Socijalna panorama Zagreba viđena očima maloga čovjeka

10. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Orao, red. Zoran Tadić, 1990., prema romanu Umjetni orao Pavla Pavličića, Znanje, Zagreb, 1979., 2/2

• 

  Od Zorana Tadića, poznatoga hičkokovca, koji je snimio jedan od ponajboljih hrvatskih filmova 80-ih: Ritam zločina (1981.), prema kratkoj priči Pavla Pavličića pod imenom Dobri duh Zagreba, bilo je posve očekivano da će se nakon niza uspješnica (San o ruži, Čovjek koji je volio sprovode, Osuđeni...) opet okrenuti Pavličićevoj prozi, podatnoj za ekranizaciju, ovoga puta romanu Umjetni orao. Trilerom Orao zaokružio je desetljeće svoje afirmacije u ulozi glavnoga predvodnika tzv. hrvatskoga žanrovskog filma 80-ih koji odlikuju sveprisutni spleen, urušavanje društvenih vrijednosti, onostrani elementi i mogućnost alegorijskoga tumačenja stvarnosti.

  Tadićev Orao ističe se modernističkom strukturom ostvarenom intrigantnim povezivanjem kriminalističke fabule ( kadrirane raznoliko s mogućnošću otvaranja različitih perspektiva na izneseni događaj) s glazbeno-scenografskom izražajnošću kao kulisom unutar koje izranjaju četvorica Orlakovih prijatelja, ne tek socijalno motiviranih likova, onih tipičnih predstavnika malih ljudi u socijalizmu, već i idejno koncipiranih (anti)junaka iz radničkih zagrebačkih četvrti opterećenih sivilom i monotonijom uhodane svakodnevice. Stoga je u filmu i malo osvijetljenih kadrova: sve se većinom odvija noću, čime se ostvaruje mistična atmosfera, a prostori koji se pred gledateljem rastvaraju zagušene su gostionice, unutrašnjost automobila, napušteni stambeni prostori, skučeni neboderski stanovi, sprudovi uz Savu i ulični prolazi u kojima uvijek vreba kakvo sumnjivo lice s društvene margine.

  

  Sumnjiva smrt Radovana Orlaka, zvanoga Orao, koji se navodno bacio s terase, postaje pokretačem odvijanja jednoga novog oblika svakodnevice u kojoj nema mjesta uhodanosti i dosadi. Narator iz Pavličićeva romana i na filmu se oglašava kao dominantna perspektiva kroz lik Vlade kojega autentično utjelovljuje Vlatko Dulić, no unutarnjim su monologom  predstavljena i ostala trojica u ulozi tumača zbivanja: Dražen, Krešo i Mladen. Ivica Vidović (kao Krešo), Zdenko Jelčić (kao Mladen) i Božidar Orešković (kao Krešo) nijansirano predstavljaju četvoricu srednjovječnih muškaraca potaknutih da pravdu uzmu u svoje ruke, no taj motiv društvene osvete za smrt prijatelja kojeg su držali „svojim“, k tome i tankoćutnim zbog razdvajanja od supruge i skidanja s liste za stan, postupno odumire pa elementi socijalne drame ustupaju mjesto uzbudljivoj avanturi razračunavanja sa sivilom svakodnevice. Adrenalin koji im se pokrenuo zakoračivanjem u društveno zabranjenu zonu odvodi ih sve dublje mijenjajući i njihovu međusobnu interakciju pa s vremenom počinju sumnjati jedni u druge, u konačnici i u same sebe. I dok su njih četvorica utjelovljenje muškoga principa koje je u stalnu natjecanju i dokazivanju, ženski su likovi utjelovljenje smirenosti, odlučnosti i okretnosti. Senzualnom gestualnošću naročito se ističu Ksenija Pajić kao Branka i Gordana Gadžić kao Zlatka.

  Od epizodnih likova izdvaja se pojava gospona Krištofića, misterioznoga slikara koji rado zalazi u krčmu boema, a kojega maestralno utjelovljuje Fabijan Šovagović. Tadićev je film u cijelosti režiran slijedom hičkokovske poetike: ljudsko kretanje, predmeti (npr. nađeni ključ) i zvukovi (naizmjenično udaranje bubnjevima) podjednako su zaslužni za kontinuirani suspens koje se ne smiruje ni u opskurnim scnenama muške družine koja lebdi rubom terase izazivajući sudbinu ili kakav neočekivani obrat.

  

  I dok je u Pavličićevu romanu orao Zeusova ptica, nosilac sudbine i simbol ljudskoga djelovanja utjelovljen u samoj narativnoj tehnici, u Tadićevu je filmu Orao i pojedinačna sudbina (građanin Zagreba Radovan Orlak) i izazivač socijalnoga bunta – upečatljiva je scena u kojoj se Vlado sukobljava s tajnikom (autentičnom flegmatičnošću utjelovljuje ga Otokar Levaj) oko dodjele stanova. Film je po svojim imanentnim zakonitostima kudikamo ekspresivniji od sama romana - bez obzira na to što koketira s kriminalističkim žanrom, intenzivnije je uronjen u društvenu satiru od književna predloška.

  Pavličićev Umjetni orao propituje odnos naratora i čitatelja nudeći mu mogućnost različitih interpretacija same fabule, dok je Tadićev film socijalna panorama Zagreba viđena očima maloga čovjeka, trajno uznemirena društvenim nepravdama, devijacijama i vjerolomstvima, izazvanoga da učini nešto za sebe i drugoga, iskorači i trgne se. Zadnji filmski kadrovi dolaze u dijalog s temeljnim značajkama filozofije apsurda koja se hvata u koštac s pojmovima čovjekove krivnje, slobode i prava na samoubojstvo.

  

  Tadićev Orao majstorski je izveden hod po rubu četvorice mušketira, željena vizija o zajedništvu i čuvanju leđa, zagonetni životni scenarij koji se odvija svuda oko nas. Tko je sljedeći koji će izdati ili kako uzvisiti istinu do čistoće Neba, intrigantna je zapitanost koja se u sumračnim vedutama Zagreba pomalja iz dola črnomerskih ulica i s neboderskih visina što čuvaju svoje tajne.

  Pročitajte prethodni nastavak...

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 26. rujna 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica