Ples na rubu tragedije

Gorka riža (Riso amaro), red. Giuseppe De Santis, Italija, 1949.

• Gorka riža, film Giuseppea De Santisa (najpoznatiji na ovim prostorima po jugoslavensko-talijanskoj koprodukciji Cesta duga godinu dana nominiranoj za Oscara) – remek-djelo neorealizma iz 1949. godine, nastao je u produkciji slavnog i prekaljenog producenta Dina De Laurentisa (uz Carla Pontija jedan od najvećih talijanskih producenata svih vremena).

  Iako su u žutom tisku i Dino De Laurentis i Carlo Ponti bili poznatiji kao supružnici slavnih glumica – Silvane Mangano i Sofije Loren, ta su dva čovjeka tabala put talijanskom filmu nakon 2. svjetskog rata. De Laurentis je tako producent velikih klasika poput Fellinijevih Cabrijinih noći i Ceste ali se nije libio i riskirati te je kasnije postao poznat po produciranju neobičnih i komercijalno ne tako isplativih filmova u koje je vjerovao a koji su stekli kultni status poput Plavog baršuna, Barbarelle i drugih.

  Gorku rižu nose četiri uloge, sve jednako dobre, jednako zahtjevne i niti podigrane niti nadigrane. Radi se o čuvenoj ulozi seks-simbola ali vrlo dobre glumice Silvane Mangano koja je ulogu istoimene junakinje Silvane ostvarila s tek navršenih 19 godina. Iako je tvrdila da joj gluma nije omiljena te se povukla iz tog zanimanja u svojim 40-ima, Mangano je ostala kultno ime talijanskog filma.

  Silvana, naslovna junakinja mlada je, atraktivna i zaigrana djevojka dobrog srca no možda amoralnih htijenja za brzim bogatstvom i neizmjernom ljubavlju. Tako padne u klopku prevaranta Waltera, u sjajnoj ulozi Vittoria Gassmana (najpoznatiji po ulozi slijepog vojnika u filmu Miris žene, Dina Risija iz 1974. – remake s Al Pacinom donio je Pacinu Oscara za naslovnu ulogu), kojem su preokupacija pljačke i zavođenje lakovjernih ljepotica. Nakon što mu pljačka skupocjene ogrlice s ortakinjom i ljubavnicom Francescom propadne (vrlo dobra američka glumica Doris Dowling, poznata po ulogama u Plavoj Daliji i Izgubljenom vikendu) te se nađu u bijegu pored policijom na nepreglednim rižinim poljima koja valja oploditi i oplijeviti te obrati, priča dobiva zaokret. Silvana svojim senzualnim plesom zavede prevaranta, domogne se skupocjene ogrlice koja i nije tako skupocjena, a u isto vrijeme zavede i naivnog vojnika Marca koji joj ponudi da pobjegne s njim. Ipak, ona se zaljubljuje na drugu stranu – u Waltera, koji pak planira novu pljačku.

  Tipična trilersko-melodramatska razvojnica filma nije ono što ovaj film čini remek-djelom, iako je originalni scenarij dobio nominaciju za Oscara. Veličanstvenost ovog naslova čine brojne neorealističke scene radnica na rižinim poljima, koje pokazuju stanje jednog davnog svijeta kada se ljude besramno iskorištavalo za bijedne nadnice i u zapadnom dijelu svijeta. Radnja se pak odvija u prosperitetnom svijetu sjeverne Italije no tek potkraj razornoga Drugog svjetskog rata kada su bijeda i neimaština bile sveprisutne. Netko će se upitati: pa zar danas vremena nisu ista, pogotovo u zemljama trećeg svijeta, te zar postkapitalizam nije pojeo zemlje takozvanog prvog svijeta gdje se u strci za stjecanjem materijalnog zaboravilo na duhovno? Pod krinkom slobode pojedinci su nikad zarobljeniji u kredite, dugove i tehnološku preokupaciju.

  

  Kvartet glavnih glumaca iz ovog filma pak nešto je što nosi cijelu radnju, pa ne znamo tko je bolje odglumio: sjajna Mangano dok strastveno pleše usred neimaštine i nepreglednih polja – neiskvarena djevojka senzualne ljepote koja postaje kvarna ili američka glumica Doris Dowling kao proračunata, ali nježna Francesca zaljubljena u nitkova, čiji lik iako nesimpatičan u početku prije svega zavolimo. Što se muških glavnih uloga tiče, dva velika imena talijanskog postratnog filma – kultni Raf Vallone kao Marco i Vittorio Gassman kao Walter svojom muževnošću te igrom na suprotnim stranama novčića, tom crno-bijelom, ali suptilnom karakterizacijom doprinose veličini ovog uratka starog čak 76 godina.

  Vrlo su vjerno prikazane spavaonice radnica koje svaka ima svoje veselje i tugu, svaka svoju vreću riže za ponijeti kući i svaka svoj jaram bjesomučnog rada na kiši i suncu. To su vremena naših baka ili prabaka, vremena bez napredne tehnologije, kad nam se čini da se jače zaljubljivalo, voljelo i ginulo. Egzistencija je bila bibava, vremena u iščekivanju sreće, turbulencije su bile svakodnevna pojava. Ipak, nevinija vremena tražila su manje a davala su više, živjelo se iskonskije i zdravije.

  

  Potpuno očekivan je i zdravorazumski tragičan kraj naslovne junakinje, naše tužno vesele, oksimoronske djevojke koja je samo željela ljubav i pristojnu egzistenciju s pomalo luksuza; ništa strašno – rekli bismo, a koja je bila itekako svjesna svoje tragične aure. Kao da je plesala s takvim žarom i uvijala bokove u boogie-woogiju takvom strašću, kao pred posljednje, kao pred očajnički rasplet. Tako žive oni rijetki koji ne dočekaju starost ali ostanu lijepi i mladi leševi. Poslije je sve isto, zaborav, trulež, protok vremena, danas jesi, sutra nisi, nikome nije stalo.

  U vremena poput današnjih, kada opet ljudske sudbine poput žrvnja bivaju uvučene u grotlo tragične povijesti, pitamo se nije li život opet tako nebitan i tako riskantan za živjeti kao i prije davnih 76 godina. Tadašnja vremena imala su auru optimizma, današnja pak nemaju. Ovaj film svakako treba iznova pogledati, fatalne junake ne osuđivati, jer svatko je kovač svoje sudbe.

  

  © Ivana Perić, FILMOVI.hr, 3. rujna 2025.

Piše:

Ivana
Perić