Anatomija savjesti u ratnome ništavilu

19. Festival mediteranskoga filma Split, 11. – 20. lipnja 2026.: Krava, red. Pavo Marinković, Hrvatska, Crna Gora, 2025.

• 

  Šestoga dana Festivala mediteranskoga filma u sklopu Ješki, natjecateljskoga programa kratkometražnih filmova, prikazana je ratna drama Krava, snimljena prema motivima priče don Branka Sbutege (1952. – 2006.), uglednoga Kotoranina, za koju i scenarij i režiju potpisuje Pavo Marinković. Film je svoju svjetsku premijeru imao na 61. Međunarodnom filmskom festivalu u Chicagu, a našao se i u Natjecateljskom programu za najbolji kratki film na Bridge on Peace Film Festivalu i u konkurenciji za najbolji kratki film Matere Film Festivala.

  Ratna tematika jedna je od najizazovnijih u književnosti, izvedbenim umjetnostima i filmskome mediju, ne samo kad se ulazi u njezinu provenijenciju i motive nego i kad se opserviraju pojedinačne sudbine unutar ratnoga kaosa. Pavo Marinković, snažno motiviran tematsko-idejnom prodornošću Sbutegine proze, snima film o Domovinskome ratu (hrvatsko-crnogorska koprodukcija), u kojem se bavi motivom savjesti na neprijateljskoj strani. Glavni je protagonist filma oficir u službi paravojnih četničkih postrojbi, početkom 1991., koji s obitelji (ženom i malodobnom kćeri) nastanjuje kuću unutar nedavno osvojenoga hrvatskog područja u zadarskome zaleđu.

  

  Precizna kamera Branka Linte osvjetljava kompletnu obiteljsku intimu nekadašnjih vlasnika koji su u ratnome vihoru bili prisiljeni napustiti vlastiti dom: detalji otkrivaju okolnosti prognaničke kalvarije iza koje je ostao pribor za osobnu higijenu, mnogobrojne fotografije, dječje igračke, slike, odjeća, a u dvorištu i krava koja ubrzo postaje majorovom noćnom morom. Stjepan Perić sugestivno utjelovljuje nekadašnjega oficira JNA koji se doduše oštro obračunao s vojnicima iz svojega voda, uhvaćenima in flagranti u otimačini tuđe imovine.

  No on ipak slavodobitno započinje novi život u tuđoj kući. I dok mu se supruga i kći brzo adaptiraju na novi dom, lijep krajolik i prisutnost krave, major nekadašnje JNA postaje sve nervozniji. Ne može se koncentrirati ni na što, zakazuje u bračnome krevetu, uskoro se sve više odaje alkoholu kao jedinome sedativu protiv neizdržive tjeskobe. Krava ga motri iz svakoga ugla, podsjećajući ga na nedavne srpske zločine („Ne poželi nikakve tuđe stvari!“, „Ne ubij!“) u koje je sada indirektno involvirana i njegova obitelj. Domaća životinja, naime, postupno izrasta iz realnoga, denotativnog motiva u simbol anatomije degradirane ljudske savjesti.

  Osim Stjepana Perića, živopisnu je ulogu ostvarila i Dubravka Drakić u ulozi majorove žene, lišene svakoga srama u novonastaloj situaciji, opuštene i okrenute svjetlijoj budućnosti. Dramska napetost u Marinkovićevu filmu proizlazi iz same radnje, a kulminaciju duguje majorovoj fokusiranosti na životinju koja svojom pojavom iz njega izvlači sav mentalni talog. Iako je riječ o filmu teške tematike, u nekim kadrovima ne izostaje ni crnoga humora.

  

  Gotovo je nevjerojatno da je u svega 17 minuta, koliko film traje, realiziran jedan cijeli kronotop Domovinskoga rata, efektno zaokružen antiratnom porukom koja promiče čitav niz referenci: odgovornost prema povijesnoj istini, univerzalni karakter ratnog ništavila, ali i devijaciju čovjekove osobnosti u rubnim situacijama sveopće dehumanizacije. Inspiriran moderno ispisanom pričom don Branka Sbutege (objavljenom u knjizi Kurosavin nemir svijeta), ni Marinkovićev film ne zaostaje aktualnošću – originalno zamišljenim scenarijem i ekspresivnom režijom, koja životinjski lik uzdiže do audiovizualnoga simbola.

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 13. srpnja 2026.

Piše:

Vesna
Aralica