Preminuo Ante Babaja
-
Znameniti hrvatski redatelj i profesor emeritus Ante Babaja preminuo je 14. siječnja, u 83. godini.
Rođen u Imotskom 1927. godine, nakon završene srednje škole upisao je studij prava i ekonomije. U film ulazi zahvaljujući poznanstvu s Brankom Belanom i isprva radi kao asistent režije na filmovima Kreše Golika Plavi 9 (1953.) i Koncertu (1954.) Branka Belana. Babaja je redateljsku karijeru započeo kratkometražnim i dokumentarnim filmovima, a svoj debitantski dokumentarni film Jedan dan na rijeci snima 1955. godine. Najznačajniji predstavnik autorske kinematografije svoj prvi igrani dugometražni film, stiliziranu ekranizaciju bajke H.C. Andersena Carevo novo ruho, režira 1964. godine. Najpoznatiji film Breza, nastao na temelju lirske pripovijetke Slavka Kolara, režira 1967. godine. Još jednu adaptaciju književnog predloška, ovog puta Slobodana Novaka, Mirisi, zlato i tamjan snima 1971. Novaku se ponovno vraća 1980. te na temelju istoimenog kratkog romana Izgubljeni zavičaj snima hvaljeni film. Njegov posljednji dugometražni igrani film Kamenita vrata nastaju 1992. godine. U šezdesetima često snima dokumentarne i eksperimentalno-dokumentarne filmove te tako nastaju Tijelo (1965.), Čuješ li me ? (1965.), Kabina (1966.) i Plaža (1966.), 1970-ih nastaju još tri dokumentarca Čekaonice (1975.), Starice (1976.) i Čuješ li me sad ? (1978.).Ante Babaja je i osnivač filmskog odsjeka na ondašnjoj Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu (danas Akademija dramske umjetnosti), gdje je predajući filmsku režiju prenosio svoje iskustvo i ljubav prema filmu na mlađe generacije. Godine 1988. nagrađen je nagradom Vladimir Nazor za životno djelo.
Ministar kulture Božo Biškupić uputio je brzojav sućuti obitelji Ante Babaje, ističući da je njegovom smrću Hrvatska izgubila redatelja i filmskog autora koji je već za života zasluženo stekao reputaciju jednoga od neupitnih klasika hrvatskog filma. Njegova kreativnost nije ga napuštala ni u kasnim godinama, kada je pokazao kako se s jednostavnom filmskom tehnikom i skromnim sredstvima može napraviti vrijedan estetski ugođaj. Ispričavši priču o danu jednog umirovljenika u dokumentarističko-igranoj formi filma 'Dobro jutro', ostvario je subjektivnim metodama filmskog ostvarenja prikaz realnog života. Upravo taj njegov posljednji film dobitnik je Velike nagrade 16. dana hrvatskog filma, kao i nagrade Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara, koje ga je nagradilo i prvim Zlatnim Oktavijanom za životno djelo.