Životinjska perspektiva kao društvena kritika

Cinehill Film Festival, Fužine, 21.-26. srpnja 2026.: Kokoš (Kota), red. György Pálfi, Mađarska, Njemačka, Grčka, 2025.

• 

  Prije točno dva desetljeća, tada još relativno nepoznati mađarski redatelj György Pálfi kreirao je svojevrsnu filmsku senzaciju imena Taksidermija koja je svojom originalnošću, žanrovskom mišancijom i bizarnošću dobrano prekoračila granice europskog kontinenta i postala pravim instant-kult naslovom. U nekim kulturno razvijenijim zemljama, Palfi bi nakon takva uspjeha postao nacionalnim herojem kojem bi čelni ljudi filmskih institucija sa zadovoljstvom pružali ruku suradnje, no to na njegovu žalost nije bio slučaj u konzervativnoj Mađarskoj. Umjesto otvorenih vrata, ovaj iznimno talentirani i originalni autor je uglavnom dobivao odbijenice i nesuvisla opravdanja relevantnih nacionalnih filmskih institucija. 

  Stigla mu je u tom periodu doduše i nemoralna ponuda producenata s druge strane Atlantika koji su njegovu uspješnicu nestručno definirali primarno kao kakav maštovit hororac, i koji su vjerovali kako će im dotični za šaku dolara moći štancati podjednako uspjele žanrovske filmove, no niti ta priča u konačnici nije uspjela za neshvaćenog Pálfija. Teže nego mnogi, ovaj osebujni autor uspio je nanizati još nekoliko kvalitetnih ostvarenja (Završni rez: Dame i gospodo i Slobodan pad), a onda je zapao u stvaralačku krizu te je na razočarenje vjernih fanova navrat-nanos izbacio par izrazitih promašaja. Da u njemu još uvijek kipti pravi vulkan kreativnosti uspio je dokazati prošle godine s neobičnim, ali svejedno inteligentnim i u mnogočemu posebnim filmom – Kokoš, kojega je naša publika imala priliku pogledati na netom održanom Cinehill Film Festivalu.

  Radnja filma? Na površini je riječ o vrlo jednostavnoj priči. Kokoš bježi iz industrijskog uzgoja, traži sigurno mjesto, pronalazi partnera i pokušava izleći piliće. U pozadini se istodobno razvija ljudska drama koja završava nasiljem i raspadom obitelji. Ta dva svijeta stalno se dodiruju, ali nikada potpuno ne postaju jedan. Ljudi vode svoje bitke, a kokoš svoju. Ipak, između njih postoji duboka povezanost jer se obje priče zapravo vrte oko iste potrebe – opstanka…

  Nakon višegodišnjih iscrpnih pokušaja sakupljanja financija za nove filmske projekte u rodnoj mu Mađarskoj i borbe sa začahurenim institucijama, Pálfi je strpljivo počeo razvijati međunarodni projekt koji bi mogao snimiti izvan granica svoje zatvorene zemlje. Sa suscenaristicom Zsófijom Ruttkay tražio je univerzalnu priču koja ne bi ovisila o mađarskom jeziku ili lokalnom kulturnom kontekstu i iz toga se razvila ideja da gledatelj filma svijet promatra kroz oči životinje – bića koje ne razumije ljudsku politiku, ali svjedoči njezinim posljedicama. Drugim riječima, ideja nije nastala iz želje da se snimi još samo jedan film o životinji, nego prvenstveno iz praktičnog i umjetničkog problema.

  Radnju je zbog produkcijskih (uz Mađarsku i Njemačku, Grčka je jedan od koproducenata) ali i dramaturških razloga stoga smjestio upravo u partnersku Grčku. Naime, Pálfi je smatrao da je grčka obala mjesto gdje se susreću turistička razglednica Mediterana, ekonomska kriza, krijumčarenje ljudi, odnosno migrantske rute prema Europi. To je prostor na kojem se susreću različiti svjetovi – turizam i siromaštvo, miran obiteljski život i organizirani kriminal, domaći ljudi i migranti koji pokušavaju prijeći granicu. Za kokoš sve su te razlike nevažne. Ona ne zna tko je migrant, a tko krijumčar; ne zna tko je dobar, a tko loš. Svi su ljudi za nju golema, gotovo božanska bića čije ponašanje određuje hoće li preživjeti ili neće. Upravo ta ravnodušnost prema ljudskim podjelama daje filmu univerzalnost.

  

  Zašto baš kokoš? Pálfi je želio protagonisticu koja je istodobno sasvim obična, gotovo nevidljiva, a opet stalno izložena opasnosti. Kokoš je savršen izbor jer je jedna od najiskorištavanijih domaćih životinja koja rijetko izaziva empatiju kakvu publika primjerice osjeća prema psima ili konjima. Uz to, njezina osnovna motivacija – pronaći sigurno mjesto i zaštititi jaja, univerzalna je priča o roditeljstvu i opstanku. Pálfi je rekao da, ako gledatelj prihvati perspektivu kokoši tijekom prvih dvadesetak minuta, „na neki način i sam postane kokoš“, dok ljudi počinju djelovati poput dalekih bogova iz antičke tragedije. 

  Kokoš nije neobičan film zato što je glavna junakinja kokoš. Neobičan je zato što gledatelja prisiljava da na nekih sat i pol prihvati pogled na svijet iz perspektive bića koje ne razumije ništa od onoga što ljudi smatraju temeljem civilizacije – novac, granice, politiku, kriminal, društveni status ili moć. Kokoš poznaje samo nekoliko osnovnih stvari: poput gladi, opasnosti, potrebe za zaklonom i instinktom da zaštiti svoje potomstvo. Upravo zato ljudski svijet, promatran njezinim očima, djeluje istodobno fascinantno i potpuno besmisleno.

  Pálfi nije želio snimiti film o životinjama, nego film o ljudima. Kokoš je samo sredstvo kojim mijenja perspektivu. Da je priču ispričao kroz oči nekog od ljudskih likova, gledatelj bi vrlo brzo počeo zauzimati stranu, opravdavati njihove odluke ili tražiti krivca. Budući da je središte priče životinja, toga nema. Umjesto toga, kroz film promatramo ljude izvana, gotovo kao da ih prvi put vidimo. Tek tada postaje očito koliko su njihove svakodnevne odluke određene pohlepom, strahom, ekonomskim pritiscima ili željom za kontrolom.

  Zbog toga je simbolika filma vrlo otvorena. Kokoš se može promatrati kao metafora mladih ljudi koji žele osnovati obitelj u svijetu koji im to sve teže omogućuje. Može predstavljati i radnika kojemu drugi prisvajaju rezultate njegova rada, umjetnika koji se neprestano bori za mogućnost stvaranja ili migranta koji pokušava pronaći sigurno mjesto za život. Nijedno od tih tumačenja nije pogrešno jer film ne gradi alegoriju u kojoj svaki lik ima jedno određeno značenje. Umjesto toga govori o iskustvu ranjivosti koje je zajedničko mnogim ljudima.

  Posebno su zanimljiva jaja. Ona nisu samo biološki nastavak života, nego simbol svega što tek treba nastati. Ona predstavljaju budućnost, nadu, mogućnost da će se život nastaviti. Tijekom filma ljudi neprestano prisvajaju, iskorištavaju ili uništavaju ono što drugi stvaraju. Kokoš, nasuprot tome, ne želi ništa osvojiti. Želi samo sačuvati ono što je njezino. U tome se krije jedna od najvažnijih ideja filma: razlika između želje za životom i želje za posjedovanjem. Film je zanimljiv i zato što se razlikuje od većine ostvarenja u kojima su glavni protagonisti životinje. Primjerice, recentni latvijski animirani oskarovac Poplava. U mnogim takvim filmovima životinje postupno poprimaju ljudske osobine ili postaju simbol pobune i otpora. Kod Pálfija toga nema. Kokoš ostaje kokoš od prve do posljednje scene. Ona ne govori, ne razmišlja kao čovjek i ne pokušava promijeniti svijet. Upravo zbog toga ljudsko ponašanje izgleda još neobičnije. Što je ona prirodnija, to su ljudi manje prirodni.

  I na tehničkoj razini film slijedi istu logiku. Kamera gotovo cijelo vrijeme ostaje uz životinju, često na visini njezinih očiju. Gledatelj je ne promatra izvana, nego ima osjećaj da se kreće zajedno s njom. Zbog toga su i ljudski likovi često djelomično izvan kadra ili se pojavljuju kao goleme figure koje ulaze i izlaze iz njezina svijeta. Ta jednostavna redateljska odluka potpuno mijenja način na koji doživljavamo priču. Pálfi je naime bio vrlo odlučan u ideji da životinje ne budu digitalno stvorene. Kokoši koje vidimo u filmu potpuno su stvarne i računalni efekti su korišteni isključivo za uklanjanje onoga što nije smjelo ostati u kadru poput uzice na lisici i trenera životinja, odnosno, sigurnosne opreme. Drugim riječima, CGI nije služio stvaranju iluzije nego njezinu čišćenju ljudskih tragova.

  

  Kako bi stvari na vremenski poprilično limitiranom snimanju prošle glatko, brzo i bez opasnosti za ljudski, ali i životinjski dio ekipe, Pálfi je sproveo razdvojeno snimanje pojedinih opasnih scena. Premda na prvi pogled neke scene izgledaju vrlo opasno, one su zapravo bile vrlo pažljivo konstruirane. Primjerice, pas i kokoš nisu uvijek bili zajedno. Najprije bi se snimio pas, a zatim bi se, uz potpuno nepomičnu kameru, snimila kokoš. Kasnije bi se te dvije snimke spojile u jednu. Kod lisice je postupak bio drukčiji. Lisica je bila na povodcu, uz trenera, a povodac i trener naknadno su digitalno uklonjeni. Pálfi i scenaristica Zsófia Ruttkay naglašavali su da im je bilo vrlo važno zadržati stvarne reakcije životinja, pa su digitalne intervencije minimalne.

  Ako ste pomislili kako je naslovna kokoš nevjerojatno talentirana glumica, mogli biste se malo razočarati. Kokoš je uistinu diktirala ritam filma i to je nešto na čemu je Pálfi posebno inzistirao. Kod većine filmova glumci slijede raspored snimanja, a ovdje su glumci bili ti koji su se morali prilagoditi kokoši. Redatelj je u određenim intervjuima izjavio kako pravi izazov na snimanju filma nije bio rad sa životinjom nego s ljudskim glumcima, koji su morali biti dovoljno disciplinirani da reagiraju na ono što kokoš spontano učini. Naravno, jedna kokoš to nije mogla sama izvesti nego su glavnu heroinu tumačile čak njih osam (!). Svaka od njih je puna dva mjeseca prolazila kroz rigoroznu obuku i svaka je bila specijalizirana za određene radnje.

  Jedna je tako bila dobra u trčanju, druga u kljucanju, treća je pak mogla dugo ostati potpuno mirna dok je četvrta primjerice bila najbolja za scene u kojima je trebalo reagirati na ljude. Pálfi je priznao kako ih je tijekom snimanja teško razlikovao, ali su zato treneri točno znali koja je najbolja za pojedinu scenu.

  Scenarij je stoga morao biti razrađen gotovo do razine tehničke knjige snimanja jer nije bilo prostora za improvizaciju. Tek kada su pronašli odgovarajuću lokaciju u Grčkoj, dodatno su prilagodili scenarij kako bi svaki kadar mogao biti unaprijed isplaniran zajedno sa snimateljem Giorgosom Karvelasom. To je ono što se možda najmanje primijeti, a najviše govori o Pálfiju. Mislim da je najzanimljivije to što nijedan od tih trikova nije zamišljen da impresionira gledatelja. Kod mnogih filmova primjećujete kameru, dok u Kokoši gotovo zaboravite na njezino postojanje.

  To je zapravo vrlo težak redateljski zadatak: korištenje složenih tehničkih postupaka kako bi publika stekla dojam da jednostavno promatra život. Pálfi je to postigao kombinacijom niske i suludo pokretne kamere, dugotrajnog ostanka uz protagonisticu, prirodnog osvjetljenja i vrlo racionalno korištene montaže. Rezultat je da gledatelj nakon nekog vremena prestaje razmišljati o tome kako je film snimljen i počinje prihvaćati kokoš kao prirodno središte svijeta filma. Upravo je to bio njegov cilj – da, kako je rekao u jednom intervjuu: nekako postanete kokoš. 

  Što se pak tiče ljudske glumačke ekipe, Pálfi je za Kokoš birao glumce prvenstveno prema njihovoj sposobnosti nošenja prirodne, gotovo dokumentarističke atmosfere filma. On nije tražio velika imena koja bi privukla pažnju na sebe, nego lica koja se mogu uklopiti u mali mediteranski svijet filma – prostor siromaštva, obiteljskih odnosa, svakodnevice i moralnih kompromisa. Posebno je bilo važno da ljudski likovi ne preuzmu središte priče. Budući da je kokoš glavna protagonistica, glumci su morali igrati suzdržano. Njihovi likovi nisu trebali biti nositelji klasične dramske identifikacije, nego dio svijeta koji gledamo iz životinjske perspektive.

  

  Metaforički gledajući, film uz već navedene funkcionira i na mnogo više razina. Naslovna kokoš ovdje simbolizira nevinost, ranjivost i majčinski instinkt, točnije, svako biće koje pokušava preživjeti u sustavu koji ga smatra potrošnim. Hladna i okrutna industrijska farma s koje je pobjegla postaje metafora industrijaliziranog iskorištavanja života, dok grčki restoran u kojem pokušava pronaći utočište predstavlja malu zajednicu koja na jedvice jade nastoji preživjeti u svijetu ekonomskog očaja. Krijumčarenje ljudi pokazuje nam pak kako se moral urušava onog trenutka kada ljudi izgube ekonomsku sigurnost. Pálfi pritom ne prikazuje ljude kao čudovišta nego kao osobe koje postupno pristaju na sve gore kompromise. Upravo zato film često podsjeća na strukturu antičke grčke tragedije: likovi imaju slobodu izbora, ali posljedice njihovih loših odluka na kraju postaju neizbježne. 

  Mnogi kritičari su uz film povukli paralele s Bressonovim remek-djelom Sretno, Baltazar ili pak Bijelim Bogom Pálfijeva zemljaka Kornéla Mundruczóa, no među njima unatoč brojnim dodirnim točkama postoje i važne razlike. Ako se sjećate, u  Bijelom Bogu pas Hagen prolazi put od odbačenog kućnog ljubimca do vođe pobune pasa. Film je otvorena alegorija o društvenoj isključenosti, autoritarnosti, nasilju i

  pobuni potlačenih. Premda Hagen ne govori, njegova je priča strukturirana gotovo kao ljudska revolucionarna drama. Kod Pálfija toga nema. Kokoš u istoimenom filmu ne želi promijeniti svijet. Ona se ne buni protiv ljudi, ne organizira otpor i ne kažnjava čovječanstvo. Kokoš samo želi preživjeti. To čini film manje političkom alegorijom, a više egzistencijalnom pričom.

  Može li se Kokoš smatrati Pálfijevim povratkom u formu? Mislim da može. U njemu se ponovno prepoznaje njegova sklonost neobičnim pripovjednim perspektivama, simbolici i vizualnoj originalnosti, ali ovaj put bez pretjerane groteske i provokacije koje su obilježile neke njegove ranije filmove poput spomenute Taksidermije. Kokoš je možda i njegov najmirniji film, ali upravo zbog te smirenosti djeluje iznimno snažno. On ne pokušava šokirati gledatelja, nego ga polako navodi da svijet vidi drukčije. Kada film završi, više nije važno što je glavna junakinja bila kokoš. Važno je to što smo zahvaljujući njoj ljudsku civilizaciju nakratko promatrali kao nešto strano, krhko i često nelogično. Upravo u toj promjeni perspektive leži najveća vrijednost Pálfijeva filma. 

  © Ivica Perinović, FILMOVI.hr, 24. kolovoza 2026.

Piše:

Ivica
Perinović