Pretjerane pohvale

Kenjac, red. Antonio Nuić

  • Kenjac, red. Antonio NuićFilmska je umjetnost vrlo jednostavna stvar. Kao i svaka umjetnost uostalom. No, svi dobro znamo da je biti jednostavan nešto najsloženije. Hrvatski filmski autori gotovo se oduvijek bore s tim postulatima: jednostavnim, a tako složenim. A najčešće, kada žele biti umjetničkima – bivaju pretencioznima, banalnima. 

    Drugi cjelovečernji igrani film Antonia Nuića upleo se u taj labirint. A, ako je poslušati sve izabrane hvalospjeve koje stoje u njegovoj najavi kao inicijalnog filma nove sezone kina Europa – nema pogreške. »Odličan film... Besprijekoran glumački ansambl... Jedan od emocionalno najsnažnijih hrvatskih filmova... «, samo su neki od naslova. Dakle, čini se da se Nuić – nakon trijumfalnog debija sa Sve džaba (2006), kojim je pokorio Pulu prije tri sezone – definitivno afirmirao. Ili... ?

    Kenjac, red. Antonio NuićAnegdota iz ratne 1995. poslužila je autoru kao originalna ideja za film. Profitna trgovina magarcem bila je predložak što ga je Nuić pripovjedno proširio u studiju karaktera s mnogo većim ambicijama, gotovo metafizičkim. Filmsku je priču smjestio u zavičaj svojega oca, hercegovačke Drinovce. Izlet u to krško mjesto pored jezera Krenica bit će katarktičkim odredištem zagonetno sumornog Bore (Nebojša Glogovac). U njegovu je odnosu sa suprugom Jasnom (Nataša Janjić), pa i sa šestogodišnjim sinom Lukom (Roko Roglić), nešto duboko pogrešno. Na tom ozračju neobjašnjive netrpeljivosti Nuić i gradi svoga Kenjca.

    Tko je Kenjac? Kao valjda svugdje, i u Hercegovini magarca nazivaju pogrdnim imenom. Od osela, preko tovara do kenjca leži tek jezični niz ponižavanja biblijski prevažne životinje. Jer, sjećate li se kako Isus ulazi u Jeruzalem? Naravno, jašući na magarcu! Tu su plemenitost beskrajno strpljive i vrijedne životinje prepoznali kako jansenist francuskog filma Robert Bresson u filmu Sretno, Baltazar (Au hasard Balthazar, 1966), tako i Rene Medvešek predstavom Brat Magarac. Dakle, i Nuić je poželio, na temelju spomenute anegdote, posložiti filmsku priču na simboličkom potencijalu te životinje.
    Kenjac, red. Antonio Nuić
    Kada se želi nekoga uvrijediti i omalovažiti, naziva ga se magarcem. Jasno, posve s nerazumijevanjem, jer bi se zbog njegovih navedenih osobina, ova prispodoba zapravo trebala smatrati komplimentom!

    Kenjac je alegorija

    Kenjac, red. Antonio NuićPosprdnim izrazom kenjac primjereno će se moći okarakterizirati likove kako Bore tako i njegova oca Paška (Tonko Lonza) i tetka Ante (Ljubomir Kapor). Četvrti muškarac u filmu invalid je na kolicima, Borin brat Pero (Emir Hadžihafizbegović) koji, valjda zbog tjelesne nemoći, jedini od muških likova nije stigmatiziran u netrpeljivosti prema ženama. Kako ćemo saznati ispod mističnog vela šutnje, koji prekriva nazovi suspenseom dobre dvije trećine filma, ti su muški likovi jednostavno nesposobni uspostaviti bilo kakav ljudski odnos sa svojim životnim suputnicama. Muškarci ne vole svoje žene. Ne pokazuju prema njima nikakav osjećaj. Naravno, ako izuzemo nipodoštavanje, mentalno i fizičko. Tuku ih i zlostavljaju, a kada to i ne čine, žene su im tek usputne stvari. Na ovom jednostavnom postulatu Nuić i gradi Kenjca. U tom je momentu sva emotivna prenapregnutost ozračja filma.

    Kakav dojam ostavlja Kenjac?

    Težine, povremene mučnine, a nadasve pretencioznosti. Već spomenuta alegoričnost filmske pripovijesti vrlo je providna. Metafora Kenjca kao emotivno deficitarnog muškarca čini se preslabom osnovom za uvjerljiviji postav filma. Kada tetka Ljuba (Asja Jovanović) Jasni otkriva kako je Borin otac svojim nasiljem otjerao suprugu u grob (Krenicu), rasplet mi se već čini odveć banalnim. Jer Boro je već prije, u patetičnom noćnom razgovoru s Magarcem, sebe nazvao Kenjcem! Dakle, Nuić nije dopustio gledatelju da samostalno povuče analogije. Trebalo mu je, već rekoh, dvije trećine filma da razriješi suspense. Koji to i nije!

    Kenjac, red. Antonio NuićU svom se trajanju, kraćem od sat i pol, film čini beskrajno dugim. Razočarenje je tim veće kada se vidi slabašnost raspleta. Možda je najupitnijom u Kenjcu vrlo providno ključna sekvenca na jezeru. Razočarana Jasna zapliva u Krenici, a očajni Boro krene za njom. No (kakav je zapravo kenjac), on ne zna plivati. Emotivno impotentnog Boru spašava njegova zlostavljana Jasna. I, što se dešava? Boro tu jednostavno progleda! Najednom shvaća da je ona najvažnija osoba koja ga je – doslovno realiziranom metaforom – izvukla iz gliba. Pa tek sekvenca Antina bacanja dojč-maraka u tu istu Krenicu. Ako je i metaforički jasno, preeksplicitno je i banalno!

    A zašto se pripovijest filma dešava baš pred Oluju, u ljeto 1995? Nuić će na službenim stranicama filma reći: »... jer želim pokazati razrješenje velikih obiteljskih sukoba u jukstapoziciji sa povijesnim događajem.« (!) O autorovoj pretencioznosti svjedoči baš jukstapozicija. Jer, nije mi jasna niti razvidna bilo kakva analogija između bijednih egzistencija protagonista filma i zbivanja iz novije hrvatske povijesti. (I to sigurno ne mislim u nekom smislu naglaska na važnost potonjeg!)

    Kenjac, red. Antonio NuićKoje je to razrješenje? Cui bono? Je li lijepi Kenjac u eponimnom filmu jedina prava kvaliteta filma? Da li je taj raison d`être u prijateljevanju dječaka i magarca? Prebanalno! Svjesno sam posve subjektivnim. Film je dosadan, pretenciozan, dug i promašen. Bespotrebno složen, a ne potrebno (umjetnički) jednostavan... Pravi Kenjac

    © Marijan Krivak, KULISA.eu, 25. rujna 2009.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji