Egzistencijalna tjeskoba u sjeni političke represije

19. Festival mediteranskoga filma Split, 11. – 20. lipnja 2026.: Žuta pisma, red. Ilker Çatak, Njemačka, Francuska, Turska, 2026.

• 

  Žuta pisma, laureat ovogodišnjega Zlatnog medvjeda na Berlinskome filmskom festivalu i Srebrnoga medvjeda, velikoga priznanja žirija, prikazan je premijerno pred hrvatskom publikom šestoga dana FMFS-a u Natjecateljskome programu dugometražnih filmova Mediteran. Napetu političku dramu, nastalu u njemačko-francusko-turskoj koprodukciji, režirao je Ilker Çatak, njemački redatelj turskih korijena, u svijetu kinematografije poznat po višestruko nagrađivanoj drami Zbornica (2023.) i zapaženim kratkim filmovima Kad je Namibija bila grad, Vjernost i Bio sam, jesam, bit ću.

  Žuta pisma neprijeporno uspjeh duguju aktualnome sadržaju i univerzalnoj ideji otpora autoritarnim političkim strukturama, sveprisutnima u današnjemu svijetu i u mnogim europskim zemljama parlamentarne demokracije (zbivanja podsjećaju na nemire i nedavne prosvjede protiv vlasti u Beogradu). Çatak kao sin turskih imigranata nije mogao snimati u Turskoj, pa Ankaru i Istanbul u filmu predstavljaju Berlin i Hamburg, čime se poruka filma odmah opaža u svojoj općoj konotaciji. Državni monopol nad medijima i kulturom, neuralgična je i bolna tema Çatakova filma koji u sebi žanrovski sjedinjuje elemente socijalne i obiteljske drame.

  Radnja se odvija u Turskoj, a prati sudbinu uspješnoga bračnog para. Uvaženi akademik i dramatičar Aziz i njegova talentirana supruga Derya, glumica po vokaciji, posvećeno žive za izvedbenu umjetnost, tretirajući je kao medij slobodarskih ideja. Život im uglavnom teče glatko sve do  dana kada javno odluče podržati demonstrante protiv turskih vlasti. Od toga trenutka njihova egzistencija poprima oblik borbe s neizvjesnim i nepredvidivim razvojem. Derya dobije otkaz, pod prismotrom je i zbog objava na društvenim mrežama, a Aziz se kao glava obitelji suočava sa zabranom izvođenja svojih dramskih komada.

  

  Vrhunac filmskoga zapleta donosi sekvence dramatične ekonomske krize kroz koju obitelj prolazi: njihovu selidbu u Istanbul, k Azizovoj majci, probleme s financijama i nastavkom života. Umjetnike, kojima se život izmijenio preko noći jer su tobože u predstavi uvrijedili instituciju turskog predsjednika, autentično utjelovljuje dvoje afirmiranih domaćih glumaca: Özgü Namal i Tansu Biçer. Oboje su sugestivno oživjeli naraštaj intelektualaca koji poštuju tradiciju islama, ali u odgoju kćeri Ezgi slijede suvremeni način popustljive i blage pedagogije, tipične za urbanu sredinu.

  Obiteljski prizori iz novoga, istanbulskog doma snimljeni su živopisno: vitalni dijalozi otkrivaju roditeljsku prilagodbu novonastaloj situaciji (Aziz se zaposlio kao taksist), svekrvin simpatično vrckasti karakter i Deryino lomljenje između okrutne stvarnosti i odanosti teatru, pa i kolegama s kojima dijeli ista politička stajališta. Ove scene indirektno komuniciraju s izazovima odgoja u sekulariziranim sredinama i generacijskim sukobima, čiji se odjeci reflektiraju i na sustav društvenih vrijednosti.

  Çatakov film ni u jednom trenutku ne upada u procjep prazna hoda: kontemplativne sekvence uvijek su u balansu s panoramski snimljenim scenama društvenih previranja. Vrhunac egzistencijalnoga udara na Azizovo javno djelovanje dogodit će se prilikom sudskog saslušanja, koje bez ostatka simbolizira državnu represiju nad umjetnicima i znanstvenicima društveno-humanističkoga profila.

  

  Suvremeni brak kao institucija također je prikazan u svjetlu promjenjivosti i krhkosti slijedom one kako ljubav ulazi kroz želudac. Kap koja prelijeva čašu poklapa se s trenutkom kad Deryi ponude ulogu u hit-seriji komercijalne televizije, bliske vladajućoj strukturi, pod uvjetom da s društvenih mreža ukloni objave u kojima kritizira aktualnu vlast. Özgü Namal briljantno iznosi složenu poziciju osviještene žene koja sudbinu preusmjerava zbog kćeri prema ekonomskom boljitku, nadilazeći Azizove umjetničke iluzije o tome kako kazalište može promijeniti svijet. Odnosi u njezinoj obitelji, k tome, još uvijek su tradicijski posloženi jer joj brat ne daje zeleno svjetlo da proda obiteljsko zemljište, dok je suprug trenutno kvalificira izdajicom zbog lake prodaje sustavu.

  Motiv borbe s vjetrenjačama tako i u Çatakovu filmu dobiva svoj primjer u profesionalnim vodama. Deryino odustajanje od uloge u Azizovim Žutim pismima, novome provokativnu komadu, odustajanje je od života u strahu i neizvjesnosti, odustajanje od mobinga, prismotre i gubitka kontrole nad roditeljskom ulogom. U odnosu na Deryino prihvaćanje oportunizma kao jedinoga načina preživljavanja, Aziz ne odustaje tako lako od zacrtanih planova i borbe za pravdu. Tansu Biçer dramatično utjelovljuje hamletovski položaj intelektualca, odgovorna u svojim istupima radi studenata i zaštite digniteta svoje struke, no njegova tragičnost izbija i iz činjenice što je pozvan zaštiti i svoju obitelj: suprugu, koja bira kompromis koji joj jamči mir, i kći, koja mašta o budućnosti u skladu sa svjetonazorom svoje generacije.

  

  Žuta pisma Ilkera Çataka nadasve je intrigantan film koji promiče ljubav kao jedinu izvjesnu snagu kojom čovjek može održati obitelj na okupu. Obiteljsku zajednicu stavlja u kontrast s društvenim strukturama, koje u totalitarnim praksama guše građanske slobode, naročito intelektualaca humanističkoga profila, pozvanih u svim vremenima na konstruktivnu kritiku aktualne vlasti i postojećih društvenih obrazaca. Çatak nas podsjeća koliko može biti krhka ravnoteža između ideala, ambicije i moći i koliko su sve učestalije donkihotske borbe maloga čovjeka u sustavima političkih oligarhija. Scenografskom dojmljivošću, koja prostoru teatra dopušta da komunicira s gledateljem na simboličkoj razini, Žuta pisma ostavljaju iza sebe trag egzistencijalne gorčine i zapitanosti nad vremenom i društvom čiji smo dionici.

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 14. kolovoza 2026.

Piše:

Vesna
Aralica