Od samoga početka bili smo svjesni činjenice kako J. K. Rowling svojim serijalom o čarobnjaku Harryju Potteru čitateljima nije ponudila ništa novo. Uzela je od svega pomalo – u rasponu od Tolkienovog Gospodara prstenova preko raznovrsnih mitologija i poganskih vjerovanja – te stvorila svoj čarobnjački univerzum koji koegzistira paralelno sa svijetom običnih ljudi. Kao takav Harry Potter – romaneskni i filmski, savršeni je proizvod našeg konzumerističkog doba, idealan opijum za narod, odnosno sredstvo bijega od svakidašnjega svijeta i njegovih brojnih problema, premda se niti u njezinom imaginarnom svijetu sve ne može riješiti pomoću magije, nego je potrebna međuljudska interakcija. J. K. Rowling svoj je romaneskni svijet zaogrnula dostatnom dozom šarma, humora i bajkovitosti, a pritom nije vrijeđala inteligenciju čitatelja pa su u njezinim djelima podjednako mogli uživati djeca i odrasli.
Čini se kako je i Warner Bros., koji je uočio izdašni komercijalni potencijal tekstovnih predložaka, odlučio ostati na toj utabanoj stazi. Niti za jednu filmsku ekranizaciju Harryja Pottera ne može se reći da je bila loša ili nemaštovita. Kao i u svakoj franšizi postojali su bolji i slabiji dijelovi, ali se uvijek nastojalo da barem produkcijski ostanu na visokoj razini. Pritom su producenti pažljivo birali redatelje koji nisu osobito jake autorske osobnosti (Chris Columbus, Mike Newell, David Yates), niti su se ikada istaknuli relevantnim naslovima, nego su sposobni zanatlije koji su za sobom imali nizove gledanih filmova. Prvenstveno su se oslanjali na evociranje autoričinoga bajkovitog svijeta, uzbudljive pustolovine te raskošno dizajnirane specijalne efekte, a ne na razradu potencijalnih idejnih potki sadržanih u predlošcima.
Jedina iznimka bio je meksički redatelj Alfonso Cuaron, koji potpisuje treći dio (Harry Potter i zatočenik Azkabana), ujedno i najmračniji te najbolji izdanak serijala, koji je svojom darkerskom atmosferom, s mnogo više scena nasilja, označio kraj nevinosti i početak bolnoga odrastanja protagonista, kada se bajkoviti svijet počeo otkrivati u svom ne tako bajkovitom izdanju. Tema odrastanja i prihvaćanja odgovornosti, kako za sebe tako i za druge, izvrsno je legla Cuaronu koji se istim temama pozabavio i u svom prethodnom te ponajboljem filmu I tvoju mamu također, premda i danas ostaje dojam kako je njegov pristup ipak bio za nijansu preradikalan producentima koji nastoje voditi brigu o potencijalnim najmlađim gledateljima koji čine najbrojniju publiku takve vrste filmova. Naravno da ne smijemo zaboraviti niti doprinos uglednoga scenarista Steva Klovesa (Zlatni dečki), koji je manje-više vješto sve tekstovne predloške do sada prekrojio u filmske scenarije, nastojeći prenijeti izbalansiranost akcije, humora i različitih odnosa protagonista.
Britanski televizijski filmaš David Yates nakon Harryja Pottera i Reda feniksa (2007) ponovno se prihvatio režije. Produkcijski gledano, Harry Potter i Princ miješane krvi je besprijekoran. Scenografija je raskošno i brižljivo te maštovito osmišljena. Fotografija Brune Delbonnela također je funkcionalna i izvrsno je ulovila mračnu atmosferu koja nagovještava pesimistične slutnje, porast opasnosti i skori konačni obračun koji će se, kako stvari stoje, odigrati u sljedećem dijelu kojega također potpisuje Yates i koji će se iz ekonomičnih razloga i duljine tekstovnoga predloška u kinima prikazivati u dva dijela. Specijalni efekti ponovno su na visokoj razini, a u sporednim ulogama opet je pokupljena krema britanskoga glumišta (Jim Broadbent, Maggie Smith, Helena Bonham Carter, Julie Walters, Alan Rickman...). Međutim, cjelina se ipak donekle čini predugačkom.
Princ miješane krvi s jedne je strane uzbudljiva avantura u kojoj su uspješno izbalansirane akcijske sekvence s onima koje uključuju međusobne odnose likova i njihove emocionalne interakcije iz kojih probija prigušeni seksualni subtekst. Na taj je način redatelj pustolovno-akcijski okvir filma donekle s namjerom ublažio elementima tinejdžerske romanse kako bi gledateljima ponudio novu komponentu, jer borba protiv princa tame Voldemorta stalno je mjesto serijala pa je bilo prijeko potrebno uvesti neke novine u priču. Stoga se Yates podosta približio Cuaronu, premda je njegova mračna atmosfera ipak više dekorativne naravi, a nasilje i gotičko-jezivi elementi svedeni su na minimum. Jer, dok se Cuaron poigravao motivima strave i užasa, Yates ih više nastoji zaogrnuti u bajkovito ruho. Unatoč tome, kako sam i rekao, čini se da bi film bio mnogo učinkovitiji da je tridesetak minuta kraći jer bi time dobio na prijeko potrebnoj dinamici.
Najveći problem filma jest činjenica da je posrijedi tek predah prije konačnoga razrješenja situacije, pa nema čvrstu osnovicu oko koje bi se razvila dinamična naracija. Posrijedi je problem kojega je scenarist Kloves naslijedio iz romana, a on je uvijek nastojao što ekonomičnije prekrojiti tekstove Rowlingove u filmske scenarije, a da ne izbaci previše materijala. To je dobro funkcioniralo u prva četiri filma jer su i sami romani imali mnogo konkretniju priču, no ona se s Redom feniksa donekle počela razvodnjavati, a autorica počela gubiti dah. To se odrazilo i na same filmske priče, što je zahtijevalo od Klovesa da mnogo brižljivije roman prekroji u scenarij, što nažalost nije učinio.
Unatoč zamjerkama, Harry Potter i Princ miješane krvi zabavna je pustolovina, koja će efektno prikratiti dosadna poslijepodneva.
© Dejan Durić, FILMOVI
