Anatomija jedne privatne istine
Privatni život (Vie privée), red. Rebecca Zlotowski, Francuska, 2025.
-
Premijerno prikazan prošle godine na festivalu u Cannesu izvan službene konkurencije, Privatni život, najnoviji film pariške redateljice Rebecce Zlotowski, uspio je kod inače prilično zahtjevne festivalske publike izmamiti desetominutni pljesak, no nakon tako obećavajućeg starta, pomalo je nestao s radara ozbiljnijih ljubitelja sedme umjetnosti. U našim kinima se doduše vrtio još početkom ožujka, kako u regularnom programu, tako i sklopu Dana Frankofonije i Ženijalnih dana, ali se o njemu generalno jako malo kazivalo (čast iznimkama). Je li taj žanrovski koktel psihološke drame, krimi-trilera i misterije dobrano inspiriran velikanima poput Alfreda Hitchcocka, Fritza Langa i generalno noir-filmovima 1940-ih bio previše zamućen za prosječnu publiku ili razlog njegova ignoriranja leži u nečem drugom?
Radnja filma prati psihijatricu Lilian (Jodie Foster) koja nakon smrti svoje pacijentice Paule (Virginie Efira) ne može prihvatiti činjenicu da je riječ o običnom samoubojstvu. Vođena sumnjama, ona odlučuje sama istražiti što se zapravo dogodilo i pritom nailazi na niz skrivenih tajni. Tijekom potrage za istinom ponovno se povezuje s bivšim suprugom Gabrielom (Daniel Auteuil) koji joj pomaže rasvijetliti slučaj. Istraga je istodobno prisiljava da preispita vlastite odluke, odnos prema pacijentima i događaje iz privatnog života. Kako se otkrivaju novi detalji, postaje jasno da ništa nije onako kako se činilo na početku. Napetost raste sve do završnog raspleta u kojem izlazi na vidjelo prava istina o smrti mlade žene…
Premda na površini izgleda kao kriminalistička priča o psihijatrici koja istražuje smrt svoje pacijentice, vrlo brzo nam postaje jasno da njezina istraga služi primarno kao okvir za razmišljanje o sjećanju, identitetu, krivnji, ljubavi i granicama ljudskog uma. Rebecca Zlotowski je godinama sanjarila o snimanju filma s Jodie Foster i još je tijekom rada na svom prvom dugometražnom filmu razmišljala o suradnji s njom, ali do toga na njezinu žalost nije došlo. Tek nekih desetak godina kasnije njih dvije su se ponovno susrele, razgovarale o scenariju satima i Foster je u konačnici prihvatila ulogu. Zašto baš Jodie Foster? Zlotowski je smatrala kako rijetko koja glumica može istodobno djelovati izrazito racionalno, ali i pokazati duboku emocionalnu ranjivost.
Scenarij za ovako slojevitu priču Zlotowski je razvijala s književnicom Anne Berest i njihova početna ideja bila je vrlo jednostavna: što bi se dogodilo kada bi psihijatrica nakon smrti svoje pacijentice osjetila kako nije dovoljno slušala ono što joj je govorila? Iz tog pitanja razvila se priča koja postupno prelazi iz realističnog kriminalističkog filma u psihološku i gotovo metafizičku dramu. Redateljica je u intervjuima naglašavala kako vidi snažnu povezanost psihoanalize i filma. Oboje, prema njezinu mišljenju, pokušavaju rekonstruirati skrivene priče iz fragmenata, uspomena i slika. Naime, psihologija nije samo zanimanje glavne junakinje nego način na koji je film konstruiran. Lik Lilian vjeruje da će razumom objasniti svijet, ali upravo ona postaje osoba koja sve više vjeruje intuiciji, snovima, hipnozi i nesvjesnom. Time film preispituje može li psihoanaliza doista objasniti ljudsko ponašanje ili postoje iskustva koja joj izmiču.
Istodobno, Privatni život obrađuje više tema poput: odnosa terapeuta i pacijenta, krivnje i odgovornosti, žalovanja, obiteljskih odnosa, židovskog identiteta, homoseksualnosti kroz različita povijesna razdoblja, sjećanja i mogućnosti prošlih života kao i granica između racionalnog i iracionalnog. Zlotowski pritom ne želi ponuditi jednoznačne odgovore. Važnije joj je pokazati kako ljudi grade vlastiti identitet od fragmenata sjećanja, obiteljskih priča i trauma. Jedna od najvećih zamki filma jest to što gledatelju na početku obećava jedno, a zatim ga vodi u sasvim drugom smjeru. Istraga smrti pacijentice samo je polazište; pravi predmet istraživanja postaje sama Lilian. Zlotowski tako koristi obrasce trilera da bi ispričala intimnu psihološku dramu. To je postupak koji podsjeća na autore poput Davida Lyncha ili Krzysztofa Kieślowskog, iako je Zlotowski puno suzdržanija i realističnija.
Sam naslov filma Privatni život može se čitati na više razina. On se tako može odnositi na privatni život pacijentice ili privatni život psihijatrice. Također, može se odražavati na unutarnji život koji nitko drugi ne može potpuno upoznati ili pak privatnu povijest koju svatko nosi u sebi. Drugim riječima, film sugerira da svaka osoba ima skriveni arhiv uspomena, trauma i osjećaja koji određuju njezino ponašanje. Uz sugestivan naslov, film otvara i zanimljivo etičko pitanje: može li terapeut biti odgovoran za ono što se dogodi pacijentu? Lilian osjeća gotovo profesionalnu krivnju, ali film ne daje jednoznačan odgovor je li ona doista pogriješila ili jednostavno ne može prihvatiti činjenicu da ne može spasiti svakoga. To je vrlo aktualna tema jer govori o granicama pomagačkih profesija.
Jedna od najvažnijih ideja filma jest ta da sjećanje nije objektivna snimka prošlosti. Film pokazuje kako ljudi neprestano rekonstruiraju vlastitu prošlost i zato motiv prošlog života nije nužno nadnaravan nego psihološki: čovjek često osjeća da ga određuju događaji koje možda nikada nije doživio, ali ih je naslijedio kroz obiteljsku ili kolektivnu povijest. Po pitanju teme traume kao nasljeđa, Zlotowski ne govori samo o individualnoj nego i o kolektivnoj traumi. Segmenti holokausta i progona homoseksualaca nisu tu zbog povijesne lekcije. Oni predstavljaju traumatska iskustva koja nastavljaju živjeti kroz generacije. U tom smislu film dodiruje i pojam transgeneracijske traume, o kojem danas podosta opširno pišu raznorazni psiholozi i sociolozi.
Gledajući u autoričin dosadašnji opus, film se vrlo prirodno oslanja na njezin minuli kreativni i tematski rad. I prosječan gledatelj će lako zaključiti kako su u gotovo svim njezinim filmovima važnije emocije nego sama radnja. Prvijenac Draga Prudence tako primjerice govori o žalovanju i odrastanju. Grand Central istražuje ljubav u okruženju nuklearne elektrane gdje je stalno prisutan osjećaj nevidljive prijetnje. Planetarij također spaja povijest, duhovnost i pitanje sjećanja, dok se drama Djeca drugih bavi majčinstvom, identitetom i obiteljskim odnosima. Privatni život objedinjuje gotovo sve autoričine motive koji su je zanimali tijekom karijere: obitelj, gubitak, ženski identitet, povijest i ono što ostaje neizrečeno.
Posebnu vrijednost filmu donosi i gotovo idealno pogođen glumački casting. Mnogi će prvenstveno ostati zapanjeni savršenim izgovorom francuskog jezika čiste Amerikanke Jodie Foster, no to nije nikakva slučajnost. Ova svestrana glumica njime vješto barata još od rana djetinjstva zahvaljujući višegodišnjem pohađanju tečajeva stranih jezika, a da ga itekako zna primijeniti i kroz glumu, mogli ste se i sami uvjeriti kroz njezin pamtljivi nastup u romantičnoj komičnoj drami Zaruke su dugo trajale Jean-Pierrea Jeuneta. Jodie Foster je ovdje, po mojem skromnom mišljenju, bila izvrstan izbor jer nosi sa sobom određenu filmsku prtljagu. Publika ju je naime navikla gledati kao izrazito inteligentnu, pronicljivu i emocionalno suzdržanu ženu (Kad jaganjci utihnu, Kontakt), pa se te osobine prirodno prenose i na Lilian. Zanimljivo je da Zlotowski tu sliku ne ruši, nego je postupno nagriza. Foster ne glumi raspad lika velikim emocionalnim ispadima, nego sitnim promjenama u držanju, pogledu i ritmu govora. Kako film odmiče, vidi se da Lilian više nije sigurna ni u vlastite zaključke, a upravo je ta suzdržanost ono što izvedbu čini uvjerljivom.
Iako je u drugom planu, Daniel Auteuil također bilježi značajan nastup. Njegov lik unosi toplinu i humor koji sprječavaju da film postane pretežak. Da je uz Foster bio netko jednako hladan ili ozbiljan, film bi lako skliznuo u pretjeranu intelektualizaciju. Auteuil svojim opuštenijim pristupom stvara osjećaj da između bivših supružnika još postoji bliskost, bez potrebe da film to posebno naglašava. Mathieu Amalric je kao i uvijek vrlo dobro iskorišten. On ima lice i glumački stil koji opetovano ostavljaju dojam da skriva nešto više nego što govori. Čak i kada njegov lik nije posebno tajanstven, gledatelj ostaje oprezan. To odgovara filmu koji stalno potiče sumnju i propituje pouzdanost percepcije. Najslabiji scenaristički tretman je nažalost dobila redateljičina učestala suradnica Virginie Efire. Budući da je upravo lik Paule razlog zbog kojeg se cijela priča pokreće, volio bih da je film proveo više vremena s njom prije negoli je potpuno iščezla iz radnje. Tada bi i Lilianina opsesija njezinom sudbinom imala još snažniji emocionalni učinak. Ovako njezin lik funkcionira više kao ideja negoli kao osoba.
Tu dolazimo i kod ostalih mana filma. Najveći problem je što film želi biti nekoliko stvari odjednom, ali nijednu ne dovede do kraja. Počinje kao psihološki triler, zatim postaje detektivska priča, potom ulazi u obiteljsku dramu, psihoanalizu te poteže pitanje prošlih života i gotovo metafizičko promišljanje identiteta. Nijedna od tih tema sama po sebi nije suvišna, ali njihova koncentracija ostavlja dojam da film stalno otvara nova pitanja prije negoli su prethodna kvalitetno razrađena. Mišljenja sam kako je Zlotowski više zanimao proces razmišljanja negoli sama priča. To je doduše legitimna autorska odluka, ali nosi posljedicu da emocionalni ritam nije uvijek ujednačen. Kao gledatelj često imaš osjećaj da si na pragu nečeg vrlo važnog, a film namjerno odustane od jasnog odgovora i krene u drugom smjeru. To može biti intelektualno poticajno, ali i frustrirajuće.
Druga velika mana je odnos između ideje i emocije. Paradoksalno, film govori o osjećajima, traumi i žalovanju, ali ponekad djeluje vrlo cerebralno. Kao da prvo želi da razmišljaš, a tek onda da osjetiš. Zbog toga pojedini prizori ostavljaju snažan dojam dok traju, ali ne ostaju dugo u pamćenju jer nisu dovoljno emocionalno ukorijenjeni. Film stoga ostaje pomalo zarobljen između umjetničkog i žanrovskog. Ljubitelji trilera očekivat će napetu istragu i precizan rasplet, a dobit će filozofsko promišljanje o sjećanju i identitetu dok će publika koja preferira autorski film možda pak očekivati još radikalniji odmak od žanrovskih obrazaca. Privatni život ostaje negdje između, što nije nužno mana, ali otežava da snažno odjekne kod jedne ili druge skupine gledatelja.
Valja k tome istaknuti i da je ovo tip filma koji traži aktivnog gledatelja. On naime radnjom ne objašnjava mnogo nego ostavlja brojne praznine i računa na to da će ih publika sama ispuniti. To može biti vrlo nagrađujuće, ali nije pristup kojim će osvojiti širu publiku. Ipak, ono što bih izdvojio kao njegovu najveću kvalitetu jest dosljednost. Zlotowski ne pojednostavljuje priču da bi bila pristupačnija. Ona ostaje vjerna ideji da su ljudska sjećanja, identitet i osjećaj krivnje proturječni i neuredni. U tom smislu film je iskren prema vlastitim temama, čak i kada zbog toga gubi na narativnoj jasnoći. Jednostavno rečeno, film je ambiciozniji negoli što je u konačnici ispao. Njegove su ideje često zanimljivije od njihove izvedbe, ali upravo ta ambicija čini ga vrijednim rasprave i nakon završetka projekcije. Privatni život je film koji više postavlja pitanja negoli nudi konkretne odgovore, a za neke će gledatelje upravo to biti njegova najveća vrijednost.
© Ivica Perinović, FILMOVI.hr, 4. kolovoza 2026.
