Sjene, fačuki i čipkaste minijature

15. Supertoon – Međunarodni festival animacije i stripa (International Animation and Comics Festival), 21. – 25. srpnja 2025., Šibenik

• 

  Ekstraordinarna Lucija Mrzljak, ilustratorica i redateljica s estonskom adresom nadrealističko-oniričkog sociokritičko-intimističkog prosedea i distinktivne retro estetike (Prikaz izvrsnosti u 4 čina, 2018, Roda, 2020, Eeva, 2022), autorica je ovogodišnjeg prezentacijskog segmenta 15. izdanja festivala Supertoon, specijalizirana za kratke animirane filmove i autorska strip-izdanja festivala – vizuala poput plakata ili jinglea, uz popratnu izložbu, što je dalo poseban kvalitativan okvir festivalu, na kojem je prikazano više od 200 najnovijih kratkometražnih djela raznolikih animacijskih tehnika i umjetničkih izričaja autora iz cijelog svijeta (u Grandtoon kategoriji prezentirane su: Hrvatska, Slovenija, Belgija, Italija, Brazil, Portugal, Švicarska, Estonija, Francuska, UK, Rusija, Japan, Srbija, Nizozemska, Sjeverna Makedonija). Među kvalitativno jakim domaćim naslovima (Kako – Marko Meštrović, Crni dim predviđanja – Damir Šuša, Nema mjesta – Jelena Oroz, Fačuk – Maida Srabović, Sjena – Petra Balekić) poglavito su izdominirale dvije potonje; dijametralno suprotnih poetika, estetika i tehnika.

  

  Sjena, kao imanentno jungovski i estésovski entropičan praoblik ili bipolarna kategorija/struktura/obrazac s imanentnom mračnom, uz onu svijetlu stranu pojedinčeve psihe, koji teži osvještavanju te posljedičnoj integraciji osobnosti, kod Petre Balekić postaje nevidljiva junakinja vrlo pedantno i tehnicistički zapanjujuće, majstorskim crtežom izvedenoga minimalističkog crnobijelog djela koje kroz slojeve papira prezentira i slojeve psihe i raznolikih emocija u svrhu ocrtavanja svakodnevne bitke pojedinca samog sa sobom i svojim mračnim, skrivenim, nesvjesnim dijelovima, te iako je u fokusu tijelo, ono je moćna i elokventna alegorija duševnog života iz čijeg se hambre del alma, gladi duše, razvija njen vlastiti la voz mitológica, mitološki glas koji kontaktom i perkolacijama s onim zapretenim dovodi do iscjeljujuće, harmonične i samoprihvaćajuće obnove drevnog intuitivnog.

  Uz sam bok joj je, za istinsko čudo neprepoznat, snažan i prelijep autohtoni hrvatski suvenir Maide Srabović – Fačuk; inspiriran radom izraženo senzibilnog i poetičnog domaćeg magičnog realizma – podravske naive, napose onim doajena Mije Kovačića – „čarobnjaka pigmenta iz Gornje Šume“ čiji izvanzemaljski kolorit i mračno-bajkovit milje autorica umješno lovi u svom malome dragulju; u bezvremenskim remekdjelima slikara (rođen 5. kolovoza 1935. – sretan mu rođendan!) brueghelovska melankolična i dramatična cinizma, kroz iščašen i deformiran pokret, disproporcije tijela i obličja, prostora i perspektiva, kao simultanih zrcalnih preslika života ruralnog čovjeka satrta teškim radom, ali i etičko-prispodobne parabole o ludosti i izvrnutom fantazmagoričnim svijetu napučenom najšarolikijim detaljiziranim pukom u toposu fantastički savršene, blistave mistično-bajoslovne prirode, vode i rijeke kao neobuzdanih stihijskih moći koji mogu jednako uništiti kao i oploditi, jutara i noći, stabala kao osi svijeta i granice među svjetovima te upečatljivih domaćih životinja (golovratih, goluždravih, očerupanih pijetlova, sanjivih krava ljudskih očiju, pitomih gusaka i svinja) kao ravnopravnih nastavatelja ovih začudnim nesvjesnim bremenitih heterotopija, iščitava istinski, iskreni i nepatvoreni maravilloso – numinozno opredmetnjenje arhaično-metaforičko-mitološkog o istinskom hororu uskogrudnosti i licemjerja.

  Vjerojatno je nužno naivu promovirati široj publici postavljajući ovo prekrasno kompaktno i zaokruženo djelo u kontekst te je uz njegovo prikazivanje vrijedna ideja pojašnjavajuće  supostavljanje šire izložbe, po konceptu ovogodišnjeg Animafesta.

  Treći naslov – uz brojne vrlo dobre druge (primjerice nesigurna djevojka s duševnim ožiljcima prezentiranima uvjetovanošću samog tijela lutke od nesavršena drva u sanjarski-eksprimentalnom stop-motion djelu U tisuću latica / En Mille Pétales – Bongartz Louise, Belgija; nadrealistički atmoferičan rad o tehniciranim apsurdnostima suvremenosti rađen rukom u ugljenu On Hold / Na čekanju – Delia Hess, Švicarska; vlastito coming-of-age spoznanje kroz buđenje antropomorfizirane prirode Kako se rađa rijeka / Como nasce um Rio – Luma Flores, Brazil; uznemirujuće introspektivan, dekompozicijski frenetična ritma Tinnitus#3 – Michele Bernardi, Italija; koji svi redom demonstriraju raznoliku stilsku i pripovjednu širinu, preciznost izražavanja i/ili minimalizam, u svakom slučaju vrsne vizualne dizajne i univerzalne priče te u svakom slučaju kreativnost) francuska je minijatura Na otvorenom / Les Grands Espaces – Alex Demiere, koju autor zanimljivo i dirljivo prezentira na stolnom rublju, tabletićima vezenih čipkastih bordura kao nadasve ljupkim okvirima svoje skromne crtice o konjaniku koji smrtno ranjen umire kao samo jedan, neznatan djelić prirode, nezamjetan unutar veličajnih planinskih klanaca te općim tonom i motivikom snažno evocira Lorcinu antologijsku ikoničnu Konjikovu pjesmu / Canción del Jinete i nedostižnu Córdobu, zlosutne, simboličkim bremenite, u folklornom fundirane atmosferičnosti („Cordoba./Daleka i sama./Kobila crna, velika luna,/masline u bisagama./Ako i znam pute,/nikad neću stići u Cordobu./I u ravni i na vjetru,/kobila crna, crvena luna./Smrt na me vreba onamo s kruništa kule Cordobe./Jao, duga li cesta!/Jao, vrli moj konjiću!/Jao, smrt me čeka prije nego stignem u Cordobu!/Cordoba./Daleka i sama.“), baš kao što biranim postupcima odaje počast počecima filmske umjetnosti – od hornerovskog zoetropa, reynaudovskog praksinoskopa i muybridgeovskog zoopraksiskopa.

  

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 16. kolovoza 2025.

Piše:

Katarina
Marić