Proces 2.0: Wellesov objektiv, naša zbilja
Proces (Le procès), red. Orson Welles, Francuska, Italija, Zapadna Njemačka, 1962.
-
Projekcija Wellesove ekranizacije Kafkina Procesa iz 1962. godine, u sklopu Cinehilove ljetne okupacije Gradeca 20. kolovoza, ne samo da je bila osvježavajuće iskustvo, nego se pokazala kao izrazito proročansko djelo. Ovaj film, nastao u francusko-jugoslavenskoj koprodukciji tijekom europske životne epizode svojeg autora, a smatra se pretečom kinematografije Davida Lyncha, iz vizure najnovijih pravnih zavrzlama splitskog Državnog odvjetništva uz decenijske sudske procese koji su postali potpis hrvatske pravne stečevine, djeluje kao definitivno „sjećanje na doba bez budućnosti” u kojem živimo.Pulsirajući birokratski stroj koji je Kafka opisao u romanu a Welles prenio na platno, postao je naša realnost. Netko bi možda, aludirajući na žezla pismenosti – android i iPhone koje držimo u rukama – dodao i to da je ova situacija prosvijećeni kapitalistički realizam. Ali taj bi termin bio duboki sarkazam nad sarkazmima humanistike, jer ovakav sustav ne bi znao što riječ prosvjetiteljstvo znači. Na papiru, idealan zadatak za omiljenog režisera postmoderne s potpisom provokativnoga kadriranja, montaže, mizanscene i narativne strukture; vječnog Žida američke kinematografije i pionira indieja Orsona Wellesa.
Welles Kafkinu priču započinje prologom fantastičarske parabole o seljaku koji želi ući u zakon ali ga stražar ne pušta i inače je pri kraju predloška. Seljak propusnicu čeka i ne dočeka. Pred kraj seljakovog života, stražar mu objašnjava da ga neće propustiti, a sve i kad bi, s druge bi ga strane dočekao novi stražar. Kafka, pak, fabulu započinje optužbom bez premise i hapšenjem bez pritvora i kaucije Josefa K., visoko pozicioniranog šarafića u mehanizmu državne birokracije, pred unapređenjem. No, zakon koja bi mu trebao pružiti pravnu zaštitu, samo ga usisava u svoj mehanizam a da K.-ovo puno prezime do kraja priče ne saznajemo.
Kao, „radnik od 8 do 16” i onaj koji bukvalno uplaćuje u proračun, gleda kako mu se obećanje društvenog ugovora ruga. Jer, izvan ureda, kao da je bespomoćan i zapravo ne kuži erotske dimenzije svoje okolice koja se ipak trsi da mu malo olakša stres. Njegov je Drang u nepreglednoj kancelariji u kojoj zbor daktilografa udarnički teše poput galijota. Josefa glumi Anthony Perkins, nalik žapcu Kermitu iz lutkarskoga kabareta Muppet Show, samo naglašavajući apsurdnost.
Josef jest dečko koji obećava, ali njegov susret s nepreglednom masom slučajeva – slikom vlastite sudbine kojoj se ne može suprotstaviti, jedna je od morbidnijih scena antologije – nije joj ravna niti Schindlerova lista. Filmu snimljenom prije šezdeset tri godine ta scena daje proročansku dimenziju, a mi u njoj vidimo naš vlastiti odraz u sudskoj ladici. Poput Kafkinog protagonista, suočavamo se s mehanizmom u kojem sudski predmeti ostaju nerješivi, a policajci koji su mu priopćili hapšenje već su u ćelijama labirintične zgrade suda.
Proces je novela s kojom nastava svjetske književnosti u četvrtom srednje obično postaje zanimljivom, kao crno-bijela igra tiskanog (mrtvog?) slova na papiru u oslikavanju birokratskog Moloha koji je nadživio raspad Habsburške monarhije. Zahvaljujući svojim židovskim korijenima, Kafka je pisao o duhu mentalnog čudovišta Golema u praškom getu. Izvjesno jest da se ovom sveprotežnom biću posvetio kao uhljebu pljesni onkraj zidova iza kojih se borio za svoj glas u patrijarhatu: imao je autoritativnog oca, epistolarnu romansu s udanom novinarkom iz Beča, a cura mu je bila tuberkuloza osobno. Od nje je i umro.
A njegovo djelo jest isprovociralo svog vršnjaka – bio je to novi tehnološki medij: onaj pokretnih slika. U studiji Slika-vrijeme o njemu je nadahnuto pisao francuski filozof Gilles Deleuze, inače i autor osebujne studije Kafka ili o manjinskoj književnosti. Film, koji je omogućavao izmjenu 24 sličice u sekundi, preuzeo je ulogu takmaca s medijskim narativom, ali Kafkinom je djelu, pisanom od 1914-15., a objavljenom posthumno 1925. godine, godinu dana nakon smrti – protivno njegovoj testamentarnoj želji da mu se djelo uništi, kao takmac-suvremenik stajao tek Charlie Chaplin s Zlatnom groznicom i Ejzenštajnova Oklopnjača Potemkin, što bi bila ipak Slika-pokret, što je naslov prvog dijela Deleuzeove filmske duologije.
Napetost između hladnog i vrućeg medija odnosno filmova prema književnim predlošcima, Orsona Wellesa privlačila je radi mogućnosti reinterpretacije. Već otprije se bakćao s projektom Othella a radi Don Quijotea prisjest će mu ‘60-e. Kao predstavnik autorskog filma od svojeg je dugometražnog prvijenca Građanin Kane već bio svojevrsno žrtveno janje Holywooda, čije se filmove proglašavalo promašajima i nemilice ih se rezalo u montaži. Glede i unatoč, destilirao je književnu praksu anksioznog tuberana koji je radio u osiguravajućem društvu bez ikakve književne ambicije u djelo o očaju beskrajnog dana – crnog ponedjeljka koji nikako da se završi. Iz današnjeg rakursa, film Proces dugačkim je kadriranjem zadržao kontinuitet Dodira zla (1958.) – glavni glumac Charlton Heston inzistirao je pred producentima da Welles stane i iza kamere, a tu je isti epizodist Procesa, kao i opojnost klaustrofobičnoga gradskog nokturna stimulirana narkoticima. Čak štoviše, u dugom kadru s uvodne špice se vidi da je Welles kameru – zajašio!
Nakon odgledanog, superlativi su pretjerani. Ta, ipak živimo u Gornjem i Donjem gradu Zagreba i Dubrovniku, gdje se Proces snimao, a za razliku od nekih – mi smo nazbilj, ali ne i nahvao! Završnu rečenicu romana: „Ja sam umro kao pas“, konstataciju antijunaka s anonimnošću solipsizma svojeg života, Welles je poštambiljao eksplozijom dinamita – svakako promašen deus ex machina – k tome još stavljen pred odjavnu špicu. A, ako se baš autoru Dame iz Šangaja mora gledati u zube, epizodne role u filmu glume Romy Schneider, Jeanne Moreau i Elsa Martinelli, neosporne zavodnice osmijeha filmske kamere, čiji zrikavi pogledi prigušuju dah kritici nekad i sad.
Wellesov film je najveća produkcija snimljena kod nas – kadrovi bilježe fasade Zagreba i Dubrovnika – ako preskočimo Božji oklop (1986.) Jackieja Chana, hongkonški blockbuster u kojem je svojim vratolomnim vještinama žovijalni hongkonški redatelj-glumac pokorio kaskade tržnice Dolac.
© Vid Jeraj, FILMOVI.hr, 1. rujna 2025.