Reboot koji je izgubio horor, a dobio parodiju

Final Destination Bloodlines, red. Zach Lipovsky, Adam Stein, SAD, 2025.

• Početkom ovoga stoljeća, nedugo nakon revivala horora s kinohitom Vrisak (Scream, 1996) Wesa Cravena (Strava u ulici brijestova, Posljednja kuća na lijevo), žanr se vratio u žižu interesa kinopublike ali i kritike. Nažalost, postmoderan, citatan i metafilmski tretman žanra kakav su osmislili Craven i scenarist mu Kevin Williamson (Znam što si radila prošloga ljeta) nije zaživio. Žanr se vratio svojim utabanim stazama, ali s mnogo više krvi i produkcijskoga blještavila, a manje napetosti i atmosferičnosti, povodeći se za videospotovskom poetikom koju je krajem prošloga stoljeća popularizirao MTV, a Hollywood jednim dijelom prigrlio jer je to stilski podilazilo mlađoj publici pa su posljedično na dugometražnim igranofilmskim projektima bili angažirani redatelji koji su izgradili karijere u svijetu videospotova i reklama. Dugometražni su filmovi posljedično počeli nalikovati na dvosatne videospotove. Horor je oduvijek počivao na zamornoj serijalizaciji, a sada je tome pridodano i rebootanje pa su svi kultni horor filmski serijali iz sedamdesetih i osamdesetih godina u novom stoljeću doživjeli nove i produkcijski ispeglane inačice koje su bliještale u svom digitalnim barbarizmu.

  Izdanak spomenutoga trenda bio je i i dugovječni horor filmski serijal Final Destination, čiji se prvi dio u režiji Jamesa Wonga, najpoznatijega kao jednoga od scenarista serije The X-Files, pojavio 2001. godine te postao iznenađujući hit na kinoblagajnama, što je polučilo još pet nastavaka: Final Destination 2 (2003), Final Destination 3 (2006), The Final Destination (2009), Final Destination 5 (2011). Svi su razvijeni oko prepoznatljivoga koncepta: grupa mladih ljudi izbjegne smrt te im se ona osvećuje jer su joj poremetili plan. Kroz pet nastavaka spomenuti je koncept eksploatiran na različite načine dok nije došlo do zamora materijala, što se očitovalo i u interesu publike pa je projekt priveden kraju.

  

  Kako Hollywood danas voli igrati na sigurno te reciklirati do iznemoglosti ideje koje su već nebrojeno puta reciklirane, bilo je pitanje vremena kada će Warner Bros. posegnuti za Final Destination. Gotovo petnaest godina solidan je vremenski razmak kada je publika pomalo zaboravila na franšizu, a stasala je nova mlada publika kojoj bi priča mogla biti zanimljiva. Stoga je ove godine došlo do reboota serijala s naslovom Final Destination Bloodlines (2025), koji potpisuje redateljski dvojac Zach Lipovsky i Adam Stein. S obzirom na budžet, odnosno uložena financijska sredstva, film se pokazao kao veliki uspjeh na kinoblagajnama, a i kritika, inače nesklona horrorima, bila je vrlo zadovoljna uratkom pa se postavlja pitanje je li takva dvostruko uspješna recepcija opravdana?

  Film se otvara sekvencom koja se odvija u prošlosti, krajem šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, a služi kao prolog priče te je uočljivo prenapadno korištenje kompjuterske animacije, za čiju nedovoljnu uvjerljivost ne mogu sa sigurnošću reći je li propust ili je namjerno tako osmišljena kako bi se postigao učinak očuđenja. Iako vrlo kičasta u svojoj napadnoj animiranosti, s prizorima umiranja koji su toliko hiperbolizirani da graniče s apsurdom i parodijom, ispostavlja se da je posrijedi san ili vizija glavne protagonistice Stefani Reyes (Kaitlyn Santa Juana). Riječ je o studentici koja sve više posrće u školovanju jer ne može spavati zbog vizija i mora koje je proganjaju, što posljedično negativno utječe na njezinu koncentraciju te sposobnost učenja i praćenja nastave. Kako se u snu/viziji javlja njezina baka Iris te tadašnji joj zaručnik Paul, Stefani se odlučuje vratiti u rodni gradić kako bi istražila obiteljsku povijest, napose jer se u obiteljskim krugovima o baki ne govori , a i njezina je majka iznenada u prošlosti napustila protagonisticu, sina i supruga.

  

  Bloodlines koristi provjereni koncept franšize: grupa ljudi izbjegne smrt pa ih sada ona pokušava uhvatiti jer su joj osujetili plan. Razlika je u tome što je sada on smješten u obiteljski kontekst. Skupina je povezana krvnim srodstvom, a potomci moraju platiti cijenu jer je baka, odnosno Iris igrom slučaja prevarila smrt te ju je potom uspješno izbjegavala pola stoljeća i to pod cijenu obiteljskih odnosa. Problem nastaje kada se smrt napokon dočepa Iris pa može krenuti dalje po njezine potomke, koji su suočeni s određenim pravilima i procedurama kako bi što duže mogli odagnati ono što je neminovno.

  Razmatrani reboot nije osobito napet jer redatelji ne uspijevaju postići atmosferu straha i terora, odnosno jezivosti zbog prisutnosti sile koja prijeti uništenjem života protagonista. Više je naglasak stavljen na insceniranje nasilnih i krvavih prizora smrti jednoga po jednoga člana obitelji. Autori su se zaista potrudili da detaljno osmisle neobične situacije umiranja, od kojih je svaka narednija grandioznija te sve više graniči s bizarnim. Kao i u uvodnoj sekvenci, grafičko je nasilje hiperbolizirano što nas ponovno dovodi u okrilje karikature i apsurda. Čini se da danas u visokobudžetnom filmu nasilje može jedino funkcionirati kao parodija svedena na razinu stripovskoga pa smrt ljudi ne izaziva nelagodu, nego paradoksalno – smijeh, jer je toliko preuveličano da djelu surealno. Takvom dojmu doprinosi i CGI upitne kvalitete. Većina umiranja ostvarena je korištenjem kompjuterske animacije, kojoj nedostaje uvjerljivosti, što dodatno pojačava dojam parodičnosti i karikiranosti. Pritom je gledatelj ravnodušan prema likovima kao i njihovi autori jer su scenaristički statični i svedeni na opća žanrovska mjesta te televizično odglumljeni.

  

  Čini se da su blagonaklone kritike koje je Bloodlines dobio ipak pretjerane jer je posrijedi konfekcijski žanrovski film, kojem temeljno nedostaje mašte i originalnosti, a potom i promišljeno razrađene i postavljene atmosfere, koji naposljetku tone u kič. Evidentan je primjer posljednja scena željezničke havarije.

  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. listopada 2025.

Piše:

Dejan
Durić