Adaptacija između šarma i zastarjelosti

Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Čudnovate zgode šegrta Hlapića (prema istoimenom romanu Ivane Brlić Mažuranić, 1913.), red. Milan Blažeković, 1997.

• Animirani film kao forma/rod filmske umjetnosti nastaje različitim tehnikama animacije odnosno dinamičkog izazivanja percepcije pokreta: od tradicionalnoga linearnog crtanja rukom na prozirnim folijama preko stop motion tehnike s lutkama, plastelinom, glinom, predmetima, fotografijama, kolažima pa sve do suvremene računalno generirane slike (CGI) u obliku kompjutorskih 3D filmova, odnosno se „pokret … dobiva pojedinačnim snimanjem (sličica po sličicu) posebno pripremljenih faznih promjena statične situacije“ (https://film.lzmk.hr/clanak/animirani-film) s evolutivno različitim načinima uporabe materijala: od hornerovskog zoetropa, reynaudovskog praksinoskopa i muybridgeovskog zoopraksiskopa preko piksilacije do alexéieffovskoga igličastog ekrana izravnoga crtanja na vrpci.

  Začetke animacije u Hrvatskoj 1922. realizira snimatelj, redatelj i animator Sergije Tagatz (1898–1973) a međunarodni ugled ista postiže 1956. osnutkom Studija za crtani film Zagreb filma s darovitim pripadnicima estetski avangardna koncepta tzv. Zagrebačke škole crtanoga filma; u stagnantnom post-peaku rečene kreativnosti pak, a u sklopu produkcijske kuće Croatia film, djeluje autor prvih triju dugometražnih animiranih filmova na hrvatskom jeziku: Čudesna šuma (1986), Čarobnjakov šešir (1989) i Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1997) – Milan Blažeković (1940–2019).

  

  Pritom potonji kao ekranizacija iznimnog predloška, „stožernog, ponajvažnijeg, inicijalnog domaćeg dječjeg romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića ultimativne paradigmatske spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić“ (https://www.filmovi.hr/index.php?p=article&id=3574) načima mnoga pitanja; prvenstveno ono o odluci tvorca da antropomorfizira/zoomorfizira ljudske likove romana u životinjski svijet miševa i štakora (što na um namah priziva hamelinskog svirača, ali i brojne naslove napučene animiranom im mišjom subraćom – od paradigmatskog Mickeya Mousea ili Tomovog Jerryja iz serijalne franšize dvojca Hanna-Barbera – kao dva ultimativno prepoznatljiva svjetska  miša, sve do onog ratatouilleovskog ili Stuarta Malog, primjerice).

  Navedeno se može opravdati pretpostavljenom bliskosti ciljane publike s basnoliko-animalnim prosedeom književnosti te jednako tako pokretnih slika, odnosno upravo rečenim Mickeyem Mouseom kao neprikosnovenim prototipom diznijevskog uzora crtača druge generacije Zagrebačke škole, kojoj nesporno pripada i sam Blažeković, kao i golom činjenicom da autor osobno gaji empatijsko-alegorijsku sklonost izražavanju putem životinjske nam subraće – počesto upravo shvaćajući njihovu nepravednu potlačenost (kanalizirano kratkim mu naslovima Ples gorila ili Kolekcionar; time nenamjerno evocirajući Hoffmanovu pjesmicu o lovcu i zecu Die Geschichte von dem wilden Jäger unutar ikonične moralizatorske zbirke Janko Raščupanko (Struwwelpeter, 1845)).

  

  Novi val pitanja koja ekranizacija podiže svakako su i ona koliko i u kojoj mjeri s pažnjom i obazrivošću film, a da ne bi nanio nepovratnu duhovnu štetu recipijentu, rekonstruira prirodu književnoga djela odnosno kako odražava razumijevanje adaptacije – regresira li svojim transponiranjem u jednoznačnost ili joj dodaje nove perspektive i značenja vlastitim kreativnim izborima – tehničkim i svim drugim, toliko evidentno simultano jukstapozicioniranima ali i disparatnima od originala.

  Nastao 1997., kad i neka od najvećih, najmoćnijih, kultnih djela svjetske animacijske umjetnosti – od boga animacije Miyazakija i njegove Princeze Mononoke (Mononoke-hime) (umjetnički ekspresivnog remekdjela o srazu duha divljine i prirode s progresivnim civilizacijskim napretkom) do Rusalke (ekspresivne, fluktuirajuće i nadasve impresivne adaptacije istoimenih Puškinovih i pjesme i drame) gigantske osobnosti i majstora zapanjujuće intenzivnih, prekrasnih i složenih/kompleksnih interakcija Aleksandra Petrova (iznimno rijetkom superimpozicijskom tehnikom, pastelnim uljanim bojama, koristeći vrhove prstiju umjesto kista, slika na različitim staklenim pločama postavljenima na više razina), u godini kad se s umjetničkim radovima opraštaju neki od najeminentnijih svjetskih animatora (Lotte Reiniger, Václav Bedřich, Ivan Aksenchuk) dok drugi još nisu ni stupili na scenu (Tomm Moore, Tsuneo Goda, kao uostalom ni domaće mlade nade Maida Srabović, Lucija Mrzljak, Petra Balekić), naslov Čudnovate zgode šegrta Hlapića pokazuje svojevrsnu zastarjelost – iako ne bez navlastita šarma, te koja je trijezno kapacitirana aproprijacijski iznjedriti vrlo navlastitu verziju nadasve intrinzičnoga domaćeg the pikarskoga romana ceste i ruralna krajolika ali i kekecovske dobre volje, o dječaku malenom kao lakat, veselom kao ptica, dobrom kao sunce.

  

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 28. lipnja 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić