Sam u kinu, na kraju jednoga svijeta
Bilo jednom u kinu (Once Upon a Time in a Cinema), red. David Gleeson, Irska, Njemačka, Belgija, 2026.
-
Može li se danas doživjeti Kino? I što jedno takvo mjesto predstavlja današnjih konzumentima digitalnog univerzuma algoritama i aplikacija? Predstavlja li uopće nešto? Osim ako se ne radi o digitalnom kodu komunikacije kroz koji ulazimo u virtualne prostore reprezentacije ultimativnih toponima svijeta kao tehnosfere? Retorička pitanja ne traže odgovore. Tek dijagnosticiraju…
Napis jest tek uvjetna kritika filma Davida Gleesona Bilo jednom u kinu (Once Upon a Time in a Cinema, 2026). Filmofilski intoniran, ovaj kino-uradak nema epsku dimenziju poput Leoneovih (i Tarantinovih) velikih filmsko-povijesnih monumenata Divljem Zapadu i Americi (Hollywoodu). Prije bi se moglo reći da tankoćutnošću, te blagom i umjerenom patetikom reminiscira prošlost malenih zajednica, odrastajućih uz lokalno kino. Ovdje bi primjerenija prispodoba bila u slici Kinematografa našeg djetinjstva!
Vlasnik malog kina u irskom Limericku, Earl Clancy (Colin Morgan) suočava se s turbulentnim petkom u svom dugogodišnjem, obiteljskom poslu. Prije večernje projekcije remakea Godardova klasika Do posljednjeg daha (Breathless, Jim Mc Bride, 1983.), dešava se cijeli niz peripetija: od krađe utrška od ulaznica prethodne večeri do familijarnih trzavica. No temeljno, sudbonosno pitanje jest hoće li Earl prodati kino-dvoranu koja predstavlja najvažnije okupljalište lokalnog življa, al pari čak i irskome pubu. Kroz uvodni razgovor s mlađim bratom Geraldom (Calam Lynch) upoznajemo mjesto. Ispražnjena kino-dvorana zrači nekom mitskom nostalgijom. Nakon što je naslijedio posao upravitelja kinematografa od Oca, „kulturna logika kasnog kapitalizma“ (F. Jameson), situira ga u 1984. godinu (ključnu i za njega i za Jamesonov esej). Naime, financijska sila te logike Kapitala tjera ga k vjerojatnoj prodaji kina. Lokalni biznismen Harry Conway (Stanley Townsend), naime, bacio je oko na ovaj prostor kao potencijalno parkiralište uz nadolazeći podružnicu Siemensa. I dok je mlađi brat onaj koji u ovome vidi priliku investicije za novu hiper-turbo benzinsku crpku, protagonist Earl bit će katalizator za opstanak kina, ali i lokalne zajednice.
.jpg)
Radnju Gleeson situira u realno vrijeme kino-projekcije. Dok se Richard Gere bavi peripetijama oko svoje kriminalističko-ljubavne afere, Earl rješava cijeli niz naoko sitnih, ali opet sudbonosnih događanja koja određuju budućnost lokalnoga kina. Kroz galeriju likova filma iscrtava se poslovični kaleidoskop kolokvijalnih karaktera male sredine. Od karikaturalnih, nasilnika Joea ili berekina Dickieja, tinejdžerske Earlove kćeri Kate (Clara Crichton) i njezina odrastanja bez majke, pa do djelatnica/ka u kinu… kao sličica stvarnih slices of life na tragu poetike Mikea Leigha – Gleeeson zapravo pripovijeda i svoju, dobrim dijelom autobiografsku priču. Jer, mjesto u kojem se dešava radnja filma, u stvarnom vremenu-prostoru bilo je kino-dvoranom uz koju je bio obiteljski vezan. U tome je Royal-Cinema u Limericku, naime, zadnja projekcija održana još 1985. Dakle, Gleeson se vraća – danas toliko nam nostalgičnom – mode rétro Jamesonova eseja.
I doista, ove 80-e godine prošlog stoljeća postaju idealiziranim kronotipom suvremenosti. Svjedoci smo toga u kulturnim praksama i s bliskih nam prostora. Prije svega glazbom, ali i ostalim modusima umjetničkih nadahnuća tih godina. Glazbeni lajtmotiv Gleesonova filma čini pjesma Only You – u originalnoj verziji dua Yazoo – ovdje u svojoj najpoznatijoj inačici The Flying Picketsa iz 1983.
Možda, najpatetičniji moment filma desi se kada je zbog redukcije struje – poznatih i iz vremena/prostora bivše SFRJ, prekinuta projekcija filma. Tada, uz dobacivanja i zvižduke osoblju zbog novonastale situacije, publika u kinu krene spontano pjevati Only You. Iako nevjerojatan i pomalo isforsiran moment, taj motiv služi katarzičnoj poanti filma, prizivajući duh zajedništva u neoliberalnu tačerizmu. Potonji, naime, nije bio tek vezan uz razaranje industrijske kulture Velike Britanije, nego je utjecao i na socijalnu klimu/strukturu i povijesno mu bliske Irske.
Dramaturški, Gleesonov film nema nekih narativnih niti vizualnih eskapada. Snimljen je u klasičnoj maniri, rekao bih mirno. To u danome slučaju znači da je s namjerom dijegetski postav filma vrlo jednostavan. Jednostavno, to je film u kojemu je, pretpostavljivo, olakšan pristup ideji filma tzv. prosječnom gledatelju. Kino jest, svojim inicijalnim nastankom, naime, bilo zabava za sve i svakoga. Nije bilo u intenciji intelektualne izobrazbe. Ipak, neki su teoretičari političke provenijencije u njemu vidjeli mogući alat za razvijanje svijesti. Walter Benjamin, primjerice, u kinu je vidio mogući instrument „politizacije umjetnosti“. Kako stoji s kinom danas? Moramo li tek lamentirati za izgubljenim prostorima slobode mišljenja? (Pročitajte: Zatvoreno kino Europa – mišljenje nije u modi)
Na kraju, jedan maleni detalj naoko je nevažan, ali plauzbilan. Pogotovu za zaokruženje nekovrsnog, zapravo očekivana dojma o smislenosti ovog filma danas. Djelce blage art-namjere, poput Bilo jednom u kinu, teško će doprijeti do ispunjenja svog kino-habitusa. Naime, na repertoar je došlo u sezoni velikih filmskih festivala na otvorenom: od Pule i Gorskog Kotara, pa sve do Trešnjevke i Tuškanca.
A Gleesonov je film, pak, ušao u klimatiziranu dvoranu Cinestara! Potpisnik ovih redaka, prvi put se – u doista višedesetljetnom iskustvu hodočašćenja u kino-dvorane, našao samim u kinu (utorak, 7. srpnja 2026, 19.30). U dvorani 6 u Branimirovoj, ne računajući projekcionista na vrhu prostorije, bilo nas je – jedan (brojkom 1!). Osjećao sam se povlaštenim i, pomalo… vremenom pregaženim.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 16. srpnja 2026.
