Hrabra i emocionalno suzdržana drama o zabranjenoj ljubavi
72. Pulski filmski festival, 10. - 17. srpnja 2025.: Zečji nasip, red. Čejen Černić Čanak, Hrvatska, Litva, Slovenija, 2025.
-
.jpg)
Nimalo prvoloptaški, emocionalno prožimajući i zreo, no pomalo plah i ziheraški odmjeren u svom tretmanu zabranjene ljubavi između dvojice homoseksualnih mladića u ruralnoj Hrvatskoj, film Zečji nasip redateljice Čejen Černić Čanak ipak uspijeva doprijeti do hrvatske javnosti koja kroz medij filma može empatički reagirati na različite oblike diskriminacija i nasilja s kojima se danonoćno suočavaju LGBTIQ+ osobe.
Radnja priče, smještena u selima uz Kupu kojima prijeti poplava, poglavito prati Marka (Lav Novosel) koji napušta fakultet ne bi li se vratio rodnoj grudi kako bi podržao svoju obitelj. Kao nesluteći kralj u šahovskom meču, sam se smješta u pat-poziciju očekivanih stereotipnih patrijarhalnih obrazaca – tu je da kao drugi najstariji muškarac u obiteljskoj lozi pomaže ocu u njegovoj automehaničarskoj radionici, brine se za vanjsku domenu kućanstva, trenira za seosko natjecanje u disciplini obaranja ruku i osvaja srce djevojke Petre (Franka Mikolaci). Svoj je život naizgled savršeno utiskao unutar kalupa socijalnih normi i unutar njih uspješno funkcionira do susreta sa Slavenom (Andrija Žunac) koji ga zanosi u vrtlog mješovitih emocija. Do druge polovine filma nije moguće točno razaznati kakva ih nevidljiva sila odvaja jedno od drugog pa tek kasnije saznajemo da su ih prije koju godinu zatekli u ljubavnom klinču, zbog čega roditelji Slavena izbacuju iz kuće, što onda rezultira njegovom promptnom selidbom u Berlin, bez mogućnosti pozdrava s Markom.
.jpg)
Iako redateljica gledatelja dobro drži u žišku neizvjesnosti oko Markove i Slavenove dijeljene prošlosti koja je osjetno bolna, manjak možda privlačnosti, sjetnosti ili prisutnosti bilo kakvih jačih vezivnih osjećaja među likovima čini otkrivanje njihove homoseksualnosti i romantične prepletenosti gotovo antiklimaktičkom. Dok su njihovi zajednički trenuci ocrtani nekakvim prgavim, pubertetskim šarmom i grubijanskim smicalicama nalik skladnom platonskom odnosu najboljih prijatelja, intimniji trenuci i njihova zajednička ranjivost upadaju u jednako ograničavajući raster patrijarhata koji im ne dopušta prijeći tu granicu emotivne zakrčenosti koja nadvlada trenutke romanse. Unatoč tome što bi se dalo argumentirati da film daje vjeran prikaz njihovih, kroz društvene konvencije usađenih, vlastitih limita o tome kakvi muškarci trebaju biti i koliko prema van smiju iskazati svoju krhkost, baš bi ti trenuci bliskosti trebali biti igralište za njihove začahurene želje za nježnošću, dodirom i srećom. Takvu familijarnost među protagonistima možemo vidjeti tek prvi put u filmu u sceni njihovog snošaja koja u treptaju oka prenosi taj nužan dojam njihove povezanosti i razmjene nježnosti koje si tijekom čitavog odvijanja radnje filma rijetko dopuštaju.
Premda noviji gej filmovi u režiji gej redatelja poput nagrađivanih The Summer with Carmen ili Rotting in the Sun tendiraju dosta vizualno raskošnim i sirovim prikazima putenosti koje su pornografski režirane, suptilnost i raslojavanje lagodnih niti seksualnih senzibilnosti osvježavajući je doprinos ovog filma u moru hiperseksualiziranih romantičnih saga koje ponekad svoje likove prikazuju površno i isključivo kroz prizmu njihovog odnosa prema seksu. Njihova ljubavna priča u usponu ponovno se prekida Slavenovim odlaskom za obećanu gej meku Berlin, no ovog puta, poput voda Kupe, vidljivo bujaju i osjećaji među njima pa se, sjedinjeni u zagrljaju, teškog srca rastaju. Tako za kraj ipak dobivamo još jedan konačni, rijetki moment intimne prisnosti između Marka i Slavena koja njihovim protkanim pričama daje prijeko potrebnu dimenziju strasti. Film završava u maniri velike svote gej filmova: nesretno za zaljubljene – što nije nešto što bi se smjelo zamjerati kreativnoj odluci redateljice i scenarista, no šteta je u kontekstu hrvatskog, i onda sukladno tome i svjetskog filma da, u valu gej afirmativnih filmova s fabulama koje sretno završavaju. No, na Zečji nasip moglo bi se gledati kao jedan od vrlih, čak i vizionarskih početaka suvremenoga gej filma na Balkanu koji će mnogim drugima služiti kao odskočna daska za gradnju novijih narativa oko života LGBTIQ+ osoba. Bez, primjerice, Finih mrtvih djevojaka, koje također zaslužuju svoje kritike, ne bi ni film Černić Čanak uspio zadobiti zasluženu pažnju one publike koja teži realističnim prikazima seksualne manjine koja je u Hrvatskoj i dalje znatno obezvrijeđena i čija su izborena prava uvijek na tankoj granici isklizavanja.
.jpg)
Usprkos tomu što se u središtu pažnje nalazi romantična priča između dvoje mladih gejeva koji se žele slobodno voljeti, najljepši narativni tretman dobivaju druge priče koje se granaju iz bogatih emotivnih odnosa Slavena i Marka s drugim likovima u filmu. Tako je Markova mekoća i čuvstvenost prema njegovom mlađem bratu Fići (Leon Grgić), koji ima Downov sindrom, jedan od najuspjelijih dijelova redateljičinog pristupa pripovijedanju i karakterizaciji likova. Ono što je tako prekrasno u njihovom odnosu jest dojam konekcije likova koji si u svakom zajedničkom kadru pokazuju uzajamno razumijevanje i poštivanje, neovisno o tome što su njihovi svjetovi različiti. Jedna od vrlina filma jest i to što Fićo kao osoba s Downovim sindromom ni u kojem trenutku ne upada u ableističke narativne klopke koje bi ga prikazale kao potpuno nesuvislu, nesamostalnu figuru kojoj treba spašavanje i milost drugih likova, nego Fićo često i sam bude agens koji povezuje likove i pokreće dramaturgiju filma. Marko i Fićo upotpunjuju jedno drugo i otkrivaju dubinu svojih likova u interakcijama koje daju lagodnost i toplinu inače surovoj drami o odrastanju.
Odnos koji doživljava svoj razvitak je i odnos Slavena s njegovom isprva hladnom majkom Alenkom (Alma Prica) koji iz osjećaja međusobnog otuđenja i netrpeljivosti postepeno postane podržavajući. Slavenova majka doživljava transformativni zaokret iz kojeg shvaća da nakon muževe smrti može zauzeti vlastiti stav prema svom djetetu, staviti svoju ljubav prema Slavenu na prvo mjesto i osloboditi se pritom induciranog srama dogmatične sredine jer joj je sin homoseksualac. Nakon što je bila sudionica u Slavenovom istjerivanju iz doma, naposljetku se zauzima za njega i pokazuje ozbiljno sazrijevanje i karakterni napredak lika. Sam lik Alenke ključan je prikaz nadvladavanja roditelja nad vlastitom homofobijom i baš zbog toga djeluje i kao moralna pouka, ali i tračak nade da je samo prihvaćanje nečijeg autentičnog ja potrebno kako bi se bilo koja osoba osjećala ugodno u svojoj koži i osjetila potrebnu ljubav.
.jpg)
Kada je riječ o patrijarhatu, redateljica ga vješto ocrtava kroz sporedne likove koji djeluju kao zaštitnici tradicionalnog i održavatelji reda nuklearne obitelji. U tomu se ističu Markovi roditelji Vanča (Tanja Smoje) i Franjo (Filip Šovagović) koji na svojstvene načine guraju Marka u patrijarhalni koordinatni sustav. Njegov ga otac trenira kao obarača ruku i kao svoju produženu ruku u automehaničarskoj radionici, strogo mu i mačistički pristupa te se minimalno investira u njegov emocionalni život. Nejasno je koliko su te karakteristično muške (pre)okupacije zapravo Markov izbor a koliko očevo sputavanje Markovih ambicija, pa ostaje na spekulaciju što je od tog Markovog ja uopće ostalo i koliko se on asimilirao očevim uvjerenjima. Čak je Markovo napuštanje fakulteta da bi zauzeo što značajniju ulogu u obiteljskom poretku nešto o čemu ima malo govora, pa se postavlja i to pitanje koliko je takva promjena u Markovoj obitelji na neki način bila i dobrodošla.
Markova se mama pak iznimno upliće u njegove odluke i zaslužna je za Slavenov egzil kako bi zaštitila svoje dijete od negativnih posljedica govorkanja ruralne sredine. Najgorkija je zagovaračica Markovog uokvirivanja unutar obiteljske strukture i potencira njegovu vezu s Petrom ne bi li ga taj heteroseksualni odnos spasio od izvrgavanja seoskom ruglu. Ona je ta koja se i fizički obračunava s Markom, tukući ga što se nalazi sa Slavenom i što time istupa iz heteronormativnih obrazaca koji su mu oni kao roditelji postavili.
Iako sam topos pokupskog sela djeluje kao kakav beznadni patrijarhalni omotač iz čijeg se ljepljivog premaza teško izbavlja, Černić Čanak uprizoruje patrijarhat i kroz Vanču kao arhetip žene-saveznice patrijarhata koja ga unatoč štetnosti po nju podriva i koja kroz djelovanje na druge ženske likove, Alenku i Petru, perpetuira patrijarhalne obrasce na sve oko sebe i ponajviše na Marka. Nažalost, ona do posljednjih kadrova filma ne priznaje kardinalne greške svog ponašanja, dok Franjo, za razliku od nje, nakon Markove erupcije gnjeva zbog homofobnih komentara koji eskaliraju u tučnjavi, žali za svojim postupcima prema Marku, pokušava ga pronaći nakon svađe i govori mu da ga prihvaća jer mu je sin. Makar ta završnica filma, koja se odvija u autu između Marka i Franje, nije odjeknula kao neko potpuno razrješenje fabule kojom bi se Marko najzad osjećao emancipirano kao gej osoba koju roditelji bez premca prihvaćaju, u zraku je ipak ostala dvoznačna očeva izjava koja treperi kao svjetionik u magli, s nadom da kroz Franjino prihvaćanje za Marka ipak postoji bolje sutra u kojem će možda dobiti to priznanje roditelja koje mu treba.
.jpg)
Film je uz sve navedeno hrabar politički istup koji ne pojeftinjuje borbu LGBTIQ+ osoba i koji prikazuje jedan segment težine života seksualne manjine zbog homofobije i transfobije koju doživljava. Zato se u Marku i Slavenu univerzalno mogu pronaći svi koji su doživjeli neki oblik obespravljenosti samo zato što odabiru živjeti protiv nametnutih patrijarhalnih doktrina. Film ima neke slijepe pjege u naraciji koje je odvlače na manje produktivne narativne zaključke, no on je i dalje, protivno tuzi kojom je opterećen, umješan prinos hrvatskoj kinematografiji kojoj nedostaje ovakav zreli i savjesni pristup temi homoseksualnosti s kojom rijetko da se itko u konzervativnom hrvatskom miljeu usudi baviti. U jeku jačanja desnice i kontroverzne zabrane povorke ponosa u susjednoj Mađarskoj koja je članica pro-LGBTIQ+ Europske unije, film ima još veći značaj.
Film, usprkos raspletu, za sobom ostavlja osjećaj nade da prenošenjem priče o ljubavi koja se bori protiv svih društvenih normi, unatoč svemu postoji mogućnost za promjenu do koje se dolazi postepeno. Ovaj je film, svakako, jedan od brojnih zupčanika koji pokreće prijeko potrebni boljitak u smjeru ravnopravnosti LGBTIQ+ osoba u hrvatskom društvenom stroju. Na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu nagrađena su oba glavna glumca; Andrja Žunac Zlatnom Arenom za ulogu Slavena, a Lav Novosel Brezom za najboljeg debitanta za ulogu Marka.
© Leopold Rupnik, FILMOVI.hr, 24. srpnja 2025.