Groteskni realizam hrvatske svakodnevice

11. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Kad mrtvi zapjevaju, red. Krsto Papić, 1998., prema drami Mate Matišića Cinco i Marinko (Lijepa smrt) – iz knjige drama Bljesak zlatnog zuba, HSN, Zagreb, 1996., 1/2

• Već 90-ih godina prošloga stoljeća, u jeku Domovinskoga rata, Mate Matišić prometnuo se u jednoga od ponajboljih suvremenih dramatičara i filmskih (su)scenarista. Njegovi teatarski tekstovi, koji umnogome podsjećaju na poetiku Brešanova grotesknoga realizma, najbliži su teatru apsurda što propituje egzistencijalne modele. Nakon dramskih uspješnica Bljesak zlatnoga zuba (1987.) i Božićna bajka (1988.), lakrdijom Cinco i Marinko skrenuo je na sebe pozornost svekolike kulturne javnosti koja je u njemu tada vidjela autora što dramskim jezikom ruje po primitivizmu Balkana, demistificirajući rustikalni i urbani patrijarhat. Većina retoričkih oštrica kod Matišića počiva na otvorenoj kritici aktualne vlasti i na tzv. domotužju (termin Zvonimira Mrkonjića) koje neminovno završava na čaplinovski način: u obračunu s idealima, korijenima i perspektivom. Cinco i Marinko prvi su put izvedeni kao humorna drama u Satiričkome kazalištu Kerempuh 1992., dobivši na Danima satire nagradu za najbolji dramski tekst. Filmsku adaptaciju tekst je doživio 1998. pod nazivom Kad mrtvi zapjevaju, u režiji Krste Papića.

  Kao dramski tekst dvočinka Cico i Marinko magijom pitkoga dramskog idioma uvlači čitatelja u rubni dramski prostor: podstanarsku gastarbajtersku sobu dvojice hrvatskih emigranata, Marinka i Cince, odlučnih u namjeri da Uskrs 1991. provedu u Hrvatskoj, koja je tada tek otpočela sa skidanjem komunističkih zavoja. Rani postkomunistički mrak još uvijek se osjeća u zraku – Marinku kao političkome emigrantu usta su još uvijek puna UDBA-e i razmatranja o njezinoj svjetskoj premreženosti. Taj dio lakrdije zadržava onaj fenomen koji bi se mogao nazvati smijehom kroz suze, dočim su društvena kretanja, svi paradoksi kulture i nametnutoga svjetonazora ismijani i raskrinkani (do bola). Uporaba zavičajnoga mjesnoga govora kao destilata scenskoga govora uvelike definira protagoniste kao tipične predstavnike ruralnih sredina, pečalbara davno obreslih na životnoj cesti trbuha za kruhom.

  Estetikom šoka Matišić priprema teren za sve složeniji zaplet prepun humornih situacija i obrata na površini, dočim u pozadini kao u kakvu epskom teatru scene povezuje biblijskim tekstom na temu Isusova raspeća i smrti: započinje POSLJEDNJOM VEČEROM, a završava riječima JA SAM USKRSNUĆE I ŽIVOT. Time se sadržaj dramskoga produbljuje i svetopisamskim aluzijama, ali i odlukama samoga čitatelja koji kontemplira nad tim analogijama tražeći im uporište u svakodnevici, odnosno konkretnome povijesnom vremenu.

  Politički emigrant Marinko, govorno karakteriziran kao impulzivna osoba koja od životnih anegdota svojih sumještana stvara komedije zabluda, dvadeset se godina nije oglasio supruzi zbog straha od tajne policije, dok Cinco, njegov cimer, sklon poetičnu razmatranju života pa onda i prigodnu stihoklepanju, samoga sebe proglašava mrtvim radi ostvarivanja ženine penzije te si kupuje lijes s kojim bi trebao iz Njemačke doputovati do Hrvatske. Kalvarija hrvatskih gastarbajtera ogrnuta je biblijskim fusnotama koje aluzivno progovaraju o aktualnoj hrvatskoj svakodnevici 90-ih. Spominjanje Tita i Tuđmana pomalo osmuđeno baca na herodovsko-pilatsko upravljanje državom čije se bezgrješno začeće ismijava i stavlja pod veliki upitnik spominjanjem smiješnih situacija s in vitro oplodnjama. Da komedija bude veća, i Marinko se nameće Cinci da legne zajedno s njime pod isti tabut. Pustolovina dolaska u Hrvatsku dvojicu Don Quijotea suočava s pitanjima identiteta i smisla života(renja), odnosa s bližnjima i društvenim institucijama. Iz scene u scenu humor je sve intenzivniji, situacije bizarnije (Cicina žena Maca kao ukopana otplovi na onaj svijet u trenutku njegove pojave na vratima), groteska postupno raste do ironije. RADOSNA VIJEST tako se promeće u podvalu, a ljubav u prijezir i progon. Matišić brzo podvlači crtu lakrdiji kako bi se pozabavio smišljanjem efektnoga raspleta koji zapravo, kao u tipičnim antikomadima, i nije rasplet. Drugi je čin preslika prvoga s donesenom popudbinom Cince i Marinka iz domaje.

  

  GOSPODIN DANAS USKRSNU označava povratak na bauštelu, u svakodnevno ropstvo tuđe države. Kao živi mrtvaci za svoje obitelji i domovinske institucije, razmišljaju o kapitalizaciji vlastite nesreće i svih onih koji s njima dijele sličnu sudbinu. Cinco i Marinko razmišljaju o osnivanju pogrebnoga poduzeća i reklami za dobar biznis. Prijevoz mrtvih gastarbajtera i emigranata u Hrvatsku postaje tako glavnom idejnom niti cijeloga komada u kojoj je sadržana sva tragedija hrvatskoga čovjeka – u biti bezdomnika, pretvorena u društveni cirkus s ironijskim podsmijehom. JA SAM USKRSNUĆE I ŽIVOT pretvara se u novu epizodu Lipe smrti, u kockanje sa sudbinom uvijek jednako neizvjesnom do samoga kraja. No Matišićev je tekst i puno više od puka raskrinkavanja političkih i povijesnih (ne)prilika za hrvatskoga čovjeka koji se sklanja od države-maćehe, na kojim god paralelama počivala – on je i zrcalo apsurdne čovjekove sudbine na vječnoj vjetrometini zahtjevnih društvenih sustava i civilizacijskih mijena.

  Pročitajte sljedeći nastavak...

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 27. rujna 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica