Univerzalna filmska studija odgovornosti i racionaliziranja zla
Nestanak Josefa Mengelea (Das Verschwinden des Josef Mengele), red. Kirill Serebrennikov, Francuska, Njemačka, SAD, UK, Argentina, Španjolska, Latvija, 2025.
-
Premda bi mnogi mogli krivo zaključiti kako nam u vremenima novih autoritativnih političkih figura sa psihopatskim i zločinačkim obilježjima ne trebaju još i filmovi o dijaboličnim nacističkim figurama iz mračne prošlosti, autor knjige Nestanak Josefa Mengelea – Olivier Guez, odnosno autor njezine istoimene filmske adaptacije – Kirill Serebrennikov, ne bi se složili. Možda i jesu modernija vremena, ali ružni običaji i persone nisu nestali. Doduše, ozloglašeni „anđeo smrti“ iliti Josef Mengele znao je i ranije nerijetko poslužiti kao inspiracija brojnim filmašima, no to su uglavnom bili čisti plodovi fikcije ili klasičnoga holivudskog tretmana. Sjetimo se samo njegove prijeteće figure kroz interpretaciju legendarnoga Gregoryja Pecka u kultnom i poprilično apsurdnom trileru Momci iz Brazila. Ovdje je ipak riječ o nečem drugačijem, ozbiljnijem i povijesno utemeljenom.
Filmski projekt počeo se razvijati nedugo nakon uspjeha knjige Nestanak Josefa Mengelea autora Oliviera Gueza, koja je pak dobila veliku međunarodnu pažnju (i nagrade). Serebrennikova, inače proslavljenoga ruskog redatelja u egzilu, k filmskoj adaptaciji knjige privuklo je nekoliko stvari: tema zla bez kazne – činjenica da je Josef Mengele desetljećima izbjegavao privođenje pravdi; psihologija raspada, odnosno kako ideološki fanatik završava u paranoji i izolaciji; a tu su dakako i paralele sa suvremenim svijetom – interes za mehanizme poricanja, odgovornosti i moralnog sljepila. Drugim riječima, Serebrennikova nije primarno zanimalo snimiti klasični biografski film, koliko portret propadanja jednog od Hitlerovih arhitekata ideologije superiornosti.
Uzevši u obzir činjenicu kako je Serebrennikov tijekom svoje plodne karijere primarno birao projekte koji su se nerijetko na provokativan način bavili kojekakvim likovima (često marginalcima) rastrganima između identiteta, želja i društvenih normi, radikaliziranim pojedincima i kontroverznim povijesnim i/ili političkim figurama, odnosno temama koje se tiču ideologije, slobode i društvenih pritisaka, ne čudi da je bio privučen i Guezovom knjigom. Sama radnja filma, istovjetno s knjigom, prati život Josefa Mengela nakon Drugoga svjetskog rata—njegov bijeg u Južnu Ameriku i skrivanje u zemljama poput Argentine, Paragvaja i Brazila te pokušaje izbjegavanja uhićenja. Dodatan fokus stavljen je i na njegov susret sa sinom Rolfom koji se nakon više godina razdvojenosti ponovno susreće s ocem sve kako bi od njega saznao jesu li priče o njegovoj mračnoj prošlosti istinite.
I dok knjiga prati desetljeća života Mengelea u bijegu, s dosta detalja o njegovim kretanjima i mreži pomagača, film je selektivniji te se fokusira na ključne epizode i emocionalno stanje lika pa neke povijesne dionice skraćuje ili u potpunosti izostavlja. Naravno, gotovo svi razgovori u filmu su rekonstruirani i izmišljeni, jer premda se okvirno zna s kim je Mengele u tom periodu bio u kontaktu, detalji tih razgovora nisu poznati niti detaljno dokumentirani i tu stupa čista fikcija zasnovana na psihološkom profilu glavnog protagonista. Određene činjenice poput njegova života pod lažnim identitetima, mreži pomagača (njemački emigranti, simpatizeri ili primjerice određeni oportunisti), paranoja i izolacija posve su vjerodostojno prikazane, ali Sereberennikov zato autorsku slobodu pronalazi u drugim sferama.
Scenaristički, to je prvenstveno vidljivo kroz dijaloge i osobne odnose. Film sugerira Mengeleove misli, osjećaje i ideološke stavove u kasnijim godinama, što dakako nije izravno dokumentirano nego interpretirano (i tu je redatelj dosta umjetnički slobodan). Kako bi zadržao ritam i naglašenu dramaturgiju, neki događaji su namjerno spojeni ili vremenski skraćeni. Serebrennikov također pojačava i Mengeleov osjećaj moralne i psihološke degradacije, što možda i jest temeljeno na činjenicama, ali stilizirano i ponekad intenzivnije nego što se može realno dokazati iz izvora. Naravno, autor filma ni ovdje ne odstupa od jednog od svojih najistaknutijih obilježja, a to je – simbolika. Jedan od motiva koji se posebno ističe jest primjerice džungla/priroda, koja manifestira Mengeleov gubitak kontrole i povratak u primitivno stanje. S druge pak strane, izolirani prostori za njega predstavljaju unutarnji zatvor, iako je formalno slobodan. Tu su dakako i motivi propadanja tijela, odnosno fizičko raspadanje kao odraz njegova moralnog raspada.
Serebrennikov je također ostao vjeran i svojem stiliziranom, vizualno promišljenom pristupu (primjerice, sunčani pejzaži nasuprot unutarnjoj propasti lika) i naglasku na atmosferi – vlaga, tropska težina koje liku pojačavaju osjećaj klaustrofobije i nemoći. Valja svakako istaknuti i kako se autor filma za razliku od knjige odlučio na fragmentiranu naraciju nauštrb linearnog pripovijedanja. Brojne kontroverze i kritike izazvala je i njegova odluka da zastrašujuće prizore iz Auschwitza prikaže u boji putem forme svojevrsnog kućnog videa. Poseban naglasak je svakako ostavljen na glumačkom pristupu glavnog protagonista, kojeg tumači fenomenalni August Diehl, renomirani njemački glumac, široj publici poznat po nastupima u uspješnicama kao što su Nemilosrdni gadovi ili Skriveni život.
Diehl ovdje koristi vrlo suzdržanu ekspresiju – malo gesti, tih govor, ali stalno stvara osjećaj prijetnje ispod površine. Njegov Mengele nije karikatura zla, nego osoba koja racionalizira vlastite zločine, što ga čini još jezivijim. Fizičkom transformacijom i prisutnošću Diehl uspijeva prenijeti paranoju i izolaciju lika kroz držanje tijela i pogled, osobito u scenama bijega i skrivanja. Njegova interpretacija tjera publiku da se suoči s banalnošću zla – idejom da takvi ljudi mogu djelovati obično. Za kraj ću se još jednom osvrnuti i na spomenute Momke iz Brazila. Naime, Serebrennikov ga blago posprdno spominje u prizoru gdje Mengele čitajući novine izrevoltiran priopći sinu kako Amerikanci snimaju film o njemu u kojem je zlikovac. Da ga je uspio pogledati, Mengeleu taj film ne bi nikako sjeo, a ovaj još i manje, jer je racionaliziranje vlastita zla jedna sasvim posebna razina moralnog i ljudskog poraza.
© Ivica Perinović, FILMOVI.hr, 28. travnja 2026.
