Lažna smrt i stvarne rane obiteljskoga nasljeđa

16. Fantastic Zagreb Film Festival, 25. lipnja – 06. srpnja 2026.: Ponovno rođeni, red. Santiago Esteves, Argentina, Španjolska, Čile, 2025.

• 

  16. izdanje Fantastic Zagreb Film Festivala i ove je godine svojoj vjernoj publici donijelo niz vrhunskih ostvarenja, a u njih svakako spada i krimi-triler-psihološka drama Ponovno rođeni, najnoviji uradak talentiranoga argentinskog filmaša Santiaga Estevesa. Riječ je o filmu koji je prvotno nastao iz ideje redatelja da spoji dvije fascinacije: surovi krajolik andske granice između Argentine i Čilea te priču o ljudima koji žele izbrisati vlastiti identitet. Radnja Ponovno rođenih tako prati dvojicu otuđene braće – Manuela (Pedro Fontaine) i Oscara (Marco Antonio Caponi) koji spletom okolnosti ponovno završavaju na istoj strani zakona zbog opasnoga obiteljskog posla. Njihov posao naime nije običan krijumčarski lanac – oni ljudima pomažu nestati iz starog života insceniranjem vlastite smrti, a kad se jedna operacija počne raspadati, braća su prisiljena suočiti se i s kriminalnim posljedicama i s vlastitim nerazriješenim odnosima.  

  Scenarij za svoj drugi dugometražni film Esteves je razvijao godinama, a inspiraciju za osnovnu zamisao dobio je nakon radijske emisije o pogrebnicima i razmišljanja koliko je lako i uvjerljivo moguće lažirati nečiju/vlastitu smrt. Ako se promatra cjelina njegova dosadašnjeg opusa – počevši od kratkih filmova Los crímenes i Un sueño recurrente preko dugometražnog prvijenca La educación del Rey pa sve do Ponovno rođeni, može se reći da Santiago Esteves sustavno razvija isti autorski projekt: kriminalni žanr koristi kao okvir za istraživanje moralnih zona sive boje, obiteljskog nasljeđa i likova koji pokušavaju pobjeći vlastitoj prošlosti, ali ih ona neumoljivo sustiže. U tom smislu Ponovno rođeni nije zaokret nego logičan nastavak njegova opusa. U La educación del Rey radnja je pratila mladića kojeg kriminalno okruženje oblikuje gotovo kao zamjenska obitelj, dok novi film ponovno polazi od obiteljskog odnosa – dvojice braće, čiji je identitet određen ilegalnim obiteljskim poslom. Ono što se mijenja nije temeljna tema, nego njezina razina apstrakcije: umjesto priče o odrastanju, Esteves sada govori o mogućnosti ponovnog rođenja, iskupljenja i prekida naslijeđenog ciklusa nasilja.

  Sam Esteves izjavio je da mu nije bio cilj snimiti film o kriminalcima, nego o ljudima koji nose nerazriješene obiteljske odnose. U razgovorima povodom premijere isticao je da ga je zanimalo kako „obiteljske rane nikada ne nestaju, nego se prenose u svaku kasniju odluku“. Kriminalna radnja za njega predstavlja okvir u kojem se ti unutarnji sukobi najjasnije očituju, ali ne i glavnu temu filma. Iako je riječ o trileru, film se više bavi identitetom nego samim kriminalom. Lažna smrt postaje simbol pokušaja bijega od prošlosti, dok granica između država predstavlja i granicu između starog i novog života, krivnje i iskupljenja. Odnos dvojice braće služi kao emocionalna okosnica priče, pa se motiv ponovnog rođenja odnosi jednako na njihove međusobne odnose kao i na ljude koji pokušavaju započeti novi život. Surovi planinski krajolik dodatno naglašava osjećaj izolacije i moralne neizvjesnosti.

  

  Premda bi premisa filma – ljudi koji dobivaju novi identitet nakon fingirane smrti, mogla lako biti pretvorena u visoko konceptni kriminalistički triler, Esteves gotovo odmah pomiče fokus s mehanike zločina na pitanje identiteta. Njega ne zanima kako funkcionira mreža koja organizira lažne smrti, nego što znači živjeti s prošlošću koju formalno možeš izbrisati, ali psihološki ne možeš. Smrt tako postaje manje fizički, a više psihološki događaj: može li čovjek doista postati netko drugi ili samo nosi iste obrasce pod novim imenom? U njegovim djelima gotovo nikada nema jednoznačnih negativaca ni heroja. Likovi nisu definirani onime što čine, nego razlozima zbog kojih to čine. Njihove odluke proizlaze iz trauma, obiteljskih odnosa, osjećaja dužnosti ili nemogućnosti da izađu iz obrazaca u kojima su odrasli. Takav pristup podsjeća na psihološku perspektivu u kojoj je ponašanje simptom složenijih unutarnjih procesa. Naravno, kroz spomenuti autorov profilirajući pristup može se lako iščitati njegova strast spram psihologiji koju je i studirao prije negoli se posvetio bavljenju filmom.

  Tematski gledajući, kod Estevesa se kroz čitav opus mahom ponavljaju isti motivi: obitelj kao prostor nasilja, lojalnosti i moralnog duga; muški odnosi (braća, očevi, mentori, zaštitnici) koji funkcioniraju kroz šutnju više nego kroz dijalog; kriminal kao svakodnevni posao, a ne spektakl; mogućnost iskupljenja koja nikada nije potpuno sigurna; identitet kao nešto što se može promijeniti administrativno ili fizički, ali ne i emocionalno. U Ponovno rođeni svi se ti motivi sabiru u izrazito sugestivnoj premisi: ljudi doslovno umiru kako bi dobili novi identitet. Taj kriminalni posao ujedno postaje i metafora pitanja: može li čovjek doista pobjeći vlastitoj prošlosti ili samo promijeniti ime?  

  Odnos dvojice braće složeniji je nego što se na prvi pogled čini. Scenarij, a na kraju i sam film, kroz kratke, fragmentirane prizore iz djetinjstva postupno otkriva da njihov sukob nije nastao zbog jednoga događaja nego zbog dugogodišnjeg osjećaja nejednake roditeljske ljubavi. Posebno se sugerira da je otac otvoreno favorizirao jednog sina, dok je drugi odrastao s osjećajem da mora stalno dokazivati vlastitu vrijednost. Ti prizori nisu samo objašnjenje prošlosti nego određuju način na koji braća reagiraju jedno na drugo u sadašnjosti – jedan nastoji zadržati kontrolu i autoritet, drugi se neprestano opire ulozi koja mu je bila namijenjena. Može se reći da je upravo taj odnos braće emocionalna jezgra filma. Bez njega bi Ponovno rođeni bili tek solidan kriminalistički triler, ali zahvaljujući toj obiteljskoj dinamici prerastaju u priču o naslijeđenoj krivnji, rivalstvu među braćom, potrebi za očevim priznanjem i pitanju može li čovjek doista započeti novi život ako se nije pomirio s vlastitom prošlošću. 

  Likovi braće su u mnogočemu definirani obiteljskim odlukama, konkretno očevom naklonošću, no Esteves nam ne daje iscrpno objašnjenje očevih motiva, nego kroz dijalog i prisjećanja sugerira da je prijenos znanja bio i prijenos povjerenja, autoriteta i svojevrsnog nasljedstva. U tom smislu, očev odabir ima najmanje tri razine značenja: 1. Praktičnu. Sin kojem je otac prenio medicinsko i farmakološko znanje jedini je sposoban izvesti najzahtjevniji dio njihovog posla – procijeniti ozljede, rukovati lijekovima, manipulirati tragovima smrti i uvjerljivo konstruirati okolnosti lažne smrti. Zato drugi brat, koliko god bio iskusan u organizacijskom i kriminalnom dijelu posla, ostaje ovisan o njemu. To stvara vrlo neobičan odnos moći: formalno jedan vodi posao, ali bez drugoga ne može dovršiti ono najvažnije. 2. Emocionalnu. Nasljedstvo nije samo skup formula nego i potvrda: „Tebe smatram svojim nasljednikom“. Drugi brat taj izbor doživljava kao još jedan dokaz da ga otac nikada nije smatrao dovoljno sposobnim ili vrijednim. Zbog toga njegovo ogorčenje nije usmjereno samo prema ocu nego i prema bratu, premda brat nije odgovoran za očevu odluku. 3. Simboličku. Film suprotstavlja dvije vrste znanja. Jedno je znanje koje spašava život (liječništvo), a drugo je znanje kako živjeti unutar kriminalnog svijeta. Kada brat liječnik odluči napustiti taj posao nakon tragedije, on zapravo pokušava vratiti medicini njezinu izvornu svrhu – liječiti, a ne pomagati ljudima da nestanu. Time odbacuje ne samo obiteljski posao, nego i očev način razmišljanja.

  Iz psihološke perspektive film nudi nekoliko razina tumačenja. Posao kojim se braća bave – organiziranje lažne smrti i stvaranje novog identiteta, može se shvatiti i kao metafora njihove vlastite želje da pobjegnu od prošlosti. Oni drugima omogućuju novo rođenje, ali sami nisu sposobni napustiti stare obrasce ponašanja. Zbog toga naslov Ponovno rođeni ima pomalo ironično značenje: ljudi kojima pomažu možda dobiju novu priliku, ali braća ostaju zarobljeni u emocionalnim obrascima koje su usvojili kao djeca. Zanimljivo je i da su prisjećanja na njihovo djetinjstvo vrlo škrta informacijama. Umjesto da gledatelju detaljno objasni što se dogodilo, Esteves koristi fragmente sjećanja, poglede i kratke geste. Time prošlost djeluje poput traumatskog sjećanja – nepotpuna je, ali dovoljno snažna da upravlja sadašnjošću. To je postupak koji se često susreće u psihološkim dramama: trauma se ne prikazuje kao jedna velika scena, nego kao niz sitnih uspomena koje postupno dobivaju smisao.   

  

  Stilski gledajući, Estevesov stil tijekom godina postaje sve ekonomičniji i njegove filmove sve znakovitije obilježava malo ekspozicije, povjerenje u gledatelja da sam povezuje informacije, dijalog koji je gotovo sveden na minimum, pripovijedanje kroz geste, poglede i prostor te napetost koja proizlazi iz neizrečenoga, a ne iz akcijskih scena. Sve navedeno dovodi do teze da Ponovno rođeni predstavljaju pravu kulminaciju Estevesove poetike jer činjenično je kako autor od svojih prvih kratkih filmova do danas postupno reducira naraciju, sve više vjeruje slici umjesto dijalogu, dok kriminalni zaplet koristi prvenstveno kao moralni laboratorij. Njega, kako i navodim, ne zanima pitanje tko će pobijediti, koliko ono što nasilje ostavlja ljudima koji prežive. Što se pak tiče vizualnog identiteta, Esteves je također vrlo dosljedan. Krajolik (u ovom slučaju andska granica i Mendoza) nije samo scenografija, nego produžetak moralne pustoši likova. Prostor je hladan, ogoljen i prijeteći, gotovo jednako važan kao i sami protagonisti.

  Gledajući ostale aspekte, značajan doprinos snazi filma dakako pružaju i glavni protagonisti kroz zapažene nastupe Pedra Fontainea i Marca Antonija Caponija. Premda je njihova gluma poprilično suzdržana i kao takva više fizička negoli verbalna, upravo takvim pristupom savršeno odgovara atmosferi filma te uvjerljivo prenosi dugogodišnju napetost između braće. Valja svakako istaknuti i glazbenu podlogu Marija Galvána, čiji je minimalistički pristup podređen stvaranju nelagode umjesto naglašavanja emocija, dok se direktor fotografije Enrique Stindt posebno istaknuo snimanjem u prirodnom ambijentu i pri vrlo slabom osvjetljenju. Produkcija je naime koristila suvremenu kameru velike osjetljivosti kako bi noćni prizori u planinama izgledali što prirodnije, bez pretjeranoga umjetnog osvjetljenja, što filmu daje vrlo autentičan i sirov vizualni identitet.

  Iako nije riječ o naslovu koji je osvojio velike međunarodne nagrade poput Zlatne palme ili Zlatnog medvjeda, Estevesov film može se pohvaliti vrlo uspješnim festivalskim životom i posebnim ugledom kojeg je stekao među kritikom i festivalskim selektorima. Ako se prepoznajete pod etiketom ljubitelja suvremenog latinoameričkog žanrovskog filma koji uspijeva spojiti napeti triler s ozbiljnom psihološkom dramom bez odricanja od autorskog pristupa, Ponovno rođeni je ostvarenje koje vas neće razočarati.

  © Ivica Perinović, FILMOVI.hr, 19. srpnja 2026.

Piše:

Ivica
Perinović