Distopija koja više ne djeluje kao fikcija

16. Fantastic Zagreb Film Festival, 25. lipnja – 6. srpnja 2026.: Pas 51 (Chien 51), red. Cédric Jimenez, Francuska, 2025.

• 

  Nedavno održano 16. izdanje Fantastic Zagreb Film Festivala fanovima ZF žanra među ostalim donijelo je i distopijski noir krimi-triler Pas 51, najnovije ostvarenje proslavljenoga francuskog redatelja Cédrica Jimeneza. Riječ je o ambicioznom znanstvenofantastičnom trileru nastalome prema istoimenom romanu Laurenta Gaudéa, filmu koji u mnogočemu predstavlja svojevrsni iskorak za francusku kinematografiju jer se upušta u visokobudžetnu distopijsku ZF produkciju, ali istodobno ostaje i policijski triler karakterističan za Jimenezov opus. Radnja? Stižemo polako i do toga.

  U bliskoj budućnosti Pariz je podijeljen na tri strogo odvojene zone prema društvenom statusu stanovnika, a red održava napredni sustav umjetne inteligencije ALMA koji predviđa kriminal i usmjerava rad policije. Iskusni policajac Zem (Gilles Lellouche), obilježen osobnim tragedijama i životom u najsiromašnijoj zoni, dobiva zadatak istražiti ubojstvo tvorca tog sustava. U istrazi mu se pridružuje Salia (Adèle Exarchopoulos), mlada i ambiciozna inspektorica iz privilegiranijeg dijela grada, s kojom u početku teško pronalazi zajednički jezik. Dok slijede tragove, Zem i Salia otkrivaju mrežu političkih, korporativnih i policijskih interesa koji sežu do samih temelja društvenog poretka. Njihova potraga postupno dovodi u pitanje vjerovanje da algoritmi mogu donositi pravednije odluke od ljudi. Istodobno se suočavaju s vlastitim moralnim dvojbama i sve većim nepovjerenjem prema sustavu kojem služe. Kako se približavaju istini, postaje jasno da će razotkrivanje zavjere ugroziti ne samo njihove karijere nego i živote. 

  Jimenez je Gaudéov roman pročitao ubrzo nakon njegova objavljivanja i u njemu prepoznao priliku spajanja dvije stvari koje ga već dugo zanimaju: policijske istrage i pitanja moći države, tehnologije i nadzora. Kroz neke od intervjua, redatelj je izjavio i da Pas 51 predstavlja završni dio njegove svojevrsne trilogije o policiji koju još čine i uspješnica Marseille: Sjeverna četvrt te Studeni, napeti akcijski trileri koji glasno i brutalno postavljaju pitanja blisko vezana uz moralno sive zone, državne institucije pod pritiskom i društveno-politički kontekst. Dok su spomenuta dva filma bila ukorijenjena u suvremenoj stvarnosti, Pas 51 omogućio mu je da ta ista pitanja istraži kroz futurističku distopiju. Njegovo najjasnije pitanje glasi: Što se događa kada policija dobije alat toliko moćan da praktički zamijeni pravosuđe? To je, prema njegovim riječima, bila polazišna ideja filma. Naravno, kako bi unatoč žanrovskoj izmjeni nekako uspio ostati vjeran vlastitom stilu, koji vrišti realizmom, scenarističke intervencije naspram romanu bile su nužne i prilično velike. Cédric Jimenez naime nije želio napraviti vjernu ekranizaciju romana Laurenta Gaudéa, nego je, kako sam kaže, nastojao zadržati njegovu srž i preoblikovati je u priču koja će govoriti o današnjoj Francuskoj. 

  Jimenez nije bio zainteresiran za snimanje egzotične distopije, nego distopije koja izgleda kao logičan nastavak današnje Francuske. Sam je u više navrata izjavio da najbolje poznaje francusko društvo i da upravo o njemu želi govoriti. Zbog toga je iz apstraktne alegorije nastao futuristički Pariz. Drugim riječima, film nije zamišljen kao upozorenje na neku daleku budućnost, nego kao povećalo sadašnjosti. Radnju je iz fiktivne futurističke grčke metropole Magnapol prebacio u Pariz, i to onaj bliske i zastrašujući moguće budućnosti. Dodatan razlog takve odluke leži i u činjenici da je vjerna adaptacija romana bila tim i skuplja pošto neke elemente jednostavno nije bilo lako ili poželjno prenijeti. Primjerice, u romanu je cijeli grad zatvoren golemom kupolom koja štiti stanovnike od kiselih kiša. Takvi prizori bi dakako iziskivali još i veći budžet, zbog čega su odustali od takvih spektakularnih ZF elemenata i odlučili se za uvjerljiviju, „blisku, prizemljeniju budućnost“.

  

  Također valja istaknuti i drugačiji naglasak same priče. Dok Gaudé u romanu prvenstveno piše o propasti država, klimatskoj krizi i kasnom kapitalizmu, Jimenez zadržava te motive u pozadini, ali zato u prvi plan stavlja policijsku istragu, umjetnu inteligenciju ALMA i odnos između Zema i Salije. Upravo  ga je njihov odnos najviše dirnuo u romanu i stoga ga je pod svaku cijenu želio sačuvati i dodatno naglasiti. Povrh svega spomenutog, film kombinira više tematskih slojeva, počevši od utjecaja umjetne inteligencije, prediktivnog policijskog djelovanja i nadzora građana, preko klasnih razlika, privatnosti i slobodne volje pa sve do ljubavi i iskupljenja te odnosa čovjeka i tehnologije. Kroz sve te teme Jimeneza je prvenstveno zanimao odgovor na pitanje: Može li algoritam biti pravedniji od čovjeka ili upravo zbog odsutnosti savjesti postaje opasan? U pozadini tog pitanja skriva se i vrlo antička ideja tragedije – čovjek pokušava stvoriti savršen sustav, ali upravo ga ta težnja vodi prema katastrofi. 

  Premještajući radnju filma iz futurističke Grčke u Pariz podijeljen na tri zone, Jimenez radi svjesnu i pomalo smjelu predikciju današnje francuske metropole. Prema njegovu mišljenju, fizičke barijere danas možda ne postoje, ali su zato one društvene već dugo prisutne. Ljudi se sve manje susreću između različitih društvenih slojeva i „u istom gradu postoji nekoliko različitih svjetova“. Takvu je podjelu vidio u Parizu, ali i primjerice Marseilleu. Tri zone mogu se stoga čitati kao svojevrsna projekcija današnje društvene geografije: Zona 1 tako predstavlja političku, financijsku i tehnološku elitu. Ona živi u sigurnosti, s najboljim uslugama i gotovo potpunom kontrolom nad sustavom. Zona 2 odgovara srednjoj klasi – stabilnoj, ali podložnoj pravilima sustava. Lik Salije dolazi upravo iz tog svijeta. Zona 3 okuplja siromašne, radnike, migrante, nezaposlene i društveno marginalizirane. Njezin pripadnik je i Zem, stanovnik i policajac, što ga stavlja u paradoksalan položaj pošto ima zadaću održavanja poretka koji istodobno tlači njegovu vlastitu zajednicu. Takva podjela predstavlja vrlo jasnu metaforu suvremene urbane segregacije. Naime, u mnogim europskim gradovima bogatije i siromašnije četvrti već danas imaju različit pristup obrazovanju, zdravstvu, sigurnosti, javnom prijevozu pa čak i očekivanom životnom vijeku. Film tu razliku samo pretvara u doslovne kontrolne točke između zona. 

  Premda se film može čitati i kao svojevrsna kritika staleškog poretka, točniji zaključak bi bio kritika novog oblika klasnog društva. Pas 51 sugerira da tehnologija ne uklanja nejednakosti nego ih može učiniti još trajnijima. ALMA ne stvara podjelu među ljudima – ona je samo održava, racionalizira i opravdava. Algoritam odlučuje tko je rizičan, kamo smije putovati i koliko je vjerojatno da će počiniti zločin, čime društvena pozicija postaje gotovo nepromjenjiva. Zanimljivo je da je Jimenez upravo zato zadržao koncept zona iz romana. Smatrao je da one najbolje prikazuju kako se različiti društveni slojevi više ne razumiju ni ne susreću. Nasuprot tome, odnos Zema i Salije predstavlja mogućnost da se taj jaz ipak premosti – njihova suradnja simbolizira dijalog između dvaju odvojenih društvenih svjetova. U tom smislu film se manje čini kao kakvo proročanstvo o budućnosti nego više služi kao upozorenje da bi se postojeći trendovi – rast društvenih nejednakosti, algoritamsko odlučivanje i sve veći nadzor, mogli razviti do krajnjih posljedica ako ostanu bez demokratskog nadzora.

  Jedna od središnjih tema filma je dakako i upozorenje o potencijalnim opasnostima nekontrolirane primjene UI. Međutim, ono što je zanimljivo jest da Pas 51 ne prikazuje umjetnu inteligenciju kao „zlog robota“ koji se oteo kontroli nego kao tehnologiju koja postaje opasna zato što je ljudi koriste za učvršćivanje postojećih odnosa moći. U tom je smislu bliži filmovima poput Specijalnog izvještaja ili Gattace negoli filmovima o pobuni strojeva poput Terminatora ili Matrixa. U filmu je UI sustav ALMA osmišljen kako bi predviđao kriminal, raspoređivao policijske resurse i procjenjivao razinu rizika pojedinaca. Ideja zvuči privlačno: manje nasilja, manje pogrešaka i učinkovitija policija. No istraga postupno otkriva da takav sustav otvara niz ozbiljnih pitanja. Prvo je pitanje netransparentnosti. Ako algoritam nekog označi kao prijetnju, građani ne znaju na temelju kojih podataka ni prema kojim kriterijima. Time se odgovornost premješta s ljudi na objektivni sustav, iako je taj sustav netko osmislio, trenirao i odlučio kako će raditi.

  

  Drugo je pitanje pristranosti podataka. Film sugerira da umjetna inteligencija nije neutralna. Ako uči iz društva koje je već nejednako, ona može te nejednakosti pretvoriti u pravilo. Stanovnici siromašnijih zona zbog toga mogu biti češće označeni kao rizični, što dovodi do još intenzivnijeg nadzora i policijskih intervencija. To stvara začarani krug u kojem algoritam potvrđuje vlastite pretpostavke. Treća tema jest gubitak ljudske prosudbe. Policajci se sve više oslanjaju na preporuke ALMA-e umjesto na vlastitu procjenu. Film time postavlja pitanje: Što se događa kada čovjek prestane preispitivati odluke sustava zato što vjeruje da je tehnologija nepogrešiva?

  Četvrta opasnost odnosi se na koncentraciju moći. U Psu 51 tehnologija nije samo alat policije nego i sredstvo političke i gospodarske kontrole. Tko upravlja ALMA-om, u velikoj mjeri upravlja i društvom. To znači da problem nije umjetna inteligencija sama po sebi, nego činjenica da jedan sustav može dobiti golem utjecaj bez odgovarajućega demokratskog nadzora.

  U tom je pogledu film zanimljiv jer se poklapa s raspravama koje se vode danas. U stvarnom svijetu već postoje sustavi za prediktivno policijsko djelovanje, algoritamske procjene rizika i prepoznavanje lica. Upravo zbog mogućih posljedica, mnogi stručnjaci upozoravaju na potrebu za transparentnošću, mogućnošću ljudskog preispitivanja odluka i jasnim zakonskim ograničenjima uporabe umjetne inteligencije. Važno je naglasiti da film ne zauzima stav da je umjetna inteligencija sama po sebi zla. Njegova je poruka nijansiranija: tehnologija može povećati sigurnost, ali ako joj se prepuste odluke koje bitno utječu na ljudske živote bez odgovornosti, nadzora i mogućnosti osporavanja, postoji opasnost da postane instrument nepravde umjesto pravednosti.

  Zbog toga se Pas 51 može promatrati i kao politički triler o budućnosti demokracije. Umjetna inteligencija nije konačni antagonist; ona je ogledalo društva koje ju je stvorilo. Ako su vrijednosti i institucije koje stoje iza nje nepravedne, algoritam može tu nepravdu učiniti učinkovitijom i manje vidljivom. Naslovni broj 51 nije jednoznačno objašnjen, nego djeluje kao oznaka unutar represivnog aparata – identitet koji pojedinca svodi na broj. Time se dodatno simbolizira gubitak individualnosti u tehnokratskom društvu. Taj naslov i dobro sažima ono po čemu se film izdvaja. Ne sugerira da je riječ o spektaklu zbog spektakla, nego upućuje na činjenicu da teme poput umjetne inteligencije, algoritamskog odlučivanja, društvene segregacije i nadzora već danas imaju stvarne paralele. Istodobno ostavlja dovoljno prostora da gledatelj poželi otkriti na koji način film razvija tu ideju.  

  

  U realizaciji ovako ambicioznog projekta svakako ću naglasiti impresivne vizualne efekte, scenografiju futurističkog Pariza, prepoznatljivo energičnu Jimenezovu režiju, napete akcijske scene, sam ritam filma i manje-više pogođenu kemiju Lellouche i Exarchopoulos, premda na trenutke ne djeluje dovoljno razvijenom. Ako volite futurističke policijske/noir-trilere čija je radnja smještena u distopijski svijet kojim vlada UI, Pas 51 bi vam se mogao učiniti zanimljivim izborom jer pokazuje da i europska kinematografija može proizvesti vizualno raskošan SF. S druge pak strane, ako očekujete neki potpuno originalan ZF svijet, filozofsku dubinu Blade Runnera, složenu političku analizu ili vrlo razrađene likove, film bi vas mogao ostaviti pomalo nezadovoljnima jer je više usmjeren na tempo i spektakl nego na dubinsku razradu ideja.

  © Ivica Perinović, FILMOVI.hr, 3. kolovoza 2026.

Piše:

Ivica
Perinović