Pritisak ispod površine

Cinehill Film Festival, Fužine, 21.-26. srpnja 2026.: Tigrovi (The Tigers), red. Alberto Rodríguez, Španjolska, 2025.

• 

  Posljednje izdanje Cinehill Film Festivala kroz bogat i napose kvalitetan program donijelo je i najnovije ostvarenje jednog od najistaknutijih španjolskih redatelja današnjice – Alberta Rodrígueza. Riječ je o autoru kojeg tematski ponajviše zanimaju ljudi koji se nalaze na rubu društva ili su na neki način zarobljeni unutar sustava kojem se teško mogu suprotstaviti. U njegovim filmovima poput Jedinice 7, Močvare ili Zatvora 77 susrećemo policajce, kriminalce, zatvorenike i druge likove čiji su izbori snažno određeni okolnostima u kojima žive. Pritom ih ne promatra jednostavno kroz podjelu na dobre i loše, nego pokušava pokazati kako pritisak institucija, novca, društvenog položaja ili vlastite prošlosti utječe na njihove odluke. 

  Njegove priče često polaze od konkretnih događaja, stvarnih sredina ili povijesnih razdoblja, ali ih oblikuje kroz elemente žanrovskog filma. Kriminalistički triler, policijska priča, špijunski film ili zatvorska drama tako postaju način da gledatelja uvede u napetu priču, a zatim mu otvori šira pitanja o društvu, moći, nepravdi i odgovornosti. Zbog toga se iza površinskog zapleta njegovih filmova gotovo uvijek nalazi još jedna priča – o vremenu i društvu koje je takve likove oblikovalo. Na tom tragu je i njegov najnoviji film Tigrovi. Umjesto policije ili zatvora u središtu se ovaj put našao radni svijet profesionalnih ronilaca.

  Službeni sinopsis glasi otprilike ovako: Antonio (Antonio de la Torre) i Estrella (Bárbara Lennie) su brat i sestra koji rade kao profesionalni industrijski ronioci u Huelvi; njihov otac također je bio ronilac, a more je tako postalo nešto što ih istodobno povezuje s obitelji, daje im identitet i zarobljava ih u životu koji je fizički opasan i ekonomski nesiguran. Antonio je izvrstan u onome što radi, ali je izvan vode gotovo potpuno neprilagođen: živi od danas do sutra, ne razmišlja o budućnosti i financijski je propao. Estrella je suprotna – organiziranija, racionalnija i sposobna vidjeti posljedice njegovih odluka, ali je vlastiti život u velikoj mjeri podredila obitelji i bratu. Kada Antonio zbog zdravstvenog problema shvati da bi mu profesionalno ronjenje moglo biti oduzeto, pritisak postaje gotovo nepodnošljiv. Tada on i Estrella nailaze na kokain skriven u trupu velikog broda i kriminalna mogućnost odjednom izgleda kao jedini način na koji mogu popraviti životnu situaciju... 

  Premda su Rodríguezovi Tigrovi na površini kriminalistički triler, oni su zapravo puno više priča o dvoje ljudi koji su čitav život naučili živjeti pod pritiskom – doslovno i metaforički. Ideja za film naime nije nastala pod inspiracijom klasičnih ili pak modernih krimi-trilera čija je radnja smještena u svijet dilera i švercera narkoticima, nego iz autorova istraživanja svijeta profesionalnih ronilaca u kojem je promatrao kako rade, kako se pripremaju i kakav odnos imaju prema opasnosti. Fascinirala ga je činjenica da je riječ o profesiji koja je publici gotovo nevidljiva. Dok većina ljudi vidi brod iznad površine, ispod njega postoje ljudi koji popravljaju, pregledavaju i održavaju ono što se ne može vidjeti. To je redatelju očito bilo dovoljno snažno da od samog zanimanja napravi filmski svijet.  

  Ronioci koji pronalaze drogu je zapravo dramaturški okidač, a ne ono što Rodríguez najviše želi istraživati. To je u principu dosta tipično za njega. On često uzme konkretan, gotovo dokumentaristički svijet kojeg gledatelj ne poznaje, a zatim u njega ubaci žanr. U Jedinici 7 to je policija i ulični kriminal Seville, u Močvari kriminalistička istraga koja postaje način da se govori o društvu i njegovoj prošlosti, u Zatvoru 77 zatvorski sustav postaje okvir za priču o represiji i slobodi, dok u Tigrovima to mjesto zauzimaju industrijski ronioci. Prava priča njegova najnovijeg filma postavlja pitanje što se događa čovjeku kada mu nestane ono što mu je davalo smisao, kada posao kojim je hranio obitelj više nije moguć i kada mu se pojavi prilika da jednim rizičnim potezom riješi sve? Njegov glavni protagonist Antonio nije klasični filmski kriminalac koji želi postati bogat; on je čovjek koji je toliko navikao na rizik da mu kriminal počinje izgledati kao još jedan oblik posla. Upravo zato je njegova odluka uvjerljiva, ali i tragična: on zapravo ne mijenja karakter, nego samo premješta svoje autodestruktivno ponašanje iz mora u kriminalni svijet. 

  

  Zanimljivo je stoga da je film nastao iz gotovo antropološke znatiželje prema jednom zanimanju, a tek je potom dobio kriminalističku konstrukciju. Rodríguez i suscenarist Rafael Cobos nisu krenuli od ideje napravimo film o narkoticima pod vodom, nego su izgradili likove i njihovu profesiju, a zatim pronašli problem koji će ih natjerati da iskoriste vlastito znanje na pogrešan način. To se vidi i u filmu: ronjenje je puno detaljnije i važnije od same kriminalističke pozadine. Gledajući Tigrove, sjećanje mi je prizvalo avanturistički triler Petera Yatesa Dubina, jer postoji u njima više dodirnih točaka: poput ronjenja, podvodnog otkrića (droga/skriveni teret) i kriminalaca, no valja istaknuti kako Yatesov film koristi podvodni svijet primarno kao pustolovni prostor misterija i opasnosti. Pod vodom se otkriva nešto što pokreće pustolovinu, a film potom ide prema sukobu s kriminalnim elementima.

  Rodríguezovi Tigrovi gotovo preokreću tu logiku. Ovdje podvodni svijet nije egzotično mjesto u kojem junaci slučajno pronalaze pustolovinu. To je njihov radni prostor. Oni nisu turisti u podvodnom svijetu nego radnici koji svakodnevno riskiraju život. Zato pronalazak kokaina nije ulazak u avanturu nego pokušaj da se izbjegne ekonomska katastrofa. To je ključna razlika. U spomenutom Yatesovom filmu skrivena droga predstavlja opasnost koja dolazi izvana dok u Tigrovima ona postaje iskušenje koje proizlazi iz socijalne situacije likova.

  Rodríguez ne gradi svoj film kao konstantnu akciju. On dopušta da se dosta vremena provede u svakodnevici likova, njihovom poslu, odnosu i problemima. Zato podvodne sekvence djeluju još snažnije kada se pojave: film prije toga stvori određenu rutinu, a onda je poremeti. Ritam ima i zanimljivu strukturu. Mirnoća na površini – napetost pod vodom – ponovno svakodnevica – sve veća prijetnja – pa opet uranjanje. To gotovo fizički oponaša disanje. Film zna biti sporiji i kontemplativniji, ali kada se zaroni, prostor se naglo sužava i napetost raste. Najprije pomisliš da gledaš film o pljački droge. Zatim shvatiš da gledaš film o nesigurnom radu i obitelji. Onda o naslijeđu roditelja i muškarcu koji ne zna što će sa sobom kada više ne može raditi ono što najbolje zna. I na kraju shvatiš da je kriminal samo posljedica svega što se događalo prije njega. 

  U tom smislu Tigrovi su možda čak i prirodan nastavak Rodríguezova interesa za ljude koji funkcioniraju na rubu sustava. Antonio nije veliki kriminalni moćnik niti genijalni lopov. On je radnik. Njegovo znanje vrijedi samo dok njegovo tijelo može izdržati posao. Kada tijelo počne otkazivati, cijela njegova egzistencija počinje se urušavati. Ipak, pravo srce filma je odnos Antonija i Estrelle. Oni nisu samo partneri u ronjenju. Oni su ljudi koji su zajedno naslijedili isti obiteljski teret, ali ga nose na različite načine. Otac ih je povezao s morem, ali ih je istodobno zarobio u toj profesiji. Njihov odnos zato ima nešto vrlo nježno i vrlo bolno: Estrella stalno pokušava zaštititi Antonija, ali ga ne može zaštititi od njega samoga.

  Tu Rodríguez radi nešto što mu dobro uspijeva: ne pretvara likove u psihološke tipove. Antonio nije jednostavno neodgovoran, a Estrella nije jednostavno razumna sestra. Njihova ovisnost jedno o drugome proizlazi iz cijele zajedničke prošlosti. Ona ga kritizira upravo zato što ga poznaje bolje od svih drugih. Zbog toga je podjednako značajan glumački doprinos Bárbare Lennie kao i onaj Antonija de la Torrea. Antonio de la Torre (s Rodríguezom je iznimno uspješno surađivao i na Jedinici 7 te Močvari) je vrlo dobar glumački izbor za Antonija jer ne pokušava od njega napraviti simpatičnog luzera. U njegovoj interpretaciji postoji nešto istodobno grubo, dječačko i tužno. On je sposoban čovjek koji je loš u gotovo svemu što nema veze s njegovim poslom. Upravo ta kontradikcija ga čini zanimljivim. Bárbara Lennie možda je još i važnija za ravnotežu filma. Ona ne igra Estrellu kao glas razuma nego kao osobu koja je i sama izgubila mnogo toga. I ona ima svoje frustracije, propuštene mogućnosti i vlastiti život koji je žrtvovala zbog obitelji. Njihova kemija funkcionira zato što među njima postoji povijest koja se ne mora stalno verbalizirati. 

  

  Tematski gledajući, u filmu ih ima znatno više nego što se na prvi pogled čini. Prekarnost rada i tijelo kao njegovo ultimativno sredstvo – što se događa kada tijelo više ne može izvršavati posao koji definira identitet; bratstvo i obiteljska ovisnost, roditeljsko nasljeđe, toksična muškost i ideja žrtvovanja, more kao sudbina – likovi se ne mogu jednostavno odseliti iz vlastitog svijeta jer je more dio njihova identiteta.

  Najbolja metafora filma je upravo pritisak. Postoji fizički pritisak vode, psihološki pritisak obitelji i financijski pritisak siromaštva. Antonio je čovjek koji cijeli život funkcionira pod pritiskom i zapravo ne zna živjeti drugačije.

  Što se tiče tehničkih izazova/okolnosti snimanja filma koje obiluje podvodnim scenama, ono je trajalo oko devet tjedana na području Huelve, a dodatno su korišteni Alicante i Ciudad de la Luz, dok su određene sekvence snimane i na drugim španjolskim lokacijama. Poseban blok od oko dva tjedna bio je posvećen podvodnom snimanju, što je za igrani film ogroman logistički problem. Redatelj pod vodom više nema luksuz normalnoga filmskog seta. Na kopnu naime možeš zaustaviti kadar, promijeniti položaj kamere, glumac može ponoviti repliku, ekipa može intervenirati; pod vodom sve postaje pitanje zraka, vremena, sigurnosti, vidljivosti i koordinacije. Rodríguez je opisao kako su shvatili da pravila klasičnog snimanja praktički ne funkcioniraju pod vodom, zbog čega je svaki kadar morao biti unaprijed precizno zamišljen, uključujući čak i nacrtane planove, jer nakon zarona više nema vremena za improvizaciju.

  I glumci su morali proći ozbiljnu pripremu s profesionalnim roniocima. Antonio de la Torre je imao posebno težak trenutak: već na površini, čim je prvi put stavio kompletnu ronilačku opremu, doživio je napad panike jer mu je osjećaj otežanog disanja aktivirao fizičku memoriju iz prethodne uloge. Kasnije je morao snimati i vrlo neugodne situacije pod vodom, uključujući trenutak u kojem mu voda ulazi u masku.

  Zbog toga podvodne scene nisu samo vizualni ukras. Osjeća se da glumci zaista moraju disati kroz opremu, čekati, kontrolirati tijelo i funkcionirati u neprirodnom prostoru. To filmu daje fizičku autentičnost koju bi bilo teško postići jednostavnim studijskim trikovima. 

  U cjelini, Tigrovi bi se moglo opisati kao mračan, fizički vrlo uvjerljiv i atmosferičan socijalni triler koji je ambiciozniji u režiji i fotografiji nego u samoj kriminalističkoj priči. Njegova najveća vrijednost nije pitanje hoće li Antonio uspjeti izvući kokain iz broda, nego pitanje zašto je uopće došao do točke u kojoj mu se takav potez čini kao razumna opcija i zato bih ga svrstao negdje između Močvare, socijalne drame i klasičnog podvodnog trilera. Posjeduje gotovo prepoznatljivu Rodríguezovu disciplinu, mračnu atmosferu i zanimanje za ljude na društvenom rubu, ali ovaj put sve to spušta ispod površine mora. U tome je možda i najbolja ideja filma: ono što je na površini priča o drogi i kriminalnim aktivnostima, ispod površine je priča o siromaštvu, obitelji, tijelu, radu i čovjeku koji ne zna kako živjeti ako više ne može zaroniti.

  © Ivica Perinović, FILMOVI.hr, 25. kolovoza 2026.

Piše:

Ivica
Perinović