jpg)
Međutim, u fokusu filma je uvijek Đuka i Đukin put. Prisutno je puno iščašenih kadrova u filmu: primjerice šeširi na stolu, pogled kamere iz Jagodinoga groba na Đuku, konji koji jure ravnicom zapregnuti u kola. A u hrvatsku filmsku antologiju može definitivno ući interakcija Šovagovića i Ćustića, te slijed njihovog konflikta. Schmidt provlači tijekom cijelog filma motiv voajerstva: ili u liku strica koji prati Đuku u stopu, ili ljudi iza prozora ili kapija, ili čak glavne protagoniste tjera da zure u kameru u prvom planu i tim postupkom nas uvlači u sam film, uznemiruje, naglašava važnost svjedoka i onoga što se vidi, istovremeno evocirajući iz svjetla i tmine kako postoje ljudi koji moraju pričati i oni koji moraju šutjeti.
Đuka Begović je lik koji pripada prošlosti. Mnogi će imati poteškoće povezati se s njegovim okružjem zbog ruralnog okruženja. Ali pripada li Đuka Begović pripada prošlosti? Utjelovljuje nemiran duh i problematiku slavonske krvi. Dobili smo priču o degradaciji i propasti jedne obitelji i pojedinca. Đuka Begović pred nas stavlja prilično destruktivne strane ljudske psihe, koje su i danas aktualne. Ovisnost i agresivni oblici ponašanja ne nastaju u pojedincu samo tako; oni su itekako odraz odgoja i sredine u kojoj se formira individua. Đuka Begović ukazuje kako, ako ne ukrotimo slabe strane našeg karaktera i ne pozabavimo se ustrajno sami sobom, tragedije se događaju samo tako, ispadaju lakoćom pera iz jastučnice, sve dok ne nestane jastuka na koji bi oslonili glavu. U filmu Đuka bježi u djedov naručaj i naslanja glavu o njega. U liku djede on ima podršku i oslonac. Kasnije nema nikakav oslonac. Od zrele osobe se ni ne očekuje da joj je potreban oslonac nego da samostalno stoji na svojim nogama, ali i to se pokazalo krivim, jer nam je svima potrebna podrška i ljubav, jer jedni drugima trebamo.
Na selu je uvijek izraženija upućenost pojedinca na zajednicu i obrnuto. Đuka Begović nam ukazuje kako je u redu željeti biti drugačiji od sredine iz koje si potekao, no često je jako teško pobjeći iz te kože. Kako bi se to uspjelo, potrebno je puno dosljednosti i unutarnje snage. Uloga zajednice pred gledatelja otkriva bolnu istinu: masa će biti uz tebe kada vlada idila i prosperitet, no kada se događa pad, skoro pa nitko neće zastati i pružiti ruku da se pridigneš. Đukina filmska smrt je poetična i prilično bolna za gledatelja; umire slomljen i neostvaren, a što je najgore, uzrokuje put degradacije svoje kćeri, zadnjeg člana svoje obitelji. Nama redatelj ostavlja pitanje: kakav sam to čovjek? Ostavlja nam važno bezvremensko upozorenje pred povezanosti pojedinca i zajednice, te refleksije koju ima na društvo.
Kada sam stigla na svoje slavonsko odredište veseleći se kuhanim kukuruzima, branju kestena i još koječemu, sjela sam na klupicu ispod hrasta promatrajući zapuštenu željezničku postaju. Kapitalizam je svoje učinio, a loši egzistencijalni uvjeti uvijek su izluđivali ljude. Danas se više nego ikada priča o transgeneracijskim traumama, što je dobro, jer u vrijeme Đuke Begovića o nekim stvarima se nije javno pričalo. Transgeneracijske traume tematiziraju se kroz različite grane umjetnosti: od filma do književnosti, a naglasak se stavlja na društvenu angažiranost, ljudska prava i iscijeljenje, a nada u neki pomak i promjenu valjda umire zadnja. Čekajući prijatelja, pomislila sam kako pomak možda počinje tek od pomirbe u tom smjeru, ali i prihvaćanja dualnosti ljudske prirode a ne njezinog potiskivanja, jer se tek onda možda može nešto napraviti bez suludog ponavljanja: kakav sam ja to čovjek, i bijega od samog sebe. Čekajući na postaji prijatelja koji je kasnio, svejedno nisam mogla na jesenjem suncu ne poželjeti vidjeti konje koje trče ravnicom.
Pročitajte prethodni nastavak...
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 2. studenog 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija