Pobjednički naslov 7. Zagreb film festivala i kanadski kandidat za Oscara, prvijenac je mladog rimbaudovskog čuda od djeteta (na kojeg, se baš kao i osebujnog Antonina Artauda, referira u imenu svog celuloidnog dečka Francoisa Arnauda), dvadesetogodišnjeg Xaviera Dolana, koji u Ubio sam majku biva i čudesni dječak i prokleti pjesnik, kreirajući - i opet rimbaudovsku, eksploziju boje, osjećaja i strasti, kao redatelj, scenarist (napisao ga je za svega tri dana, kao sedamnaestogodišnjak), glavni glumac i producent. Na tragu kompleksnih, kontroverznih kanadskih filmaša-vizionara poput Davida Cronenberga ili Guya Maddina, Dolan pokazuje nevjerojatnu zrelost i sigurnost; kroz turbulentan, intenzivan odnos majke i sina odnosno kompleksan odnos ljubavi i mržnje inteligentnog i buntovnog srednjoškolca Huberta (Dolan) i njegove samohrane majke Chantal (odlična low-key Anne Dorval), pripadnika srednje klase, prezentira polu-autobiografsku dramu o odrastanju. Na tragu moderne psihoanalize, prikazuje infantilnu iskrivljenu fiksaciju na majčinu sliku kao involutivno ponašanje; pri čemu majka i nadalje nesvjesno opčinjava, pa postaje ujedno i sigurno utočište, kao i opasnost od tlačenja skučena prostora i gušenja zbog pretjerana produživanja funkcije hraniteljice i vodiča, odnosno simultano i konstruktivan i destruktivan aspekt Geje, Here, Kali ili Isis.
Glatko tekuća naracija kod Dolana se gradi nizom histeričnih konflikata među dvama karakterima; prenoseći nam osobne autorove tankoćutnosti, bujnu imaginaciju zanesenosti životom i umjetnošću, od etike De Laclosa do melankolije Jamesa Deana; sve začinjeno pravom dozom drskosti i samosvojnosti, da postaju zarazne. Dolan je poglavito talentiran za fino nijansiranu, jetku komiku a ima i screen-presence te rafinirani smisao za lijepo (ekranom defiliraju izrazito zgodni dečki).
Referencijalnost i citatnost kojima film obiluje ipak su sredstva iluminacije centralnoga odnosa, iako mogu djelovati i pomalo pretenciozno ambicioznim, narcisoidnim i egzibicionističkim Dolanovim ego-tour de forceom. Ipak, sve svoje slabosti film ludistički pretvara u prednosti. Primjerice, iako ponešto nediscipliniran uradak, nedisciplina Ubio sam majku može se iščitati i kao svojevrsna prednost, kreativan nered mladog autora; njegova Chantal – promatrana karikaturalno, kao bezosjećajno kič-čudovište, sa svojim lošim ukusom i nedovoljnom obrazovnom širinom, prijeti postati stereotipom (koji je lako ismijati) i pretvoriti film u Perryjevu Dragu mamu, no djelo nikad ne otklizne ispod fluidne linije kvalitetna arta. Također, inkozistentnost karakterizacije, sporadična repetitivnost i katkad nejasna motiviranost likova, čak i rubno plošno stiliziranje (sa dvije donekle intruzivne scene, koje kao da ne pripadaju cjelokupnome tonu filma /gay-napad i ljubavna scena u uredu Antoninove majke/) minorni su problemi koje je relativno lako nadići i zasigurno će tako i biti u Dolanovu sljedećem filmu.
Ono što je posebno zadivljujuće jest redateljeva sposobnost da ne preeksponira očiglednu gay-podtemu, umješnom je decentnošću smjestivši u drugi plan pozadinske informacije, nebitne za dominantnu radnju; također, crno-bijeli inserti u formi dnevnika junaka, montažne su sekvence s direktnim Hubertovim samorefleksivnim, filozofski tendirajućim ispovijestima u kameru; tu je i općenita sklonost krupnim planovima, konzistentno i namjerno loše uokvirenima – s praznim prostorom lijevo ili desno od glave protagonista, kao simbolima njihove emotivno-psihološke udaljenosti; odnosno, posebnu snagu pojedinim kadrovima daje odlično interpolirano i akcentuirano miješanje slow-motion pokreta sa snažnim orkestralnim scoreom Nicholasa Savard-L'Herbiera. Sve u svemu, Ubio sam majku svakako se izdvaja iz gomile celuloidnih naslova jer progovara o istinitim ljudskim odnosima u kojima se svatko može prepoznati te postaje istinski crowdpleaser.
© Katarina Marić, KULISA.eu, 25. listopada 2009.
