Magijski realizam i trag ljudske savjesti

9. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Orao, red. Zoran Tadić, 1990., prema romanu Umjetni orao Pavla Pavličića, Znanje, Zagreb, 1979., 1/2

• Od početka svojega književnog stvaralaštva neumorni George Simenon hrvatske proze recipijenta stavlja na visoko mjesto u komunikacijskom lancu, stoga su i temeljne značajke  opusa Pavla Pavličića (rođ. 1946.) inzistiranje na vrsnoći zapleta, događajnoj dinamici i čišćenju romana od natruha psihologije, povijesti i suvišna detaljiziranja. Autor je započeo svoje romaneskno putovanje Plavom ružom (1977.), čistim kriminalističkim romanom bez primjesa fantastike. No, Pavličiću je otpočetka bilo svojstveno da u temeljnu konstrukciju kriminalističkoga romana uvodi sekundarne (pod)žanrove čime je otvarao mogućnosti raznovrsnih tematskih i izraznih mogućnosti. Umjetni orao (1979.), kao prozna međašna uvertira njegovoj prvoj najvećoj uspješnici – Večernjemu aktu (1981.), barem je djelomice premrežen refleksijama i kritičkom optikom na društvene mehanizme i opći moral.

  Zanimljivo ispripovijedan roman, po načelima magijskoga realizma, balansira na sižejnu užetu pripovjedača u Icf-formi i onoga sveznajućega u trećoj osobi, razotkrivajući odmah neobičnu atmosferu iz koje se postupno pomalja ona sveprisutna napetost, zaštitni znak Pavličićeve proze. Već u prologu autor naglašava sljedeće: „Glavna razlika između života i književnosti sastoji se u tome što se u književnosti uvijek točno zna gdje nešto počinje a gdje završava, a u životu nikada. Početak i kraj priče određuje pisac, u životu nitko ništa ne određuje.“

  Orao kao simbol pojavljuje se odmah na početku prvoga poglavlja u obliku čitateljeve vizualizacije njegova lika smještena na zidnoj zelenkastoj tapiseriji profesorova stana koji se u jednom trenutku odlučio prepustiti slobodi orlova leta – naraciji koja će iznjedriti kriminalističku fabulu: kad naime dođe do zagonetne smrti jednoga od stanara, i sam će se narator naći u središtu istrage. Što god će se ubuduće događati, orao kao enitet i znamen nosioca sudbine  stalno će biti za petama četvorici sredovječnih muškaraca (naratoru, Kreši, Augustu, Draženu,) koji će se inercijom uputiti u istragu navodnoga samoubojstva Radovana Orlaka, zvanoga Orao.

  Glavni su akteri priče inaugurirani dominantno s aspekta govorno-sociološke karakterizacije: riječ je o nekakvom srednjem društvenom sloju koji se nada promaknuću, boljoj plaći, stanu ili ponekoj avanturi kao osvježenju monotonom bračnom životu. Njihova potraga međutim samo naizgled ima elemente detektivske misije, a sve više poprima značajke egzistencijalne potrage za smislom i preispitivanjem vlastite savjesti u kontekstu prijateljevanja s Orlom koji se nosio s jakom anksioznošću zbog posla i razilaženja od supruge. Razgovori sa sumnjivcima, osveta glavešinama, akcije razbijanja i premlaćivanja i noćna dočekivanja suspektnih postaju zrcalom njihovih karaktera i duhovnih potencijala za svakakve scenarije.

  Pavličić je majstor u gradnji suspensa pa filmskom slikovitošću riše male podstanarske stanove, gostionice, vrhove zgrada, prozore u dvorište, dovodeći u fokus živopisne i upečatljive likove slikara Krištofića, Orlove supruge Vlatke, šarmantne Marijane itd. Uskoro će se narator upitati sljedeće: „Što znači ta ptica u djelovanju mojem i mojih prijatelja... broj je naših mogućnosti malen. Prva: da je sudbina, sudbina nas četvorice, progovorila kroz Radovana Orlaka zvanoga Orao, da je sve ono što se s nama događalo zapravo uzrokovano nekom voljom višom od naše, da mi u svemu tome i nismo subjekt nego objekt, potpuno isto kao što je to bio i Orao od koga je sve počelo... Druga: možda sudbina progovara kroz nas i mi u njezino ime djelujemo? Mi smo, dakle, instrument Božje volje, moći sudbine, utjecaja Nečastivoga, dijalektike prirode, društvenih zakona ili tko zna čega...“

  Pavličić cijelu Radovanovu ekipu ostavlja u mogućnosti sudionika u ubojstvu Orla. I premda su se trojica složila oko toga da Dražena prvoga popnu na ogradu razdora, svi će se u konačnici na njoj naći iskušavajući onu golemu istinu (često isticanu u filozofiji egzistencijalizma) kako je svaki čovjek uvijek pomalo kriv. „Vjetar je puhao, bilo je hladno, nad nama su bile nepomične zimske zvijezde, a mi smi hodali kao akrobati na žici, pazeći da ne napravimo nijedan neoprezan pokret, jer smo znali da bi to moglo biti opasno i za sve ostale, za svu četvoricu. Ispod nas je spavao grad, potpuno ravnodušan prema onome što činimo, a mi smo hodali, ponovo, možda po posljednji put, složni, bliski, zajedno. Raširenih ruku, u onoj tami, doimali smo se kao četiri zlokobna orla što se spremaju da polete u noć.“ 

  

  Završni paragraf, kojemu u jezičnom smislu prethode sintaktički vrlo živi dijalozi i izražajni opisi atmosfere istrage koja se bliži svome koncu, svojevrsni je autorov apel čitatelju da se i sam uključi u režiranje kraja koji će zahvaljujući njemu biti jedna nova perspektiva za zamršeni slučaj. Svijet nije apartno mjesto, stoga je i ovaj Pavličićev roman, sadržajno izrazito filmične strukture, istovremeno i detektivska priča, ali i metaforički prikaz ljudskog ponašanja u zajednici unutar koje nikada ne postoji samo jedna istina.

  Pročitajte sljedeći nastavak...

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 25. rujna 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica