Žena kao nespoznatljiv kantovski noumen, prokletstvo ili blagoslov perpetualne mladosti, obvezivanje ili samovanje u vezama, kao i arhaični čar prohujalih vremena stavke su koje nam u pseudoznanstvenoj fantasy-melodrami Bezvremenska Adaline s manje ili više uspjeha podastire redatelj Lee Toland Krieger. Centralna junakinja djela privilegirana je ili možda osuđena misterioznim neobjašnjivim nestarenjem te iako ima više od stotinu godina, zarobljena u tijelu 29-ogodišnjakinje. Motiv besmrtnosti, stanja oslobođenog od starenja i uništenja, oduvijek je intrigantna i obrađivana tema – od drevno-religijskih ritualnih vjerovanja preko srednjovjekovnih alkemičarskih eliksirnih pokusa do legendi koje se tiču konkretnih multivremenskih preživljavaoca – Nicolasa Flamela ili grofa Saint-Germainea, primjerice.
Tako je i Kriegerova Adaline (scenarij Salvadora Paskowitza i J. Mills Goodloea) zapela u vremenu i po svemu sudeći, postala imuni immortalitas. Naime, mnoge sličnosti dijeleći s protagonisticom bajke Ogledalo Grozdane Olujić u kojoj mlada ljepotica izricanjem želje za vječnom mladošću i ljepotom u čarobno ogledalo postaje trajni (i nesretni) lutalac vremenom, i Adalinino jednako nezavidno stanje prvenstveno je ono psihičke naravi – egzistencijalno breme u kojem svi voljeni oko nje nestaju neminovnošću prolaznosti. No, kako Krieger svoju junakinju isuviše ne opterećuje socio-kulturološko-političkim mijenama, reducirajući je radije na romantični (i posljedično hladan i paradoksalno beživotan) subjekt, ona postaje svojevrsna vampirica, lamija, noirovska femme fatale, žderačica muškaraca s nekoliko veza većih od života koje pak stoga mlakom i nedovoljno romantičnom (u romantičnom filmu) čine onu aktualnu, što je postupak zbog kojeg u ljubavnom aspektu djela redatelj nema peak nego neminovno podbacuje (a svakako nema ni Malleova kapaciteta za razradu teško-emotivnog trokuta na relaciji fatalna žena-otac-sin (Požuda (Damage), 1992)).
Pokušavajući naime svoju Adaline prikazati zatvorenom, povučenom i melankoličnom, zapravo osamljenom i posljedično načitanom i visokointelektualnom individuom zbog vlastite sudbine, upravo je poradi prije navedenih odluka u provedbi izazvao kontra-efekt, kreirajući pretenciozan i eklatantan wannabe magijsko realističan chick-flick, nesporno rafinirane vizualnosti i retro-starinskoga štiha, aluzivne sublimirane slikovitosti i vintage sjetnog i otmjena glamura makeupa, frizura, tekstura kostimografije i cjelokupnog dizajna koje nažalost postaju puke efemeralije u kontekstu nedostatnog, nedorađenog a svakako i neuvjerljivog sadržajnog.
U interpretaciji pomalo nesimpatičnog naslovnog lika Blake Lively prilično je uspješna, poglavito kao staložena 107-godišnja no mladolika majka svojoj ostarjeloj kćeri (Ellen Burstyn), intrigantna u ponovnom susretu s bivšim ljubavnikom (Harrison Ford) ili pak diskretna kao skromna knjižničarka koja od zanimljivog udvarača (Michiel Huisman) prima zgodan buket cvijeća – onaj od knjiga s cvjetovima u naslovu – Bijeli oleandar Janet Fitch, Daisy (Tratinčica) Miller Henryja Jamesa i Dandillion (Maslačak) Wine Raya Bradburyja.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 4. siječnja 2016.
