Najstariji festival na svijetu

Kratka povijest Venecijanskog filmskog festivala

• 
  
  Venecijanski filmski festival najstariji je filmski festival na svijetu, osnovan 1932. u sklopu Venecijanskog bijenala, a već 1934. postaje godišnji. Osnivač je bio predsjednik Bijenala grof Volpi di Misurata, prema kojem je kasnije ime dobio kup Volpi, nagrada za najboljeg glumca.
  Prva projekcija bila je održana 6. kolovoza 1932., bio je to film Dr. Jekyll and Mr. Hyde redatelja Roubena Mamouliana i to na terasi Hotela Excelsior na Lidu. Prvi festival nije imao žiri, ali su dodjeljene nagrade publike: osim nagrada za najboljeg redatelja, glumicu i glumca, zanimljive su tri nagrade za najzabavniji, najdirljiviji i najoriginalniji film.
  
   

  Od 1934 dodjeljuje se glavna nagrada: Coppa Mussolini te Zlatne medalje Nacionalnog fašističkog udruženja za zabavu. Prvi hrvatski sudionik Moste bio je Zvonimir Rogoz 1934. sa češkim filmom Ekstaza za koji se veže i prvi skandal Mostre, kada se Hedy Lammar pojavila potpuno gola na ekranu.

  Godine 1936. po prvi put se uspostavlja međunarodni žiri. Iste godine Oktavijan Miletić osvaja I nagradu u kategoriji amaterskog igranog filma s filmom Nocturno, a Maksimilijan Paspa IV nagradu u konkurenciji dokumentarnog filma za Zagreb kao središte sporta. Godine 1937. sagrađena je u rekordnom roku u modernističkom stilu festivalska dvorana Palazzo del Cinema, rad arhitekta Luigija Quagliate, koja se koristi i danas. Godine 1938. Kup Musolini osvaja Leni Riefestahl sa film Olimpija, a Festival sve više postaje sredstvo fašistiško-nacističke propagande. Na posljednjoj fašističkoj Mostri održanoj 1942. Brončanu medalju dobio je dokumentarni film poduzeća Hrvatski slikopis Straža na Drini

  Venecija nakon rata

  
  
  Festival se obnavlja odmah  nakon Drugog svjetskog rata 1946, kada jedinu nagradu žirija novinara dobiva američki film Južnjak u režiji Jeana Renoira. Festivalsku palaču zauzele su za svoje potrebe savezničke snage. Godine 1947. Festival se održava ispred Duždeve palače i bilježi rekordnih 90.000 posjeta.
  
  1949. uvodi se nagrada Lav svetog Marka, a festival se definitivno vraća na otok Lido. 
  1960. godina pamti se po najvećem prosvjedu publike na ceremoniji dodjele nagrada. Umjesto očekivano filmu Roko i njegova braća Luchina Viscontija, nagrada je pripala ratnom filmu Prolaz preko Rajne Andrea Cayattea. Publika je zviždala tijekom cijele ceremonije dodjele i tijekom cijele projekcije pobjedničkog filma.
  Studentski prosvjedi i demostracije 1968. snažno su pogodile Festival u Veneciji, koji se tada još organizirao po Statutu iz doba fašizma. Od 1969. ukinute su nagrade, koje se vraćaju tek 1980., a 1973. 1977. i 1978. festival čak nije ni održan. Godine 1980. festival ulazi u mirnije vode i kontinuirano se razvija do današnjih dana. Godine 1984. Sindikat filmskih novinara pokreće Međunarodni tjedan kritike, koji se održava do danas.
  
  
   
  Hrvatski uspjesi u Veneciji

  Poslije Drugog svjetkog rata prvi hrvatski film nagrađen u Veneciji je dokumentarac Između dvije prozivke Obrada Gluščevića iz 1959., a 1963. i dokumentarac Skopje 63 Veljka Bulajića. Veliki uspjeh u Veneciji postižu hrvatski dječji filmovi: 1959. nagrađen je srednjemetražni Piko Srećka Weyganda, 1960. Izgubljena olovka Fedora Škubonje, a 1963. i Opasni put Mate Relje. U kategoriji animiranog filma u Veneciji su nagrađeni filmovi Jaje Vatroslava Mimice 1960. i Mrav dobra srca Aleksandra Marksa i Vladimira Jutriše 1966. Nakon 1991., u popratnim programima Venecije bili su filmovi Crvena prašina Zrinka Ogreste i Takva su pravila Ognjena Sviličića.
  
  © Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 2. siječnja 2017. 
  

Piše:

Zlatko
Vidačković