Svijet poslije heroja
Odiseja (The Odyssey), red. Christopher Nolan, SAD, UK, Kanada, 2026.
-
U Interstellaru (2014), možda jednom od najambicioznijih ostvarenja u filmografiji Christophera Nolana, redatelj je pokušao zamisliti kako bi naš planet mogao izgledati u doglednoj budućnosti, nakon eskalacije klimatskih promjena uslijed antropogenoga djelovanja, što se neće odraziti samo na planetarne ekosustave nego posljedično i na ustroj ljudskoga društva. Nolan je u spomenutom ostvarenju optimistično posegnuo za starim kolonijalnim tropom. Istraživanja i mapiranja nepoznatih dijelova svemira ne zrcale samo težnje prema stjecanju teritorija kroz kolonijalnu ekspanziju, nego za autora upućuju i na vjeru u ljudsku radoznalost i pionirski duh koji ne samo da treba istražiti granicu nego je i prijeći kako bi spoznao ono nepoznato što se nalazi iza nje i znanja koje je u ljudskom dosegu. Iako to neosporno svjedoči o prosvjetiteljskoj vjeri u znanje i napredak, ostaje dojam da je u Interstellaru upravo ljudska destruktivnost potaknula potragu za novim domom nakon uništenja ovoga jedinoga koji imamo, pa se otvara pitanje tko nam jamči da s vremenom to isto ne bismo učinili i s planetom koji bismo kolonizirali.
Spomenuto ostvarenje u redateljevu opusu ide najdalje u budućnost, kao što Nolanov recentni filmski spektakl Odiseja (2026), nadahnut slavnim Homerovim epom, a koji je obilježio filmsko ljeto 2026. godine, od svih njegovih djela ide najdalje u prošlost, ali samo kako bi ponovno sagledao naše opcije u budućnosti. Optimistične projekcije budućnosti u kojima se razumom, znanošću i kolektivnim naporom mogu riješiti nedaće u koje smo se upleli, ovoga su puta izostali, a maglovita, mitska prošlost počinje služiti kao promatračnica za sadašnjost koja se doživljava krajnje pesimistično. Navedeno je posebice eksplicirano u završnici filma, tijekom supružničkoga dijaloga između Odiseja (Matt Damon) i Penelope (Anne Hathaway) u kojem protagonist verbalizira vlastite dvojbe te iskazuje sumnju u nasilje kojem je svjedočio i u kojem je sudjelovao, sugerirajući kako osjeća da dolazi do kraja civilizacije. Nolanova Odiseja stoga u junakovu djelovanju te ustrojstvu svijeta kojim se kreće stvara poveznice s društvenom, kulturnom i geopolitičkom situacijom evidentnom u našoj suvremenosti, otvarajući pitanje nalazimo li se eventualno mi kao ljudska civilizacija na prekretnici i kojim ćemo putem krenuti. Iz navedenoga razloga djelo se pokazuje iznimno relevantnim u propitivanju smjera kojim smo kao vrsta i civilizacija krenuli.
Homerovi epovi predstavljaju neka od ishodišnih mjesta zapadne kulture. Za razliku od ratničke Ilijade, koja se bavila javnim djelovanjem, Odiseja se redovito smatrala privatnim epom, onim koji se bavi obiteljskim ustrojem, domom, međuljudskim odnosima te pruža drugačiji uvid u antički svijet od Ilijade. Odisej, koji luta morima dvadeset godina, da bi se nakon brojnih iskušenja vratio vjernoj Penelopi na Itaku, često se smatrao korelatom zapadnoga prosvijećenoga čovjeka, kako su to tumačili Adorno i Horkheimer, jer uspijeva na temelju razuma i nepodilaženja strastima i nagonima otrpjeti iskušenja te se vratiti u obiteljski dom. S obzirom na takav kulturni kapital, ne čudi što je djelo bilo prijemčivo za različite adaptacije te promišljanja koja su išla onkraj insceniranja egzotičnih pustolovina, a u Nolanovoj inačici nastoji se povezati popcorn pustolovni spektakl, zanatski precizno i suvereno izveden, s promišljanjem aktualnoga civilizacijskog trenutka.
Nolanov pristup antičkom svijetu je iz kostimografske i scenografske perspektive dobro postavljen. Najčešće su se američki filmovi koji se bave antičkom Grčkom te mitološkim i polumitološkim sadržajima iscrpljivali u nastojanju da osmisle spektakularne i pustolovne sadržaje, koji su najčešće završavali u moru kostimografskoga i scenografskoga kiča i šarenila. Odiseja nastoji mjesto i vrijeme radnje uobličiti s mjerom, bez nepotrebnoga šarenila i egzotike, opredjeljujući se za pristup koji više odgovara povijesnom filmu koji nastoji autentično oslikati podneblje radnje. Tome posebice pridonosi fotografija Hoytea van Hoyteme (Dunkirk, Ad Astra, Her) čiji zagasiti tonovi odaju dojam kraja i propasti. Pritom se cjelina, što u današnje vrijeme treba posebice istaknuti, kloni pretjerane uporabe kompjuterske animacije pri stvaranju i oblikovanju specijalnih efekata, od kojih su brojni osmišljeni na tradicionalan način. Time je dodatno izbjegnut animirani digitalni kičeraj od kojega pate brojni suvremeni, ne isključivo američki filmski spektakli.
Kako je ep sekvencionalan oblik, prikazuje protagonista koji prolazi kroz nizove pustolovina, a prevladavanje prepreka i savladavanje iskustava predstavlja pomak u razvoju fabule. Nolan je pustolovine naslovnoga lika odlučio narativno presložiti kako trosatna cjelina ne bi postala odveć naporna i monotona za gledanje. Pritom je ponovio postupak iz Oppenheimera (2023) pa mu se priča odvija na dvjema vremenskim razinama. Narativna sadašnjost odvija se na Odisejevu dvoru na Itaci, gdje Penelopu opsjedaju nadobudni i beskrupulozni prosci koji ne prežu od najpodmuklijih smicalica kako bi se domogli plijena, a kraljica i njezin sin Telemah (Tom Holland) nastoje im se oduprijeti u iščekivanju neizvjesnoga Odisejeva povratka, koji se mahom svodi na neprovjerene glasine. Druga narativna linija je analeptički organizirana te obuhvaća narativnu prošlost: od priprema za Odisejev odlazak u rat do prikaza etapa njegova povratka.
Segmenti sadašnjosti i prošlosti odvijaju se naizmjence, a potonji obuhvaćaju epizode Odisejeva puta, primjerice susret s kiklopom Polifemom, Lestrigoncima, Kirkom (Samantha Morton), Kalipso (Charlize Theron), silazak u Had... Takva epizodična struktura dobro funkcionira jer pridonosi raznolikosti u priči, a i odgađa razrješenje fabule u narativnoj sadašnjosti, čime pridonosi stvaranju napetosti. Čest je problem kod razlomljenoga i epizodičnoga prikaza pustolovina što nisu uvijek sve epizode podjednako dobro uspjele. Primjerice sekvenca s Kirkom je odlično režirana te idejno postavljena s feminističkim akcentima i sjajno odrađenim specijalnim efektima. S druge strane, sekvenca s Kalipso poprilično je slaba: ponešto je razvučena, a vizualno izgleda kao reklama za raskošno ljetovanje na egzotičnom otoku te predstavlja možda jedan od najslabijih dijelova filma.
Unatoč tome, cjelina ostavlja dojam kako je posrijedi jedan od narativno ujednačenijih Nolanovih ostvarenja jer je redatelj poznat po tome da su mu cjeline prenatrpane i narativno nepotrebno razbarušene. Ovoga puta su dijalozi neujednačeni pa se javljaju segmenti s jako dobro napisanim dijaloškim partijama, ali i oni gdje su dijalozi vrlo nemušti. Ansambl glumačka postava je zadatak odradila na razini, iako su pojedini glumci odveć karikaturalno i preglumljeno pristupili svojim likovima, poput Roberta Pattinsona (Sumrak) u ulozi Antinoja.
Unatoč određenim neujednačenostima, Odiseja predstavlja osvježenje u američkoj visokobudžetnoj produkciji jer, ako ništa drugo, barem nemamo dojam da ponovno gledamo jedan te isti film u kojem se mijenjaju samo imena likova i glumci, a priče i CGI kičeraj se beskonačno ponavljaju.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 26. kolovoza 2026.
