Exegi monumentum Suba: „postati besmrtan, a onda umrijeti”
Priča o Subi, autor Vladimir Bajić, Srbija, 2024.
-
Priča o Subi, prikazan u sklopu Subine sobe od 27. travnja do 15. svibnja u Srpskom kulturnom centru u Zagrebu u suradnji s Fondacijom Mitar Subotić – Suba iz Novog Sada, dokumentarni je film autora Vladimira Bajića o Mitru Subotiću – Subi (1961–1999). Ovaj je novosadski skladatelj elektroakustičke glazbe djelovao na jugoslavenskoj sceni '80-ih pod umjetničkim imenom Rex Ilusivii pomičući granice pop-produkcije kroz singlove s Massimom Savićem (Bori se za mene, 1984.), Marinom Perazić (Plava jutra, na tekst Varje Orlić) i Milanom Mladenovićem (Nabor na postelji) na albumu Disillusioned, čiji naslov evocira da je odbijen od svih velikih izdavača u Jugoslaviji te objavljen u nakladi od (samo!) 500 primjeraka, po čemu je blizak današnjim indie-izdancima. Selidbom u Brazil početkom devedesetih, Subotić će monetu zapisanu u Jugoslaviji, izvrnuti na glavu: desetogodišnja suradnja započeta kao Dah Anđela s Mladenovićem i gitaristom Goranom Vejvodom, dovodi 1994. godine njega i Milana Mladenovića do samog ruba. Objavom albuma Angel's Breath, s ruina generacijske hedonije – Mladenović je bolovao od raka, najbliži prijatelji su im umirali od AIDS-a i hepatitisa, rađa se jedna alternativna autorska simbioza. No, Mladenović umire početkom studenog iste godine.
Subotić se, uoči smrti 1999. godine u opožarenom stanu u Sao Paolo u 38-oj godini, u noći promocije albuma Sao Paolo Confessions (Trama Music/Crammed/Sony/Island, 1999.), etablirao kao producent pop- i klupske glazbe, slovivši u world-music svijetu, onom alternativne Latin Electronice, kao suštinska opozicija Bregovićevom, ili bregovićevskom pismu. Producirao je Tanto Tiempo (Crammed Disc, 2000.), službeni debi pjevačice Bebel Gilberto, kćeri osnivača bossanove – slavnog Joaoa Gilberta, koja je u to vrijeme živjela u New Yorku. Gledano iz povijesnog rakursa u okviru srednjoeuropske kulture, Priča o Subi bio bi dokumentarac o Mozartu ulančanom s Alexanderom von Humboldtom, budući da je njegov kulminativni album Wayang (1995; Offen Music 2018.), ulančao dva kraka Subotićeve karijere: terenske snimke glazbe s brazilskih vudu-rituala sa snimkama balkanskog folklora. No, Bajić preskače miljokaze poput Wayanga, vjerojatno da ga totalitet materijala ne bi pojeo. Tko zna – zna.
Svjedočanstva filma grade dvojica Subinih side-kickova: Ivan Fece Firči i Zoran Janjetov, Novosađani i sami „veći od života”, djeca intelektualne elite odrasle po studijima Radija Novi Sad i akademijama vojvođanske kulturne prijestolnice. Jedini dvostruki dobitnik nagrade Sedam sekretara SKOJ-a, Fece je bio bubnjar New Wave grupa La Strada/Luna i Katarina II/EKV, a tijekom boravka u SAD-u, gdje je u braku živio s Marinom Perazić i dvije kćeri, patentirao je instrument za ugađanje bubnjeva. Janjetov se već osamdesetih etablirao u Francuskoj kao kolorist prvog Inkala, stripa Jeana Giroa – Moebiusa prema scenariju čileansko-francuskog redatelja i kuma psihodelične kulture Alejandra Jodorowskog. Moebius prepušta Janjetovu crtanje čitavog serijala, kao i strip Tehnopape. Povratkom kući, Janjetov objavljuje strip Bernard Panasonik, prepun kolora i sedimenata psihodelične kulture iz registra kojim rezoniraju i filmovi Luca Bessona. Povodom gostovanja i instalacije Subine sobe u Srpskom kulturnom centru, Janjetov je za Vidu TV dao intervju novinaru i uredniku Zoranu Stajčiću.
_1.jpg)
Film otvara Subotićev telefonski intervju. S karakterističnom mješavinom humora i samoironije, opisuje zaokret od narodne muzike Balkana prema ritmovima orkestara od 800 bubnjara. „Totalno van pameti… ludački dobri.” Uostalom, u Brazilu je Subotić pronašao slojeve svih svjetskih kultura, s istaknutim afričkim utjecajem u Bahiji, na sjeveru zemlje. Fece se nadopunjuje iz perspektive bliskog prijatelja, ističući Subotića kao omiljenog člana društva, čovjeka koji je istovremeno unosio energiju i toplinu u svaki krug u kojem se kretao. „Žene su ga volele više nego vazduh.” Majka Ruža, liječnica i predsjednica Fondacije Mitra Subotića – Sube iz Novog Sada, koja se desetljećima financira od sinovljevih tantijema, evocira lik svoga pokojnog supruga, Subinog oca; pisca poznatog po korištenju pseudonima i skupljača instrumenata. „Mama Suba” uvodi i intimniju liniju kroz sjećanja na glazbenu školu i anegdotu o tek prolaznoj pedagoškoj ocjeni iz briljantne izvedbe Bacha, što otkriva Subin dugogodišnji, često buntovan odnos prema institucijama. „Harmoniku, skuplju nego moj Fiat 300, odlučio je staviti sa strane”, kaže, naglašavajući trenutak kada je njezin sin počeo probijati vlastiti put – istodobno kroz kulturu i supkulturu, uvijek između pravila i slobode. „Vratio se klaviru, bio je njegova osnova.”
Već kao tinejdžer, Subotić je počeo stvarati svoju scenu, ostavljajući kazete sa svojim kompozicijama na porti Radija Novi Sad i predstavljao se kao Rex Ilusivii – kralj iluzija. Firči i Janjetov smatraju ga unositeljem daha modernosti u scenu i društvo – uporabom ritam-mašina, mikseta i modularnih sintisajzera. „Uključio je mali monofoni Casiov synth u gitarski synth... Neslušljiv potpuno, ali kad ga koristiš repetitivno, on se pretvori u neki ritam s iritantnim neprijatnim zvucima, što je super, Suba je volio nekonvencionalni zvuk. Tako je nastala stvar Praznik u Močvari”, koju je, legenda kaže, Subotić odnio na šalter radija za urednika emisije Novi vidici Dragana Gojkovića. Ostalo je povijest...
Pojavama markantnih sudionika ere, poput dotičnog Gojkovića, flow Bajićeva dokumentarca širi se u grupni portret i raspletanje mitologije... Pjesnik, povjesničar, osnivač i član benda Hirurgija, Bajić je široj publici možda najprepoznatljiviji po nekoliko uspješnih i nagrađivanih dokumentarnih filmova, emisija (Novosadski put Đure Jakšića) i serijala (Graditelji Novog Sada). Dobitnik nagrada Medijakult i Ranko Radović, upravo ovih dana predstavlja zbirku poezije Prva patologija boja. Sugovornike filma snima uglavnom u privatnim prostorima ili studijima, koristeći se u montaži fotografijama, intervjuima snimljenima na trakaš i originalnim kompozicijama.
Kroz slobodu svoje tajanstvenosti, Suba bi za Nove vidike skladao materijal u tjednom ritmu te ih ostavljao uredniku na porti. Koristio bi citate kultnih filmova (Life of Brian, Dark Star...) kao autorske komentare na soundtrack etabliranih kolega. Pojašnjavajući genealogiju nadimka Rex Ilusivii prema ribi s nevidljivom perajom iz SF-stripa, Janjetov anegdotalno dodaje štih subverzivnosti osamdesetih, kako heteronim „Nepostojećeg Kralja” otkriva i aluziju na Titovog psa – Reksa. Glazbenu tapetu prate pionirske proto-glitch kompozicije s kvarovima na magnetofonskoj vrpci umiksanima u loopove s analognog syntha. Isječci iz intervjua (za Džuboks?) na filmskom platnu poprimaju auru manifesta u kojima Subotić proširuje „vertikalnu boju zvuka” producenta Briana Enoa; Suba je tragao za glazbom koja budi halucinacije. „Ne pišem tekst na muziku, nego muziku na zvučni zapis situacije koja mi se objektivno dogodila... Može se reći da je to neki rokenrol realizam”, piše u izvatku iz intervjua.
Subotićev opus magnus Thanx Mr. Rorschach – ambijentalni pejzaži na glazbu Erika Satiea, objavljen na dvostrukom vinilnom izdanju Disillusioned (GOD Records, 2025.) i remaster originalnog izdanja (M Produkcija Radija Novi Sad, 1987.) predstavljen je u Subinoj sobi premještenoj u Zagreb. Pored singlova s vokalistima spomenutima u uvodu teksta, album je u odnosu na izdanje iz 1987., postao dvostruk. Višeslojni komentar skladatelja Erika Satieja kao djelo pulsom uronjeno u REM-fazu, svojevrsna gimnopedija na afteru, omogućuje slušatelju da sam napravi svoj Roschach-test. Tretirajući izvedbu Branke Parlić kao izvor zvuka, miksa klavir uživo reverberacijama i ehom. (U tom smislu, Disillusioned živi i kroz suvremeni ambijent; velški producent Caretaker koristi bukvalno istu metodologiju – soundtrack filma Shining Stanleyja Kubricka u seriji albuma Everywhere at the End of Time, objavljivanih između 2016. i 2019. godine, prikazujući razvoj Alzheimerove bolesti.)
Prijateljstvo Subotića s Mladenovićem, kao i dijadičnost koja je lajtmotiv Bajićeva filma, u ovom dijelu doseže svoj klimaks. Montažerski je to izvedeno suptilno, poput kakve negacije Solarisa: umjesto metafizičke izolacije, ovdje djeluju sinergije multikulturalizama, prošivni bod filma koji funkcionira kao psihološki dnevnik genija koji je neumorno ulančavao vehementno s kratkotrajnim, metafiziku s ritmom ulice. Takva metalinearna struktura supostavljena je dijakronom ulančavanju filmskog tkiva. A petlja tih koordinata opet evocira Lacanovu postavku da djelo živi između dvaju smrti – one autora i one samog djela.
_2.jpg)
„Studio M bio je mesto na kojem je pružena šansa novosadskim bendovima, poput La Strade, Obojenog programa i Boya”, nadovezuje se Gojković o fluidnosti institucija, dok iz sterea curi Satiejeva Gymnopédie, čije bi bljedilo u ovom kontekstu bilo preteča lounge-muzike. Bajićevi sugovornici zametak novog vala postavljaju u Novi Sad, onkraj tromeđe autoputa Beograd-Zagreb-Ljubljana. Treba imati na umu da je ovo namjenski film, snimljen za Novi Sad, Europsku prijestolnicu kulture 2021., projekt često kritiziran poradi strukturnog prelijevanja novca za kulturu na račune Vučićevih jataka, objavljen tek 2024. godine. Iste je večeri u KIC-u prikazan film Igora Antića Suba, moj drug iz iste godine.
Dokumentarac se pritom s rokerskog betona spušta u područje avangarde, ali recimo ovdje, njezine finije linije, one – elektroakustike. Urednici i kolege s radija spominju suradnje s Mladenovićem i Katalin Ladik. „Ono što smo smatrali kao najzanimljivije, jest bila ideja da se kompjuterska tehnika toliko razvila da, kad bi čovjek stavio dvije diode na mozak, mogao misliti – i da bi muzika izlazila direktno iz kompjutera.” (Što bi, u biti, bio prosede skladatelja Alvina Luciera s djelom Music For Solo Performer iz 1965. godine, a u djelo ga je 2020. godine lokalizirala vojvođanska skladateljica i saksofonistkinja Jasna Jovičević, skladbom I Sit and Worry About Her, korištenjem alpha-, beta- i theta-valova uz dijalog saksofona s glasovima svoje kćeri.)
Tu je bio paradoks Subotića, solo-igrača koji je bio producent u suvremenom smislu, kao onaj koji današnjim metajezikom sam izvodi uživo i mogao bi na partyju odraditi live act. Bio je pionir utoliko što na Akademiji gdje je studirao nije postao odsjek elektronske muzike. Stoga je kao srednjoškolac posjećivao seminare Paula Pignona u Beogradu i provodio mjesece u IRCAM studiju u Parizu, a s tim na umu je 1990. godine odlučio preseliti u Brazil, koji je prvi put posjetio s ocem. Privukao ga je brazilski vudu, tzv. Candomble zajednica.
Prvo je 1985. godine pokorio Pariz, što mu omogućuje stipendija UNESCO-a za mlade kompozitore, čije su skladbe nadahnute narodnim melosom, što je istaknuto na poleđini LP-ja Disillusioned, a tom se prilikom druži i surađuje s Goranom Vejvodom. Narodne uspavanke snimao je sam na terenu, a u djelu In The Mooncage s Vejvodom ih koristi kao sound source za studijske eksperimente. Snimaju i ekološki projekt The Dreambird posvećen pticama, nakon čega je Subotić producirao spektakl Ptice ozvučenjem ulica i parkova u centru Novog Sada.
Nakon preseljenja u Sao Paolo, osvaja neke od najvećih priznanja za svoj rad u kazalištu, a poslovno često posjećuje New York zajedno sa svojim timom. Na jednoj od fotografija tijekom Feceova šlagvorta o Subotićevu proboju, na fotografiji se pojavljuje Hermeto Pascoal osobno, brazilski pijanist, skladatelj i multi-instrumentalist – kao tek jedna od figura u nizu. Subotić je, pored ostalih suradnji, producirao Pascoalov album 96 Sessions, autora kojeg svjetska meme-kultura pamti po improvizaciji na bočici Coca-Cole tijekom sessiona u amazonskom potočiću.
U tom se potočiću, da ne kažemo kotlu ili grotlu, da ne budemo precinični, dogodio i Angel's Breath (Imago, 1994.), suradnja Subotića s Mladenovićem, album na kojem je idol generacije pored gitarskih rifova i kompulzivnošću nabijene lirike prosvirao i trubu. Sinkronicitet je uspostavljen s kantautorskim ciklusom brazilsko-američkoga gitarista, glumca i skladatelja Artoa Lindsaya, iako to film izravno ne dotiče. Na remiks-albumu Hyper Civilizado ogoljene je dionice svojeg singer-songwritinga na tragu Loua Reeda i Princea, Lindsay ulančao s eksperimentalnom drum'n'bass i dub-scenom Donjeg Manhattana na prijelazu tisućljeća, kao eho Subotićeve vizije. Subotića je Lindsay poznavao iz dva smjera: kao producent albuma Estrangeiro (1989.) pjevača Caetana Velosa, pionira pokreta Tropicalismo, kao i preko Briana Enoa, producenta kompilacije No New York (Antilles, 1978.) – na svjetskoj sceni aure sumjerljive kompilaciji Paket aranžman (Jugoton, 1981.). Pored Lindsaya, koji je djelovao u grupi DNA, No New York je prvo izdanje alt-saksofonista, skladatelja i glumca Johna Lurieja (Lounge Lizards), kao i pjevačice, feministice, glumice i performerice Lydije Lunch (Teenage Jesus & The Jerks). Angel's Breath de/re/konstrukt (Menart, 2025.), inače, pojavljuje se kao album s kojim Subotićev mlađi generacijski suputnik, producent Vedran Peternel (1967.) očijuka kroz zagrebačku scenu i projekt Živa voda. Peternel je, naposljetku, od 1979. do 2010. godine živio u Parizu kao glazbenik, studijski inženjer i ton-majstor te producent.
Svi sudionici već na vrhuncu filma, koji ne traje niti punih sat vremena, pričaju o kraju, misleći na kraj u pozitivnom smislu, onaj „nebo je granica”, a ne fatalistički, koji od biografije stvara legendu. Kamera se korpulentnim sugovornicima unosi u lice, hvatajući Feceove riblje oči te Janjetovljevo vječno dječačko lice u kontrastu s fotogeničnim Subotićem, koji je na portretu s Mladenovićem obješenjački nosio šajkaču. Vratimo se na nouvelle vague: u Do posljednjeg daha (1960.) Godard smisao života definira s „postati besmrtan, a onda umrijeti”. Janjetov je Brazil smatrao jednom stepenicom Subotićeve karijere, kako je „Brazilcima [Suba] metaprogramirao mozgove”, dok Fece kaže kako „zavladati New Yorkom ne može svako”. Dodaje da bi, godinama se vraćajući u Veliku Jabuku, čuo Subinu muziku u kafićima i klubovima kao opće mjesto globalne culture.
Album Sao Paolo Confesions (1999.), primjerice, postao je instant classic. Subine se pogibije Fece prisjeća kroz reminiscenciju na izlog prodavaonice Tower Records u New Yorku. „Više je nema, imala je 35 – 40 metara izloga, sva u staklu. I jedna i druga strana bile su izlijepljene reklamom za „Sao Paolo Confessions”, što je za mene bilo istodobno i fenomenalno i strašno – taj odvratan fazon posthumnog... Hvala Vam na priznanju”. Janjetov je, tražeći savjet da prebrodi gubitak, zatražio Jodorowskog za savjet. Nakon što je isto prošao sa smrću svog sina, Jodorowski mu je uzvratio da se tu ne može ništa napraviti. „Ti si ostao u ovom užasu, na tebi je da sediš i da se polako prepustiš da će tuga vremenom nestajati, a ljubav će rasti”.
A ostatak pripada tišini koja raste.
© Vid Jeraj, FILMOVI.hr, 13. lipnja 2026.