Festival je spašen, i to je najvažnije

32. Dani hrvatskog filma, 15. - 21. svibnja 2023.

• 
  
  Stalna na Danima hrvatskog filma samo mijena jest. Tom parafrazom znane izreke grčkog filozofa Heraklita Mračnog iz Efeza, koja je u izmijenjenom obliku poznata i kao uvodni stih iz pjesme Mujezin Petra Preradovića, mogu se najpraktičnije i najsažetije opisati česte promjene koje doživljava najstariji filmski festival pokrenut u samostalnoj Hrvatskoj. Otkad je Hrvatsko društvo filmskih kritičara kao jedan od suutemeljitelja i dugi niz godina glavnih organizatora manifestacije spletom okolnosti posustalo u organizaciji festivala, a možda ponajviše otkad je filmska kritičarka i nekadašnja umjetnička ravnateljica Dana Diana Nenadić zaključila da joj je dosta neprekidne borbe s vjetrenjačama oličenima u svima koji bi festival trebali sufinancirati ali to čine vrlo nerado i ponekad s figom u džepu – na jednak način na koji se odnose i prema sudjelovanju u organizaciji manifestacije, Dani su počeli intenzivno mijenjati organizatore i lokacije održavanja. Posljednjih nekoliko godina na sudbinu festivala utjecala je i pandemija koronavirusa, pa se isprva činilo da bi silom prilika reducirani Dani s Hrvatskim filmskim savezom, kojeg je tada vodio Matko Burić, mogli predstavljati put do rješenja i u godinama koje slijede. No gospodin Burić imao je ponešto drugačije zamisli, koje se nisu preklapale sa stavovima ostalih suorganizatora, te su se Dani u jednom trenutku našli u slijepoj ulici. Kormilo su tada odlučili preuzeti Studentski centar u suradnji s Društvom hrvatskih filmskih redatelja, te smo ove godine s njima kao glavnim organizatorima svjedočili formalno novom a suštinski većinom starom konceptu Dana hrvatskog filma. Oni su se u svom 32. izdanju održali u prostorima Studentskog centra, odakle je festival nekad i krenuo te s kojima ga se najviše i povezuje, i barem na formalnoj razini projekcije i programi koji su se najvećim dijelom održavali u kinu Studentski centar i u njegovu predvorju asocirali su na nekadašnja vremena. Te asocijacije nisu bile negativne – naprotiv, a uz napomenu kako je najvažnije da je festival spašen, možda se novi stari koncept pokaže kao ako ne dobitno, a ono barem dovoljno dobro rješenje i u godinama koje slijede.

  Gledano u cjelini, tijekom protekle 32 godine Dani hrvatskog filma su svakako ispunili svoju svrhu, ponekad u većoj a ponekad u manjoj mjeri, ovisno o onima koji su preuzimali organizaciju manifestacije. Kad bi se na čelu organizacijskih timova našli izrazitiji profesionalci, poput agilne, ugledne i nagrađivane producentice Zdenke Gold, ili poput osoba iz Hrvatskog filmskog saveza kakva je spomenuta Diana Nenadić, manifestacija je dobivala na kvaliteti, posjećenosti i općenitoj vidljivosti, odnosno na intenzivnijoj prisutnosti u medijima. Kad su se, pak, Dani organizirali od strane ne osobito motiviranih timova i njihovih šefova, onda su nekako ostajali u sjeni i dalje od medijske prisutnosti. Prethodnih nekoliko godina festival nije uživao ugled kao nekad, osobito tijekom prvog desetljeća odnosno desetljeća i pol postojanja. Razloga za to je mnogo – od određenih organizacijskih slabosti te koncepcijskih vrludanja, do toga da je u međuvremenu pokrenuto više specijaliziranih odnosno na konkretne segmente filmske produkcije usmjerenih festivala. Takvi su primjerice ZagrebDox i Liburnia Film Festival, na kojima se svake godine prikazuju i vrednuju i domaći dokumentarci, ili pak Zagreb Film Festival na kojem se u programu Kockice također svake godine prikazuju i nagrađuju domaći igrani filmovi kratkog metra i recentne produkcije. Dani su svakako potrebni i imaju svoju svrhu, premda im se osim zbog nedostatka jasnije, trajnije i promišljenije koncepcije može prigovoriti i zbog pretjeranog oslanjanja na državne jasle, odnosno dijelom s tim povezane nedovoljne probitačnosti i nedostatka smisla za reklamu tj. samoreklamu. No, Dani su itekako važni kao manifestacija za dokazivanje kapilarne opstojnosti i vitalnosti hrvatske kinematografije. Jer, gdje bi se inače ukazala prilika za gledanje svih tih igranih, dokumentarnih, animiranih, eksperimentalnih i namjenskih filmova kratkog i srednjeg metra, baš kao i glazbenih spotova realiziranih ponekad i u gerilskim uvjetima tijekom godine dana?

  

  I ove su godine Dani hrvatskog filma u svim kategorijama ponudili po nekoliko iznadprosječno uspjelih a ponekad i razmjerno dojmljivih ostvarenja. Tročlani žiri, u kojem je pored glumice Nine Violić i producentice Mirte Puhlovski, suautorice nagrađivanog dokumentarca Veće od traume, sudjelovao i autor ovog teksta, nastojao je u svim festivalskim segmentima izdvojiti i vrednovati ona djela za koja je većinom konsenzusom a ponekad i prijateljskim uvjeravanjem smatrao da zavrjeđuju nagrade ili barem afirmaciju, u smislu ukazivanja na neke vrijednosti i vrline njihovih izvedbi. Grand Prix je jednoglasno dodijeljen dokumentarno-eksperimentalnom filmu Horror Vacui Borisa Poljaka, koji je početkom travnja na 19. ZagrebDoxu nagrađen Malim pečatom za najbolji kratki film. Naslov filma na latinskom doslovce znači strah od praznog prostora ili od praznine. No to je zgodna igra riječi, jer ono što gledamo u filmu nameće nam strah od ispunjenog prostora. Ono što najvećim dijelom ispunjava prostor u filmu jest vojska – od američkog nosača zrakoplova preko britanske kraljevske vojske koja jašući na konjima prolazi na nekoj svečanosti, do francuskih i ruskih vojnika na skupovima. Reklo bi se da je film odgovor na aktualnu situaciju s rastućom militarizacijom u čitavom svijetu, na tjeskobu koju svi svakodnevno osjećamo. S druge strane, upravo taj prazni prostor, od kojeg bismo prema naslovu trebali osjećati strah, u filmu donosi smirenje – u kadrovima površine mora na kojoj plivaju galebovi, pa i pred kraj u kadrovima ceste na kojoj automobil jednog ljetnog dana ispunjenog jarom zahvaljujući tehnici snimanja jakim teleobjektivom kao da nestaje.

  Među segmentima koji su dokumentarni, umetnut je i jedan dijelom priređeni segment. U njemu konceptualni umjetnik Siniša Labrović figurira kao američki vojnik na fiktivnoj kontrolnoj točki američke vojske u današnjem Berlinu, na lokaciji na kojoj se nekad nalazio Checkpoint Charlie. I ova intervencija je vrlo efektna. Horror Vacui je dokumentarno-eksperimentalni film, a to je forma kojoj je Boris Poljak trajno posvećen, među ostalim i u djelima Splitski akvarel i Oni samo dolaze i odlaze. Tu je motiv mora, odnosno morske površine koja titra u jari, motiv koji film izravno povezuje sa Splitskim akvarelom, a samo more i s filmom Oni samo dolaze i odlaze. Reklo bi se da je more kao motiv autoru itekako važno. Poljak i u ovom filmu kao da dijelom istražuje mogućnosti teleobjektiva za snimanje kadrova posebnog ugođaja, pa i poetike. Kao i njegovi raniji filmovi, i ovaj je promatrački; u njemu se na posebne načine bilježe zatečena stanja i slike. Na idejnoj razini Horror Vacui je nenametljivo ali jasno angažiran film, a autor je imao tu nesreću, ili pak u semantičkom smislu sreću, da materijal sniman prije početka ruske invazije na Ukrajinu više od godinu kasnije dobije novu značenjsku razinu u kojoj se ogleda i razina antimilitarističkog pa i antiratnog angažmana. No ostaje dojam i da se autor pomalo počinje ponavljati, jer neki kadrovi kao da su posuđeni iz Splitskog akvarela.

  

  Nagrada za najbolju režiju pripala je Josipu Lukiću i Klari Šovagović, autorskom paru humorne egzistencijalne drame Nije zima za komarce. Lukić potpisuje i scenarij i glazbu, a s diplomiranom kulturnom antropologinjom i aktualnom studenticom filmske montaže Klarom Šovagović i montažu filma u kojem tumači glavnu ulogu. On je mladić na pragu srednjih godina, a u jeku pandemije krajem 2021. godine dane većinom u izolaciji provodi u zagrebačkom stanu svoje majke, uz obavljanje posla od kuće i povremeno druženje s prijateljima. Oni ga dijelom posjećuju a dijelom s njim komuniciraju Skypeom i mobitelom, te se čitava priča filma koji traje 29 minuta svodi na fragmente njegovih razgovora s prijateljicama i prijateljima. Pritom je režija prilično vješta, jer se prostori stana optimalno opisuju i koriste, za što zasluge pripadaju i kameri Tina Ostrošića. Nije zima za komarce je film stanja a ne zbivanja, a autori efektno i prilično uvjerljivo nizanjem isječaka iz svakodnevice dočaravaju egzistencijalna stanja protagonista i njegovu osobnost u širem smislu. Nagrada za najbolji scenarij otišla je u ruke Šimuna Šituma, scenarista i redatelja drame Sprovod, u kojoj utjelovljuje i najvažniju ulogu. On tumači mladog Marija koji jednog vrućeg ljetnog poslijepodneva ocu Brunu pomaže odraditi sve potrebno za ispraćaj njihova preminulog djeda i oca. Dok hodaju prema jednoj splitskoj mrtvačnici i dok presvlače pokojnika, otac i sin razgovaraju o mnogočemu – među inim i o pokojniku, o odnosu drugih članova obitelji prema njemu, o tome kako ga što doličnije ispratiti, ali i o načinu na koji otac želi sačuvati uspomenu na svog oca. Zbivanja u filmu odigravaju se u sugerirano realnom vremenu, ozračje ljetnog popodneva sugestivno je dočarano, kamera Rina Barbira dosta je atmosferična, Stojan Matavulj uobičajeno je uvjerljiv kao pomalo grub običan narodski čovjek, zgodno se naznačuju i relacije među članovima šire obitelji, a odnos dvojice protagonista koji se suočavaju sa smrću bliske osobe dočaran je dovoljno zanimljivo i u određenoj mjeri sugestivno, koliko dopušta trajanje od 22 minute.

  

  Glumačke nagrade ravnopravno su dodijeljene srbijanskoj veteranki Gorici Popović za sporednu ulogu u drami Badnjak Jakova Nole te Karli Brbić za glavnu ulogu u studentskom filmu Moj Nikola Martine Marasović. Potonje ostvarenje ima prilično intrigantan zaplet, s naglašeno religioznom mladom Karlom koja se upravo udaje za mladića Nikolu – ljubav njezina života, kojeg tumači Roko Sikavica. Karla je svoju nevinost čuvala za prvu bračnu noć, kako grubo i pomalo agresivno na piru pred svima obznanjuje njihov zajednički prijatelj, no sad kad je kucnuo trenutak stupanja u seksualni odnos s Nikolom, muče je nesigurnost i ozbiljne sumnje. Želeći ih otkloniti, ona se najprije pokuša posavjetovati sa svećenikom, kojem je međutim važnije uživanje u jelu i pilu, a onda dođe na radikalnu ideju. Umjesto nje, s Nikolom će prve bračne noći spavati njezina najbolja prijateljica i kuma koju interpretira Aneta Grabovac, a Karla će u apartmanu iz prikrajka to promatrati. Takva priča svakako jest prilično intrigantna, no naposljetku ostavlja dojam neuvjerljivosti, jer nije lako prihvatiti da bi djevojka kakva je Karla ono za što se čuvala i usrdno molila Bogu naposljetku ugrozila zbog vlastitih slabosti, kao ni da bi Nikola bez pitanja i tek s podignutom obrvom umjesto sa svojom novopečenom suprugom završio u krevetu s njezinom kumom.

  Da bi takav njegov čin bio uvjerljiviji, bilo je potrebno malo poraditi na njegovu karakteru i sugeriranju mogućnosti da je takvo što s njegove strane moguće. Neuvjerljivosti preokreta u završnici pridonosi i odveć ukočena gluma Roka Sikavice, koji je stalno drven i šutljiv, i odaje dojam da je lik kojeg tumači slabić. Možda on to i jest, no tu se potencijalno otvaraju brojna pitanja u vezi odnosa Nikole i Karle. Nju odlično, s mnogo nijansi i uvjerljivih emocija te uz efektno sugeriranje nesigurnosti i pomaknutih psihičkih stanja interpretira Karla Brbić. Roko Sikavica je pomalo nezainteresiran i odsutan i u liku unuka koji u Badnjaku Jakova Nole tog Badnjaka iz naslova u staračkom domu posvećuje svoju staru baku. Ona je boležljiva žena koja teško hoda i tijekom unukova boravka ne ustaje iz kreveta, k tome je i sklona alkoholu, a sjajno je utjelovljuje Gorica Popović. Njezina baka ne samo što govori pogođenim i vrlo tečnim zagrebačkim govorom, sa svim pravim izrazima i naglascima, nego je i žena koja se u odnosu prema svom gotovo pola stoljeća mlađem unuku doima kao osoba mlađeg i čvršćeg duha. Svakako, unuk je opterećen određenim obiteljskim i intimnim problemima, koji usput bivaju naznačeni, no u tumačenju Roka Sikavice frustriranost tim problemima oslikava se tek kroz neartikulirano gunđanje i sugeriranje da na leđima nosi ozbiljan teret. U takvom odnosu snaga, Gorica Popović glumački Roka Sikavicu pojednostavnjeno kazano jede za doručak, suvereno nad njim dominira i bez suvišnih riječi i gesta još jednom demonstrira kako je manje uvijek više.

  

  Nagrada za najbolju montažu pripala je eksperimentalnom filmu Mjesta koja ćemo disati Davora Sanvincentija, koji je prikazan i u Regionalnoj konkurenciji ovogodišnjeg ZagrebDoxa. Posrijedi je vrlo poetičan vizualni esej u kojem autor dojmljivo snimljenim prizorima te njihovom preciznom i promišljenom montažom očuđava i gotovo hipnotizira gledatelje, dok bogatstvo njegove imaginacije i izabrani pejzaži podjednako impresioniraju. Nagrada za najbolju fotografiju i Posebno priznanje dodijeljeni su dvama dokumentarcima. Bojana Burnać nagrađena je za efektnu fotografiju u vrlo uspjelom doksu Mlungu – Bijeli kralj Davida Lušičiča, životnoj priči neobičnog protagonista Branimira Orača, iza kojeg je pet godina robije u Južnoafričkoj Republici. Orač je u zatvor dospio zbog krijumčarenja 230 kilograma kokaina na teretnom brodu na kojem je tada plovio, a autor ga prati dok se nakon izlaska na slobodu pokušava snaći u normalnom životu. No normalno je u njegovu slučaju relativan pojam, jer je Orač prilično autodestruktivan tip koji pomišlja i na samoubojstvo te koji razmišlja o vraćanju na put kriminala. Posebno priznanje pripalo je ambicioznom dokumentarcu Vitić pleše autora Borisa Bakala, još jednom filmu kojeg je mogla pogledati publika ovogodišnjeg ZagrebDoxa u programu Stanje stvari. Film Bacača sjenki Borisa Bakala nastajao je punih 20 godina, a izvorno je zamišljen kao interdisciplinarni projekt obnove zajedničkih prostora stambenog bloka Narodne banke na adresama Laginjina 7 i 9 u Zagrebu, u zgradi koju je projektirao glasoviti arhitekt Ivan Vitić. Taj se projekt ubrzo pretvorio u aktivističko djelo Borisa Bakala, u borbu njega i nekolicine stanara zgrade ne samo za obnovu i spas arhitektonskog remek-djela, nego i za opće dobro – zalaganje za koje je danas zapravo posve nestalo ili u najboljem slučaju predstavlja endemsku pojavu. Bakalov film nije bez mana, dramaturški je povremeno neuredan i mjestimice nefokusiran, ali valjalo je nagraditi autorovu dvadesetogodišnju posvećenost projektu i tzv. malim ljudima koji ga okružuju u stanovima i na terasama Vitićeva nebodera. Neki od tih ljudi su u međuvremenu preminuli, no i oni su barem posthumno dobili određenu zadovoljštinu.

  

  Napokon, animirana konkurencija na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma bila je najkvalitetnija i kakvoćom najujednačenija, a žiri je nagradom za najbolju glazbu ovjenčao dva filma na kojima je kao skladatelj surađivao Vjeran Šalamon. Riječ je o filmovima Čopor ili stado autorice Lune Strmotić i po mišljenju potpisnika ovog osvrta osobito uspjelom Ispod maske autora Dariana Bakliže. Potonji film nudi zreo, promišljen, zaokružen i jasno ali opet nenametljivo angažiran pogled na vršnjačko nasilje, na ono čemu svakodnevno svjedočimo u sve većem broju, osobito u kontekstu nedavnih tragičnih događaja u Srbiji.
  
  © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr, 7. srpnja 2023.

Piše:

Josip
Grozdanić