Dječja nevinost pred raspadom nacističke indoktrinacije
Amrum, red. Fatih Akin, Njemačka, 2025.
-
Kao i u slučaju nedavno recenziranog filma Nestanak Josefa Mengelea, valja ponoviti kako priča o nacističkoj ideologiji/indoktrinaciji i njezinim posljedicama itekako ima smisla i u 2026. godini, jer dok god nam golobradi mladići koračaju ulicama ponosno podižući desnu ruku i pritom uzvikujući jezivi „Seig Heil“ pozdrav, zadaća je filmskih autora, ali i svih nas da spriječimo novi kolektivni gubitak razuma. Ovaj put se te nezahvalne misije primio istaknuti njemački redatelj Fatih Akin – sve sa željom da pomogne svojem ostarjelom mentoru i prijatelju Harku Bohmu i oživi njegova sjećanja na djetinjstvo iz vremena kad je Njemačka izgubila rat a on dotad izgrađen identitet. Točnije rečeno, identitet kojeg su mu usadili roditelji i okruženje u kojem je odrastao prije bijega na otok Amrum.
Radnja nas dakle vraća u proljeće 1945. na izolirani, vjetroviti otok Amrum smješten u Sjevernom moru. Dok Drugi svjetski rat broji svoje posljednje dane, dvanaestogodišnji dječak Nanning (glumi ga debitant Jasper Billerbeck) pokušava pomoći svojoj majci (Laura Tonke) i prehraniti obitelj radeći na farmi, loveći tuljane i odlazeći u noćni ribolov. Iako život na otoku dječaku isprva djeluje idilično i daleko od ratnih strahota koje je preživljavao u rodnom Hamburgu, završetak rata i dolazak mira donose bolno suočavanje sa stvarnošću. Naime, Nanningova je obitelj lojalna nacističkom režimu (otac mu je nacistički časnik), no dječak kroz druženje sa susjedima i antifašistički nastrojenom Tessom (Diane Kruger) postupno otkriva političke podjele, tajne i opasnosti koje se kriju mnogo bliže domu nego što je mogao zamisliti...
Inicijator i začetnik cijelog projekta je, kako smo naveli i u uvodu, Hark Bohm, kultna figura njemačkog novog vala koja je potkraj 1990-ih u Hamburgu započela neobičan odnos s tad još mladim, ali perspektivnim filmskim studentom Fatihom Akinom. Naime, Akin nije bio osobito zadovoljan svojim tadašnjim studijem i želio je pristupiti novoosnovanoj Bohmovoj filmskoj školi, no ovaj ga je odbio. Unatoč toj nesretnoj činjenici, Akinova upornost i talent brzo su se pokazali plodnima i njegova karijera započela je streloviti uspon. Nakon što se dokazao kao iznimno talentiran autor, Bohm ga je nekoliko godina kasnije osobno pozvao da se vrati u tu istu školu – ali ovaj put u ulozi predavača. Taj je trenutak označio službeni početak njihova bliskog i višegodišnjeg prijateljstva. Bohm je postao Akinov svojevrsni mentor, „učitelj izvan filmske škole“ i očinska figura, a zahvaljujući sličnom kreativnom razmišljanju, njihovo prijateljstvo se s vremenom pretvorilo i u plodnu profesionalnu suradnju.
Prvi zajednički film – Tschick, ekranizacija je popularnoga tinejdžerskog romana Wolfganga Herrndorfa o dvojici autsajdera koji u ukradenoj Ladi kreću na putovanje kroz istočnu Njemačku. Bohm se na tom filmu uključio u rad na scenariju i pomogao Akinu u strukturiranju priče. Već iduće godine, dvojac je izrazito plodno surađivao i na Akinovoj hvaljenoj i nagrađivanoj kriminalističkoj drami Iz ništavila, a kulminaciju smo dočekali s Amrumom. Radnja je bazirana na stvarnim sjećanjima samog Harka Bohma koji je krajem Drugog svjetskog rata kao dječak živio na otoku Amrumu. Godinama je sanjao svoju priču prenijeti na veliki ekran, a Akin ga je i poticao u tom naumu nudeći se kao producent. Bohm je u konačnici napisao scenarij, namjeravao je čak i režirati film, međutim, zbog narušenog zdravlja i poodmakle dobi (bio je u svojim osamdesetima), shvatio je da fizički ne bi izdržao zahtjevno i dugo snimanje na terenu. Režiju je stoga prepustio Fatihu Akinu koji je preradio scenarij i snimio film u znak poštovanja i ljubavi prema svom mentoru.
Film se izravno i vrlo ogoljeno bavi ideološkim uvjetima i indoktrinacijom djeteta unutar nacističkog režima. Dvanaestogodišnji Nanning nije tek neutralni promatrač. Štoviše, on je član Jungvolka (podmlatka Hitlerove mladeži), njegov otac je visoki nacistički časnik i akademik koji je svojim pisanjem i radom davao teorijski i ideološki legitimitet režimu, dok je majka Hilla fanatična sljedbenica nacističke mašinerije. Za Nanninga grubo odrastanje ne dolazi od fizičkog nasilja bombi (otok je zemljopisno bio izoliran od glavnih bojišnica), nego od postupnog psihološkog i moralnog sloma. Nanningovo odrastanje postaje izrazito bolno jer u trenutku kapitulacije Njemačke i dolaska mira, cijeli njegov vrijednosni sustav i svijet koji je jedini poznavao doživljavaju potpuni kolaps. Okolina i okolnosti ga mučno suočavaju s činjenicom da su njegovi roditelji i ideali u koje je slijepo vjerovao zapravo bili na strani iskonskog zla.
Ova naizgled pitka priča o odrastanju s dobro poznatom povijesnom pozadinom u srži je duboka ljudska drama koja kroz snažnu simboliku funkcionira na više razina. Sam otok Amrum sa svojom prekrasnom prirodom, pješčanim dinama i vjetrom, vizualno djeluje kao kakav izolirani raj u kojem nema rata niti ratnih strahota, međutim, ta je idila lažna. Akin otok koristi kao simbol kolektivnoga njemačkog žmirenja pred zločinima monstruoznog režima. Rat i fašizam se na otok ne uvlače bombama, nego kroz njihov tihi pristanak, susjedsku apatiju i skrivene mržnje.
Središnji pokretač radnje naizgled je banalan – Nanning želi svojoj trudnoj majci ublažiti depresiju uzrokovanu viješću o Hitlerovoj smrti i pripremiti joj jedinu hranu za kojom žudi - bijeli kruh s maslacem i medom. Da bi nabavio sve te oskudne namirnice, dječak trguje, prelazi opasne plićine podložne živom pijesku, pa čak i pomaže u lovu na tuljane. Njegova fizička potraga i prelazak opasnih zona zapravo je preneseno značenje za dječakov moralni hod po rubu. Dok skuplja med i sastojke za kruh, susreće se s antifašistima, dezerterima i skrivenim tajnama otočana, čime korak po korak nesvjesno ljušti sa sebe slojeve nacističke indoktrinacije. U konačnici, film simbolizira i univerzalnu točku u kojoj dijete prestaje vjerovati autoritetima bez pogovora i počinje razvijati vlastitu, neovisnu ljudsku savjest.
Uzevši u obzir činjenicu kako je Bohm u vrijeme radnje filma imao tek šest godina, on i Akin su dramaturški orkestrirali prilagođenom verzijom stvarnih događaja. Kako bi priča uopće mogla funkcionirati na filmu, pomicanje dobi glavnog lika sa šest na dvanaest godina bila je svjesna i nužna odluka. Naime, da je centralni lik ostao šestogodišnjak, film bi bio lišen unutarnjeg moralnog konflikta koji je ključan za radnju. Podizanjem Nanningove dobi na 12 godina, Bohm i Akin dobili su lik koji je u potpunosti indoktriniran kroz obrazovni sustav Trećeg Reicha i Jungvolk. Nanning u toj dobi već ima razvijenu kognitivnu svijest, on aktivno bira (ili odbija) salutirati, počinje razumijevati tko je pravi neprijatelj, kao što i postaje svjestan očeve visoke pozicije u nacističkom režimu, zbog čega proživljava istinsku krizu identiteta. Metaforički gledajući, njegova snaga i agilnost potrebni za obavljanje tih teških poslova kako bi prehranio obitelj aludiraju kako je zbog rata teret odraslih pao na leđa djece.
Kad je Bohm uoči same realizacije projekta ustanovio da zbog objektivnih razloga neće izdržati produkcijske napore, ta je zadaća dopala Akina. Isprva, pokušavao je režirati film oponašajući Bohmov klasični stil, no brzo je shvatio kako ta strategija ne funkcionira i da priču mora ispričati na svoj, prepoznatljiv i energičniji način. Unio je stoga žešći ritam u Bohmov izvorni materijal, pojačavajući napetost i elemente preživljavanja (poput scena noćnog ribolova i lova na tuljane), kako film ne bi postao spora, nostalgična ratna razglednica. Također, film je scenaristički strukturirao kao posvetu klasicima uz koje je sam odrastao i učio zanat, a koji su se također bavili temama grubog odrastanja. Scenaristički je i implementirao određena vlastita iskustva iz djetinjstva, ali i iskustva izoliranosti, nepripadnosti i potrage u dubinu njemačke duše.
Redateljski gledajući, Akin je dobar dio kritike i publike iznenadio stilskom jednostavnošću, koja je najvidljivija u kadrovima pješčanih pejzaža ili polja. Upravo u njima pronalazi izrazitu poetiku i ljepotu i ne čudi kako su mnogi film proglasili predivnim vizualnim iskustvom, što nije bio slučaj kod većine Akinovih prethodnih filmova. Velike zasluge za to svakako idu i međunarodno proslavljenom snimatelju Karlu Walteru Lindenlaubu, otprije poznatom po korištenju različitih izvora svjetlosti, što je u startu predstavljalo izazov za redatelja Akina koji inače preferira jednostavniji europski stil mračnijih tonova. Njihove vizije su se srećom ujedinile u savršenu harmoniju, premda su neki smatrali kako je taj topli i poetični vizualni izgled filma adekvatniji za kakvu benigniju priču o odrastanju negoli ovakvu s izraženijim mračnim podtekstom.
Jako zapažen obol je dakako pružio i glumački debitant, mladi naturščik Jasper Billerbeck. Njegova prirodnost, suzdržanost i govor tijela liku Nanninga donose posebnu dubinu i slojevitost i odišu toplinom i iskonskom dječjom nevinošću. Ne čudi stoga da je dječak za svoj impresivan debi zaslužio i priznanje za najboljeg glumca na Međunarodnom filmskom festivalu Barcelona-Sant Jordi. Kroz vrhunski obrađene teme gubitka nevinosti u svijetu odraslih, preživljavanja i nade usred opasnih vremena i preispitivanja nametnute ideologije, Akin i Bohm (preminuo je nekoliko mjeseci prije njemačke kino premijere) tjeraju nas da se zapitamo: činimo li dovoljno da vlastitu djecu poštedimo krivih pogleda na svijet i ljude koji na njemu obitavaju?
© Ivica Perinović, FILMOVI.hr, 23. svibnja 2026.
