Vjera bez odgovora i obitelj bez utočišta
Nedjelje, red. Alauda Ruiz de Azúa, Španjolska, Francuska, 2025.
-
Zagreb Film Festival prije nešto više od tri i pol godine programski se pobrinuo za hrvatsku premijeru izvanredne Uspavanke, hvaljenog i nagrađivanoga dugometražnog prvijenca španjolske redateljice i scenaristice Alaude Ruiz de Azúe. Njihove splitske kolege s FMFS-a pak zaslužne su za lipanjsku festivalsku premijeru njezina drugoga dugometražnog uratka, imena Nedjelje, filma koji je prošle godine pomeo konkurenciju prestižnoga međunarodnog festivala u San Sebastiánu, a slično mu je ove godine pošlo za rukom i na popularnim španjolskim nacionalnim nagradama Goya. Nagrade doduše često znaju biti krivi indikator kvalitete zbog određenih političkih, organizacijskih i inih uplitanja, no uvjeravam vas kako su Nedjelje svaku navedenu, uključujući i desetke ostalih, opravdano zavrijedile. Što je to točno očaralo žirije, kritike i publiku u filmu koji je itekako otvoren za interpretacije? Odgovor na to pitanje je iznimno kompleksan, a možda ga ni nema. Upravo u tome i leži njegova čarolija.
U središtu priče nalazi se sedamnaestogodišnja Ainara (Blanca Soroa), inteligentna i idealistična djevojka iz dobrostojeće baskijske obitelji. Dok njezina obitelj, prvenstveno teta Meita (Patricia López Arnaiz), očekuje da odabere studij, pronađe ljubav i započne normalan odrasli život, Ainara im iznenađujuće objavljuje da ozbiljno razmišlja o ulasku u samostan zatvorenog reda i redovničkom pozivu. Ona je zaljubljena u Gospodina i takav osjećaj ne pronalazi nigdje i kod nikog osim u samostanu. Ta odluka izaziva dubok potres među članovima obitelji i otvara niz sukoba o vjeri, slobodi, identitetu, roditeljskim očekivanjima i smislu života…
Kad bi dovodili zaključke isključivo na osnovu priloženog sinopsisa, mnogi bi Nedjelje prvoloptaški svrstali u krug naslova poput Ide, First Reformed, Novicijata ili Corpus Christi (potonji je prije nekoliko godina također prikazan na FMFS-u), no za razliku od većine navedenih, film Alaude Ruiz de Azúe više naglasak stavlja na obiteljsku dinamiku negoli na institucionalnu religiju. To ga ujedno približava i ranijem radu same autorice. Prema njezinim izjavama, polazišna točka bila je želja za razumijevanjem žena koje su svjesno izabrale redovnički život. Nije ju zanimala religijska propaganda niti kritika religije nego ljudska odluka da se netko odrekne društveno poželjnih životnih putova u korist duhovnog poziva. Ruiz de Azúa naglašava i da je zanimaju pitanja koja nemaju jednostavne odgovore te da filmom želi potaknuti razgovore među ljudima različitih uvjerenja.
Iako se na prvi pogled razlikuje od obiteljske drame Uspavanke koja je istraživala pojam majčinstva i serije Querer koja se bavila temama moći i intimnih odnosa, redateljica je sama rekla da su ti radovi bili svojevrsni temelji koji su doveli do nastanka Nedjelja. Premda sva njezina dosadašnja djela uključuju zajedničke značajke poput obitelji kao prostora ljubavi, ali i sukoba, ženskih protagonistica koje donose teške odluke, moralnih dilema bez jednostavnih rješenja ili interesa za emocionalne posljedice osobnih izbora, Nedjelje se ozbiljno bave religijskim iskustvom bez ismijavanja ili idealizacije. Vjera je u filmu prikazana kao stvarna mogućnost, ali i kao izvor nesporazuma u sekularnom društvu. Jedno od ključnih pitanja koje film postavlja glasi: može li odluka izgledati slobodno čak i kada se drugima čini neshvatljivom? Ainara inzistira u nastojanjima da sama bira svoj put, dok obitelj sumnja da je riječ o bijegu od problema.
Ispod te površine, kristalno je jasno da gotovo svi glavni likovi prolaze kroz neku vrstu egzistencijalnog preispitivanja. Aniara se nalazi na prijelazu u adolescenciju. Njezino razmišljanje o redovničkom pozivu nije prikazano kao čvrsta odluka nego kao proces traganja za identitetom. Pitanja ljubavi, seksualnosti, studija, samostalnosti i vjere ostaju otvorena. Paralelno, njezin je otac opterećen poslovnim problemima i dugovima. Njegova veza s novom partnericom dodatno komplicira obiteljsku dinamiku te otkriva koliko je i sam nesiguran u vlastite izbore. Majčina smrt i njezini psihički problemi dok je Aniara bila još djevojčica predstavljaju trajnu traumu koja i dalje oblikuje odnose među članovima obitelji. Nije riječ samo o događaju iz prošlosti nego o emocionalnom nasljeđu koje svi nose sa sobom. S druge strane, brak njezine tete služi kao svojevrsno ogledalo ostalim odnosima u filmu. Dok se Aniara pita treba li svoj život potpuno posvetiti Bogu, njezina teta preispituje vrijednost i održivost institucije braka. U tom smislu redovništvo nije prikazano kao glavna tema nego kao simbol pošto svaki lik traži neku vrstu utočišta. Za Aniaru je to duhovnost, za njezina oca posao i nova veza dok se teta pak nalazi u pokušaju spašavanja ili redefiniranja braka.
Zanimljivo je i to što redateljica ne tretira Aniarinu moguću odluku kao nešto nužno pozitivno ili negativno. Film ne sugerira da je samostan rješenje, ali ni da je riječ o bijegu od života. Umjesto toga, ostavlja prostor gledatelju da se priupita je li riječ o autentičnom pozivu, reakciji na obiteljsku traumu ili kombinaciji oboje. Zbog te višeglasnosti neki su kritičari uspoređivali Nedjelje ne samo s religijskim dramama nego i s obiteljskim ansambl-filmovima poput Bergmanova remek-djela Fanny i Alexander ili Vinterbergove crnohumorne drame Proslava gdje se iza jednog obiteljskog okupljanja postupno otkrivaju duboki prijepori, tajne i emocionalne rane. Možda je najzanimljivija interpretacija da su nedjelje iz naslova trenutci kada se obitelj okuplja i pokušava održati privid zajedništva, dok se ispod površine otkrivaju potpuno različite životne vizije. Aniarina dilema tada nije izdvojeni problem nego katalizator koji prisiljava sve ostale da se suoče s vlastitim nezadovoljstvima i neostvarenim željama.
E sad, kompleksnost samog filma, određenih likova i njihovih odnosa krije se u brojnim prizorima koje autorica filma ostavlja otvorene za interpretacije. Primjerice, Aniara tijekom čitava filma nosi golem teret: nerazriješenu traumu majčine smrti, strah da će ponoviti majčinu sudbinu, odgovornost prema ocu i obitelji, nesigurnost oko vlastite budućnosti, religijsku sumnju i želju za apsolutnom sigurnošću. Ona od Boga traži nešto što joj nitko drugi ne može dati – nedvosmislen odgovor. Kada takav odgovor ne dolazi, napetost postaje gotovo nepodnošljiva. Njezine određene reakcije tad manifestiraju ekstremni stres i psihološki slom. Mnogi će njezino mentalno stanje lako tumačiti i kroz nasljeđe majčine bolesti, dok će za neke to biti religijsko ili čak egzistencijalno pitanje. Autorica nam ne pruža jasne odgovore, čime nas potiče na dodatno razmišljanje.
Ako se film promatra u cjelini, Ruiz de Azúa uporno odbija potpuno romantizirati Aniarinu odluku. Iako je prikazuje s empatijom i poštovanjem, istodobno nas stalno podsjeća na ono što ona napušta: prijatelje, mogućnost ljubavne veze, studij i profesionalni život, seksualnost, svakodnevne obiteljske odnose i otvorenu budućnost s mnogo mogućih puteva. Zbog toga se tijekom cijelog filma otvoreno provlači pitanje: zašto bi netko sa nepunih osamnaest godina svjesno odabrao život zatvorenosti? U tom smislu majčina povijest postaje vrlo važna. Nije slučajno da je Aniara odrasla uz priču o osobi koja nije uspjela pronaći unutarnji mir. Čak i ako sama ne boluje od istih psihičkih problema, trauma majčina života i smrti neizbježno oblikuje njezin pogled na svijet. Odluka o njezinom redovništvu se tad nameće kao autentičan duhovni poziv, premda se može istovremeno tumačiti i kao sofisticirani oblik povlačenja od složenosti života. To je možda i najprovokativnija ideja filma: čovjekovi motivi nikada nisu potpuno čisti. Moguće je da Aniara iskreno osjeća religijski poziv, ali i da je privlači sigurnost jasno strukturiranog života. Te se dvije stvari međusobno ne isključuju.
Film tako snažnih tema i ideja u velikoj mjeri živi od prirodnih, suzdržanih i emocionalno preciznih izvedbi, a ne od klasične dramatične ekspresije. Mlada Blanca Soroa kao Aniara naprosto oduševljava jer nosi emocionalnu os filma. Iako svoju ulogu naizgled igra izrazito interno, gotovo tiho, puno toga se događa u njezinom pogledu, pauzama i mikroreakcijama. Ona s lakoćom uspijeva prenijeti konflikt bez verbalizacije (vjera, sumnja, strah, želja za ljubavlju) i pritom djeluje posve uvjerljivo, bez glumačke težine ili teatralnosti. Jednako snažnu izvedbu pruža i iskusna Patricia López Arnaiz u ulozi Aniarine tete Maite. Dok su ostali članovi obitelji suzdržani u svojim odlukama i reakcijama oko Aniarinog životnog puta, Maite je emocionalno središte obiteljske drame. Ona se naime najžešće suprotstavlja odluci svoje nećakinje da ode u samostan. Kroz sjajnu interpretaciju Patricije López Arnaiz njezin lik djeluje borbeno i impulzivno, ali istodobno pokazuje iskrenu ljubav i brigu za svoju nećakinju. Naravno, poseban naglasak leži i na samoj režiji i scenariju Alaude Ruiz de Azúa, koja očito ne traži velike scene nego situacije koje djeluju kao da ih promatramo iz stvarnog života. Njezina delikatna režija uspijeva spojiti intimnu obiteljsku dramu s filozofskim pitanjima o smislu i vjeri i pritom potaknuti raspravu među gledateljima različitih svjetonazora. Uistinu dojmljivo ostvarenje.
© Ivica Perinović, FILMOVI.hr, 15. lipnja 2026.
