Tragikomedija identiteta i povratka

12. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Kad mrtvi zapjevaju, red. Krsto Papić, 1998., prema drami Mate Matišića Cinco i Marinko (Lijepa smrt) – iz knjige drama Bljesak zlatnog zuba, HSN, Zagreb, 1996., 2/2

• Suradnja iskusna filmskoga redatelja Krste Papića i dramskoga pisca, (su)scenarista Mate Matišića na stvaranju filmske adaptacije Cince i Marinka, urodila je plodom: tragikomedija Kad mrtvi zapjevaju (1998.) ovjenčana je iste godine Zlatnim arenama za režiju, glazbu i ton te nagradom publike Zlatna vrata Pule. Film je polučio i međunarodne nagrade: na Američkom festivalu komedije dobio je nagradu za filmsko otkriće, a na Festivalu u Fort Lauderdaleu nagrađen je Grand Prixjem žirija.

  Filmski scenarij tematski se oslanja na Matišićevu dramu, ali je značajno motivski obogaćen dodatnim epizodama i likovima. I dok je UDBA u lakrdiji o gastarbajsterskim putašestvijama tek fantom, u Papićevu filmu oživotvorena je likom plaćenika kojemu prije odlaska u penziju nedostaje još jedna likvidacija. Utjelovio ga je Đuro Utješanović, istaknuvši njegov karakter karikirano i plošno jer se na takav način umnogome i uklapao u žanr crne komedije, najpopularnije filmske poetike u hrvatskoj kinematografiji 90-ih.

  Tipičnost prožima i ostale filmske junake, premda je lik Marinka složenije koncipiran, jer svojim djelovanjem, i činjenicom što ostaje živim u kaotičnome vremenu početaka balvan-revolucije i ekspanzije ratnih događanja između pobunjenih Srba i pripadnika Hrvatske vojske, ostaje svjedokom jednoga vremena, a nakon sedam godina i gubitnikom na svim životnim poljima. San o toplom ognjištu Majke Domovine biva raspršen slikama ratnoga ništavila, bračnoga brodoloma zbog tajnoga djelovanja UDBA-e, gubitkom najdražega prijatelja Cince koji je s grobom započeo svoju pustolovinu povratka u Hrvatsku i s grobom završio, ispisavši samome sebi epitaf ni ne sluteći da će ga smrt lako prevariti u jednoj noći unakrsne vatre u blizini Kopčića i Drage.

  U liku dovitljiva, ali pomalo i bezumno hrabra Cince (autentično ga utjelovljuje Ivo Gregurević, majstor oblikovanja kontroverznih karaktera) lako je ugledati domaćega Don Quijotea kojega u stopu prati njegov štitonoša Marinko, razumno utjelovljenje hrvatskoga Sancha Panse, političkoga emigranta, dosljedna svojim vizijama braka i obitelji. Ivica Vidović maestralno je ušao u lik srčanoga i hrabroga Hrvata, naučena na kontinuirani život u strahu od UDBA-e: zbor gangaša iz njegove podsvijesti stalno ga upozorava na mogućnost dolaska novoga člana koji bi mogao zapjevati s Onoga Svijeta.

  

  Prvi dio Papićeva filma odvija se ležerno u ritmu crne komedije koja još uvijek zabavlja gledatelja inovativnim rješenjima (scenografski, motivski, glazbeno), sve do pojave mračnoga dr. Lučića koji s Cincom Kapulicom smjera nešto sasvim drugo, a ponajmanje mu želi pomoći da se živ u lijesu vrati kući iz Njemačke. S likom dr. Lučića (vjerodostojno ga donosi Boris Miholjević) filmski zaplet zakoračuje u kulminaciju koja će još iznjedriti živopisni lik vozača, nonšalantna ponašanja (simpatična gluma Ivice Zadre) s kojim se filmska radnja brzo vraća na postavke lucidna i opuštajuća humora. Kažnjavanje domaćega zlikovca Lučića, oličenja domaćega izdajice, ustupak je gledatelju koji od trenutka ima zadatak razlučiti tko je tko: tko je sve junak, a tko fukara u ozbiljnome pothvatu.

  Kombinirajući elemente akcijskoga filma s poetikom filma ceste, Papićev film hvata zalet za završni dio koji ima više elemenata humorne drame negoli komedije, s time što je susret povratnika s mentalitetom male sredine protkan izvrsnim situacijskim humorom, ali i nekom potisnutom melankolijom, a ponajviše napetošću zbog početka ratno-huškačkih zbivanja u tzv. SAO Krajini. Dobre, živopisne uloge neke su od najvećih estetskih vrijednosti filma (uz ekspresivnu scenografiju, filmsku glazbu i ostale auditivne segmente) pa svakako valja podsjetiti na zapažena glumačka ostvarenja Mirjane Majurec u ulozi vragolaste narikače Mace Kapulice, Matije Prskalo kao neutješne kćeri, Ksenije Pajić u ulozi nesretne Marinkove Stane, Žarka Savića kao Vlajka, srpskoga vojnika koji Marinka spašava pri povratku u Domovinu od bradonja i ostalih u ulogama mještana, ponajviše govorno i gestualno karakteriziranih.

  

  Zavičajni idiom, naime, daje posebnu humornu izražajnost u nekim scenama: često se čuju riječi i fraze poput tute, jemputa, Đava kolo vodi, umra' san zbog penzije, a koje dolaze u kontrast s rječnikom neprijateljske strane: Tko to dejstvuje? Prekini dejstva... Peripetije se u filmu brzo izmjenjuju, no sve neumitno vodi do ispunjenja Cincine ironije: Svugdi pođi, svome grobu dođi!

  Film Krste Papića osim što ima elemente zabavne crne komedije, protkan je elementima i noir-filma i humorne drame, ne gubeći ni u jednome trenutku stilsku zaokruženost simbolima koji prožimaju radnju od početka do njezina kraja, otvorenoga nekim novim vidicima. Putovanje u lijesu, dodir s onostranošću preko gangaša, ljubav u grobu i preko groba: za ženu i Majku Domovinu, karakteristično su idejno vezivo prepoznato na mnogim festivalima kao as iz rukava inteligentne režije i duhovito napisana filmskoga scenarija utemeljena na gotovo lirskoj grotesci Mate Matišića, koja u odnosu na polifono ispisani scenarij djeluje kao tematsko-idejna skica jedne pustolovine koja završava tamo gdje je i započela. Dramski u Švabiji, a filmski u Croatiji. Biblijskim citatima iz Matišićeve dvočinke pandan su upečatljivi gangaši u filmu, koji se ukazuju i u Dolu i na Brdu kao vjekovni podsjetnik na sudbinu svih buntovnika, ali i jednoga cijeloga naraštaja izgubljenoga u životnoj nigdini.

  

  Pročitajte prethodni nastavak...

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 28. rujna 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica