Tri pogleda na slobodu i iskupljenje

23. Zagreb film festival, 10. – 16. studenog 2025.: Perla, red. Alexandra Makarová; Maldoror, red. Fabrice du Welz; Christy, red. Brendan Canty

• Iz organizacije Zagreb Film Festivala, koji se ove godine održava od 10–16. studenog, dolaze vijesti:

  „Dvadeset i treću godinu zaredom ZFF će jesenskim danima dati snažan kinematografski biljeg, a pažljivo pripremljen filmski paketić otputovat će i u brojna kina diljem Hrvatske. Pod nazivom ZFF putuje, nekoliko odabranih naslova stiže na platna članica Kino mreže, a ovaj će put to biti venecijanski laureat Sretni praznici palestinskog redatelja Scandara Coptija, pobjednik Berlinalea Snovi Daga Johana Haugeruda, šarmantno animirano ostvarenje Divljaci Claudea Barrasa te Kako je ovdje tako zeleno?, dugo iščekivan novi film srpskog autora Nikole Ležaića koji je publiku diljem regije osvojio svojim prvijencem Tilva Roš.

  O dobitniku glavne nagrade Zlatna kolica u kategoriji dugometražnog filma odlučivat će njemački filmski kritičar i producent Meinolf Zurhorst, talijanski filmski kustos i producent Nicola Marzano, dugogodišnji ravnatelj filmskog odjela londonskog Instituta suvremenih umjetnosti (ICA), te bosanskohercegovačka redateljica Una Gunjak (Ekskurzija – ZFF 2023.), čiji je kratki film Kokoška 2014. osvojio prestižnu Europsku filmsku nagradu. Gunjak će u sklopu ovogodišnjeg ZFF-a održati i masterclass u kojem će govoriti o svojoj filmskoj poetici, s fokusom na rad s djecom i naturščicima.”

  Predstavljen je kompletan program, a između ostalog i program Mreže festivala Jadranske regije – zajednički projekt osam regionalnih festivala. Čine je festivali osnivači Sarajevo Film Festival (BiH), Festival autorskog filma Beograd (RS) i Zagreb Film Festival (HR), zatim pridruženi članovi Ljubljanski filmski festival (SI), Međunarodni filmski festival Braća Manaki (MK) i Međunarodni filmski festival u Tirani (AL), te ambasador Mreže Filmski Festival Herceg Novi (ME). U sklopu petog izdanja, festivali će održati poseban zajednički program u kojem će najbolji film odabrati publika. Zbrajanjem glasova, najboljem filmu prema izboru publike bit će dodijeljena nagrada Adriatic Audience Award, koja će dobitniku biti uručena na Festivalu autorskog filma u Beogradu.

  Iz navedenoga natjecateljskog programa Mreže festivala Jadranske regije uspjela sam pogledati tri filma: slovački Perla, belgijski Maldoror te irski Christy.

  Perla slovačke redateljice Alexandre Makarove radnju smješta u rane 1980-e u Beč, gdje s desetogodišnjom kćeri Julijom živi Slovakinja Perla, slikarica i disidentica iz rodne zemlje, s teškom prošlošću. Perla je umjetnica koja preživljava napornim fizičkim poslovima a želja joj je izložba u dalekoj Americi. Život će joj krenuti nabolje kad upozna Austrijanca Josefa i za njega se uda, no je li baš sve kako treba?

  

  Uskoro će primiti uznemirujući telefonski poziv koji mijenja sve. Njezin prvi suprug izlazi iz slovačkog zatvora (doznajemo da su prije desetak godina skupa pokušali napustiti Slovačku te je on uhićen i zatvoren dok je ona trudna uspjela pobjeći) te joj govori da je smrtno bolestan i da želi vidjeti nju i zajedničku kćer Juliju. Skupa s novim suprugom i kćerkom otići će u Košice, na opasno putovanje u komunističku Slovačku. Tamo vlada bijeda i neimaština, racionalizirane porcije u restoranima u kojima se Perla sprda, trpavši u sebe ogromne količine hrane, redovi pred dućanima, stalna prisutnost tajnih službi i policijskog prijekora, kao i vječni oprez. Perla susreće staru ljubav, stare uspomene, ali i budi neke davno zaboravljene emocije. No može li se živjeti na dva kolosijeka? Što će prevagnuti?

  Priča utemeljena na stvarnim događajima redateljice Alexandre Makarove o životu njezine bake, obojena je sivim ali i pastelno prigušenim podtonovima koji kao da žele reći da junakinja filma namjerno izaziva svoju sudbinu. Neustrašiva, samosvojna i tvrdoglava, Perla je nemirna duha, a to će je skoro koštati života. Otrgnuta od svoje nuklearne obitelji, ona će se pomučiti ne bi li ponovno živjela život a sve zbog nesmotrenosti ili jedne ponovno doživljene jake emocije.

  Film nose glumci, izvrsni svi odreda, a istaknula bih malodobnu Carmen Diego kao živahnu Juliju te Rebeku Polakovu kao naslovnu junakinju, osebujnu Perlu. Kadriranje i postavke u scenama su pomno promišljani te se vidi da redateljica ima osjećaja za dizajn, boje i neke suptilne podtekstualne insinuacije. Film nije nepredvidljiv, no unatoč tomu funkcionira snažno, tečno i impresivno na trenutke. Kad junakinja dođe na selo svom bivšem mužu i ocu djevojčice kao da upadamo u sasvim drugi naslov, nekog zadriglog i zaostaloga tradicionalnog folklora (Skupljači perja) a kada je bivši nakon što mu saopći da ipak odlazi pokuša i uspijeva uplašiti i poniziti pomoću jedne tradicijske igre (atmosfera podsjeća na jezu filma Lisice), sve je podsjeća na bolnu prošlost, na izuzetak logike i na prisilu od koje otada mučno bježi. Boje koje koristi redateljica slične su bojama koje koristi Christian Petzold u svojoj, slične teme, Barbari s Ninom Hoss u naslovnoj ulozi.

  Perla prije svega želi biti slobodna, lišena ikakvih okova, isključivo zbog nemile prošlosti. Neke tradicijsko-patriotsko-intimističke detalje koje nosi u sebi teško je zamijeniti ili istrgnuti, no ona se to itekako trudi. Žena razlomljena na prošlost i sadašnjost, na političku stegu i otvorenu budućnost, razlomljena na odluke koje nije donijela sama no su bile rezultat prisila, mora pucati po šavovima te mora završiti onako kako završava, ne bi li – glupo je reći: naučila lekciju. U olovnim vremenima nema oklijevanja, nema zaostajanja, jer tko ispadne, utrka se nastavlja bez njega.

  

  Nostalgično intimistički prikaz raspada veza i ličnosti unutar nekih situacija koje su jače od njih samih u Perli, nastavlja se i u filmu Maldoror belgijskog redatelja i suscenarista Fabricea Du Welza. Smještena u 1990-e godine kada je Belgiju, naoko uređenu parlamentarnu monarhiju, solventnu i urednu državu, potresao slučaj pedofila koji je otimao djevojčice. Tihi ali unutar sebe lucidni i vatreni mladi policajac Paul priprema se za ženidbu Sicilijankom Ginom, čija ga je obitelj dobro primila. On se na poslu želi dokazati a predmet je sprdnje kolega zbog svoje odlučnosti. Njegova prošlost je teška, odrastao je u javnoj kući gdje su mu radili i otac i majka. Otac je u zatvoru a majka, bivša prostitutka i alkoholičarka, pojavljuje se nenadano na njegovu vlastitu vjenčanju, naravno nepozvana. Tumači je kultna francuska glumica Beatrice Dalle (najpoznatija po ulozi shizofrenične Betty u kultnoj Betty Blue te ulozi u filmu Jima Jarmuscha Noć na zemlji). Inače, redatelj je snimio i dokumentarac posvećen upravo njoj, pod nazivom Strast po Beatrice / The Passion According to Beatrice.

  Pritisnut nedostatkom pedigrea i željom da se dokaže da je drugačiji od svojih roditelja, mladi  policajac je pod stresom te se previše unosi u slučaj, otežan nesuradnjom ključnih organa žandarmerije, sudstva i policije. Oni ne rade svoj posao te je slučaj na tragu da ostane neriješen, no mladi Paul to počinje doživljavati kao svoju vlastito iskupljenje i put u bolju budućnost.

  Uz to počinju problemi u mladom braku, problemi na radnom mjestu i što li već biva kad si čovjek vlastitu jamu kopa?

  Strukturalno dobro zamišljen, tematski izuzetno pogođen, film ipak ne zadovoljava na nekim mjestima i naprosto je razvučen. Odlične uloge ostvarili su mladi Anthony Bajon (inače dobitnik Srebrnog medvjeda na Berlinalelu 2018. za ulogu u filmu Prayer) te kultni Sergi Lopez kojeg smo nedavno gledali u sjajnoj ulozi u filmu Sirat španjolsko-francuske koprodukcije i jednom od najvećih filmskih iznenađenja godine koji je potpuno podijelio kritiku.

  Film dobrih namjera naprosto ne drži vodu tijekom cijelog trajanja i pomalo je predvidiv. Od toga isto boluje i prethodni recenzirani film, no on je koloritno toliko fino podigran a intimistički zaigran da daje dojam neke melankolične stvarnosti koja ostaje prisutna i nakon odgledanoga. Belgijski akcić s dramatskim podtekstom napet je na trenutke a na trenutke posve odsutan. Zbog dobrih namjera i vrhunskih uloga film zaslužuje ocjenu solidan, ipak ne više od toga.

  

  Treći film pak stiže iz zemlje vilenjaka, leprikona i harfe, Irske. Nimalo vilenjački no posve realističan i opor (u tradiciji Kena Loacha ili ranog Mike Leigha) Christy priča očekivanu ali sjetno uvjerljivu priču o mladome Christiju koji se vucara po udomiteljskim obiteljima a zbog svoje delikvencije na kraju završava kod brata koji baš i ne želi imati posla s njim jer je upravo osnovao obitelj. Christy će prvi put nakon mnogo godina u novom okružju, koje isprva biva privremeno, zadobiti osjećaje pripadnosti i neke ostvarenosti, zbližit će se s bratovom suprugom i kćeri te lokalnom zajednicom koja će ga prihvatiti. Usput Christy (u sjajnoj izvedbi karizmatičnog Dannya Powera) otkriva svoj poziv, a to je onaj frizera (isto kao i njegove pokojne majke) ali je na kušnji da upadne u bandu koju vode njegovi rođaci. Brat Shane oklijeva pružiti Christiju stalnu skrb i utočište, a nova udomiteljska obitelj za njega se ne pronalazi. Christy može otići u bandu, može otići u novo prihvatilište s cimerima ili pak ostati kod brata. Hoće li mu zbližavanje s novim okolišem pomoći u pravilnoj odluci ili će razočarenje bratovom odlukom sve pokvariti? Usput, u osvit svog punoljetstva Christy će doznati pravu istinu o smrti majke, ali i odlučiti kojim putem krenuti.

  Ovaj topao, dirljiv i emocionalan prikaz zajednice ljudi s dna društvene ljestvice u irskom gradiću Cork prikazuje sudbine ljudi koji nisu financijski bogati niti fakultetski obrazovani, no puni su pobjedničkog duha i sućuti, tako da im ovo potonje niti ne fali. Njihovi životi su mali iz perspektive jednog premijera ili znanstvenika (da se tako priprostom logikom izrazim) no puni su kao sreća odrješitog punašnog dječaka u kolicima, Robota, kad ga Christy ošiša (on prvi prihvati Christija a ima mot lokalnog štemera unatoč hendikepu ili baš zbog istog), lepršavi kao djevojačka uzbibanost maloljetne djevojke koja se latentno zaljubljuje u Christija a zna tajne svih lokalaca ili bremeniti a stameni poput karaktera Shanea (Christijevog brata koji polazi obiteljskim i pravim putem izvan bezakonja) te lokalne frizerke i prijateljice obitelji  koja također prigrljuje mladića i daje mu prvi posao.

  Redatelj nam nudi neizvjestan film baš zbog tenzične i napete a naizgled bazične filmske strukture, i baš kad pomislimo da ćemo gledati još jedan isti kraj, neizbježan i drastičan, autor nam vraća osmijeh na lice. Pobratimstvo braće u svemiru, pobratimstvo malih ljudi uz vatromet i slatki 18. rođendan, nagovještaj mladenačke ljubavi ali možda i karijere top-frizera iz Corka. Sad sam sve unatoč zakonu zanata otkrila, no nije mi žao, a svatko tko odluči pogledati ovaj dražesni, skoro pa doku-igranac, neće se razočarati. U maniri Loacha i Leigha, pomalo u stilu Seana Bakera i Andreje Arnold (u tretiranju mladih ljudi s dna društvenoga lanca) ovo je ipak film bez bad feelinga i gorkog okusa u ustima. Filmski aftertaste je kao da ste upravo bili na dječjem rođendanu, poput okusa sljezovog kolačića, isprva trpkog, zatim slatkog i brižno ušuškanog, s naznakama neke bolje budućnosti. Sve ispravno, pomalo patetično, ali nimalo lažno.

  

  23. po redu ZFF osim ova tri slatkiša iz Mreže festivala Jadranske regije u Glavnoj regionalnoj konkurenciji dugačkih igranaca, predstavit će i dva itekako zanimljiva nova regionalna naslova. To su: novi film hrvatske redateljice Hane Jušić Samo Bog zna, predstavljen i nagrađen na Locarno Film Festivalu a koji će svoju hrvatsku premijeru imati upravo na ZFF-u, te novi film srpskog redatelja Stefana Đorđevića nagrađen Srcem Sarajeva za najbolji film na SFF-u, naslov Vjetre, pričaj sa mnom.

  Veselimo se ovogodišnjim filmskim pričama sa 23. Zagreb Film Festivala.

  © Ivana Perić, FILMOVI.hr, 5. listopada 2025.

Piše:

Ivana
Perić