Palestinski otpor i ljudsko dostojanstvo pod kolonijalnim pritiskom
Palestina ‘36, red. Annemarie Jacir, Palestina, UK, Katar, Francuska, SAD, Danska, Jordan, UAE, Saudijska Arabija, Italija, Turska, Švedska, Australija, Norveška, 2026.
-
Četvrti dugometražni igrani film vodeće palestinske redateljice, scenaristice i producentice, iliti kraće rečeno, ključne figure modernog arapskog filma – Annemarie Jacir, njezin je dosad možda i najambiciozniji, ako ne i najznačajniji uradak u karijeri. Naime, najnoviji sukob na području Gaze prosječnim, a pogotovo ispodprosječnim poznavateljima povijesnih zbivanja tih prostora, stvara prave glavobolje i mnogi jednostavno ne mogu dokučiti tko je na kraju čitave te priče krivac, a tko žrtva. Cionistički režim već desetljećima slaže svoj narativ i ne libi se metoda niti sredstava kako bi što veći broj ljudi diljem globusa uvjerio da su upravo oni u pravu. Sjetimo se samo holivudskog spektakla Egzodus Otta Premingera iz 1960. ili primjerice recentnijeg Brutalista Bradyja Corbeta. Za razliku od spomenutih, Annemarie Jacir je propagandu ostavila po strani te je palestinsku stranu priče masama odlučila ispripovijedati na humanistički način koji pršti ponosom, ali i povijesnom nepravdom.
I dok su se njezini prijašnji filmovi Morska sol, Kada te vidjeh i Wajib pričama prvenstveno fokusirali na suvremene obiteljske odnose, egzil i život pod današnjom okupacijom, Palestina ‘36 funkcionira kao njihov tematski prednastavak koji istražuje sam korijen problema. Jacir je projekt razvijala godinama, još od razdoblja prije začetka pandemije COVID-a. Na snimanje se odlučila jer je smatrala da je razdoblje britanskog mandata i ustanka iz 1936. ključno, ali u kinematografiji potpuno zanemareno poglavlje palestinske povijesti. Ovim je filmom također željela i prikazati bogat društveni i poljoprivredni život Palestine prije Nakbe (katastrofe iz 1948.) te ponuditi povijesni kontekst koji izravno objašnjava današnji otpor.
Radnja paralelno prati nekoliko likova, poput Yusufa (Karim Daoud Anaya) – mladog seljaka rastrganog između ruralnog doma i užurbane, napete atmosfere u Jeruzalemu ili Khuloud (Yasmine Al Massri) – obrazovane žene iz više jeruzalemske društvene klase koja potajno piše oštre političke kolumne pod muškim pseudonimom. Istovremeno, film prikazuje i isprepletene sudbine palestinskih Arapa (kršćana i muslimana) koji se organiziraju u opći štrajk i ustanak nakon što u regiju u bijegu od fašizma i antisemitizma iz Europe pristigne velik broj židovskih izbjeglica. Doduše, Arapi se isprva nisu bunili niti imali ikakvog protivljenja na suživot s novopridošlicama, no kad shvate da britanska vlast njihovu višestoljetnu zemlju olako daruje doseljenicima, dolazi do neizbježnoga povijesnog sudara…
Jacir je planirala snimiti veći dio filma na autentičnim lokacijama na Zapadnoj obali, međutim, nakon eskalacije sukoba u pojasu Gaze u listopadu 2023. godine, sigurnosna situacija i izraelske blokade učinile su rad na tom području nemogućim. Izvorni planovi za snimanje u povijesnim palestinskim selima propali su jer su ta mjesta u međuvremenu potpuno opkolili radikalni izraelski doseljenici. Rješenje? Određene lokacije u Jordanu i gerilska taktika snimanja. Manji, neophodni dio kadrova koji se morao snimiti u Istočnom Jeruzalemu i Betlehemu snimljen je u strogoj tajnosti, često bez službenih filmskih dozvola izraelskih vlasti. Ekipe su radile s minimalnom opremom kako ne bi privukle pažnju vojske i policije dok su inozemni glumci (poput Jeremyja Ironsa) i europski dio ekipe u zemlju ulazili s regularnim turističkim ili poslovnim vizama koje im Izrael, zbog diplomatskih odnosa s Velikom Britanijom, nije mogao tek tako odbiti bez izazivanja skandala.
E sad dolazimo i do jedne od ključnih stvari vezanih za produkciju. Mnogi će opravdano pitati kako je uopće moguće da su se Velika Britanija i njihove istaknute filmske kompanije (prvenstveno BBC Film i Britanski Filmski Institut) uključile u ovako škakljivi, političkim temama prošaran projekt, premda film prikazuje britanski imperijalizam u izrazito negativnom svjetlu. Odgovor je slijedeći: Velika Britanija ima podužu tradiciju javnog financiranja umjetničkih djela koja kritički preispituju vlastitu im kolonijalnu prošlost. Međutim, BBC je postavio stroge uvjete: scenarij je morao proći rigoroznu provjeru činjenica s neovisnim povjesničarima kako bi se osiguralo da je povijesni prikaz točan i utemeljen na dokumentima, a ne na pukoj propagandi. Što to u konačnici znači, mislim da je svima jasno.
Naime, unatoč činjenici da je film doživio golem uspjeh na festivalima, uključujući i onaj u Torontu gdje je dobio 20-minutne stajaće ovacije, te Tokyo International Film Festival, gdje je osvojio Grand Prix, a da ne govorim kako je izabran i za palestinskog kandidata za nagradu Oscar 2026. u kategoriji najboljega međunarodnog filma, Palestina ‘36 izazvala je i kontroverze. Pogađate kod koga? Izraelske vlasti početkom 2026. godine upale su na projekciju filma u Istočnom Jeruzalemu, uhapsile kinooperatera i zabranile daljnje prikazivanje pod optužbom da film promovira terorizam, što je redateljica oštro osudila, a cionističkom režimu sklone novine i portali su o filmu pisale isključivo u negativnom tonu, navodeći ga kao čisti primjer pro-palestinske propagande. Istina boli, zar ne? Ipak, s politikom sad na stranu, koliko god to bilo moguće kad se govori o filmu ovakve radnje i značaja.
Jacir je redateljski uspjela maestralno izbalansirati intiman, ljudski pristup s epskim zamahom povijesnog spektakla. Kamera u filmu je precizna i upečatljiva, a redateljica je povijesnu atmosferu pojačala i inovativnim ubacivanjem originalnih, koloriranih arhivskih snimaka i BBC-jevih materijala iz 1930-ih, što je u konačnici dočaralo nevjerojatnu autentičnost bez potrebe za preskupom scenografijom. Palestinske glumačke ikone poput Hiam Abbass i Saleha Bakrija su na dostojanstven i upečatljiv način oživjeli svoje ponosne likove, dok su britanski glumci donijeli prijeko potrebnu slojevitost i hladnoću u ulogama kolonijalnih moćnika. Tu posebno valja istaknuti Roberta Aramaya u ulozi britanskog kapetana Wingatea, koji je sudeći po povijesnim dokumentima u stvarnosti bio čak i brutalniji nego što je prikazan na filmu.
S druge strane, legendarni Jeremy Irons u filmu tumači tek epizodnu ulogu visokoga britanskog povjerenika Wauchopea, no unatoč skromnoj minutaži, on je u potpunosti bio svjestan antikolonijalnog i pro-palestinskog konteksta filma, zbog čega se i priključio produkciji. Njegov pristanak na ulogu u projektu koji tako otvoreno kritizira britansku imperijalnu prošlost bio je svjestan umjetnički i profesionalni izbor, što i nije neko veliko iznenađenje uzevši u obzir višegodišnje liberalne i aktivističke stavove za koje se javno zalaže. Štoviše, Irons je u više navrata izrazio duboku zabrinutost i suosjećanje s humanitarnom krizom i stradanjem civila u Palestini, a sudjelovanjem u ovom filmu posudio je svoj glumački kredibilitet projektu koji teži prikazati palestinsku stranu povijesti, što u filmskoj industriji predstavlja jasan znak solidarnosti s pravom palestinskog naroda na samoodređenje i slobodu.
Sam značaj filma može se očitovati kroz nekoliko ključnih dimenzija. Film izvlači iz zaborava Arapski ustanak iz 1936. godine, razdoblje britanskog mandata kojeg je kinematografija dosad uglavnom ignorirala. S druge strane, Jacir nam filmom kazuje kako korijeni današnjeg sukoba nisu započeli 1948. ili 1967. godine nego mnogo ranije, a razbijanjem kolonijalnog narativa na Zapadu, film je prisilio britansku javnost i institucije na suočavanje s brutalnošću vlastite imperijalne prošlosti. Time je dakako otvoren prostor za preispitivanje uloge Zapada u krojenju sudbine Bliskog istoka. Unatoč cionističkim kritikama, Jacir ne stvara crno-bijelu propagandu. Kroz likove poput Khuloud i Amira, njezin film hrabro progovara o klasnim razlikama, korupciji i političkim kompromisima jeruzalemske elite koji su oslabili otpor naroda. Pokušaji izraelske cenzure i upadi na projekcije u Istočnom Jeruzalemu pretvorili su ovaj film u politički simbol i čin prkosa. I ono što je u konačnici najznačajnije, Jacir je svijetu pokazala da se teške političke teme mogu pretočiti u vrhunski estetski i vizualni doživljaj.
© Ivica Perinović, FILMOVI.hr, 28. svibnja 2026.
